- Malu maturu sam završio je 1955. ali nisam volio školu. Htio sam ko i otac, biti automehaničar. No, on me prebacio u tiskaru. Morao sam poslušati pa ispada da sam pobjegao od knjige i i došao - na slova! Kasnije mi je objasnio: zašto da šporak ležiš na podu, tipografi su gospoda za mehaničare! Upisao sam taj obrt i uz školu radio, ali ne kao danas: radio sam od 6 do 13 ili 13.15 pa bi me onda pustili da u 14 sati budem u školi. I tako svaki dan! Bio sam tiskar sve do 1991. i okupacije Župe. Bio je to ugledni posao, tiskare su zvali aristokracijm radničke klase! Iz tekstova koje smo tiskali svašta smo naučili. Bili smo i pristojno, čak dobro plaćeni: noćni rad 30, a prekovremeni 50 posto! Tipografi su radili s olovom i zbog njegove štetnosti imali beneficirani radni staž te se godina računala ne 12, nego 14 mjeseci. To mi je puno pomoglo kad sam pošao u mirovinu: nakupilo se više od četiri godine staža plus vojska te sam otišao u punu mirovinu.
Cicmetar i oštri kriteriji struke
Priča nam to naš bivši slovoslagar-zaposlenik tiskare “Ivo Čumbelić” i njezin živi povjesničar Vlaho Moretti. Iako mu je 84. godina, pamćenje je besprijekorno. Bivša tiskara na dnu Ulice Marojice Kaboge bila je dio kulturnog života Grada, u njoj su se tiskale knjige, programi i plakati Ljetnih igara, brošure, osmrtnice, vizitke i novine, posebno Dubrovački vjesnik. Dok sjetno priča, glas zadrhti te naglo postaje živahan. Očito, nemoguće je suspregnuti desetljećima nataložene emocije:
- Mnogo smo radili za susjedne BiH te Crnu Goru, imali puno kvalitetniji i bolji kadar nego u Trebinju i Kotoru. Imali smo kulturnu prednost u odnosu na ostale, utjecaj Italije i Austrije. Direktor nam je bio Ivo Škrabo, tehnički Jovo Andrić, a šef slagara Božo Stanić.Školovan smo bili kadar, jači nego u školi u Zagrebu. Gledala se stručnost, mladi su poštovali starije. Strojar visoke štampe Oto Šulc jednom mi je rekao: Vlahek, ovo više nije škola, ne ide ka dobrom jer kadrovi ne izlaze kakvi trebaju! Slabe kadrove danas “pokriva” tehnika, a onda je bila “olovna tehnika” koja je bila kompliciranija nego na kompjuteru na kojem su svi brže mogli naučiti raditi. Tamo se nije moglo lako širiti ili suziti. Osnovne mjere bile su cicero (4,5 milimetara) i punkt (što je 1/12 cicera ili 0,735 mm). Još pamtim te mjere i još uvijek sve brzo izračunam u cicerima. Svi smo imali tipometar, zvali smo ga i “cicmetar” s označenim centimetrima i milimetrima, uz garmond, petit, nonparel i ostale naše mjere.
Radili i noću
Moretti se među rijetkima može pohvaliti da je da je osobno više desetljeća slagao naš “Dubrovački vjesnik”: - Suze su mi pošle na oči kad je tiskanje prebačeno u Sarajevo. Zadnji broj koji smo ovdje tiskali bio je za Staru godinu 1982. a od siječnja 1983. tiskao u sarajevskom “Oslobođenju” gdje je prvi broj imao veliku grešku: umjesto da feral Porporele gleda ka Cavtatu, okrenuli su ga prema Lapadu! Sjećam se, Nikola Isufi je rekao kako on kao direktor tiskare ne bi dozvolio da Vjesnik ode u Sarajevo. Prošlo je više od 40 godina, ali se sjećam da je Miho Milić noću dolazio kako bi neke stranice odmah ujutro išle u makinju. Sjećam se odlične suradnje i ugodne atmosfere s novinarima među kojima su i Rudi Roter, Boro Kamić, Drago Migić, Stijepo Brzica, Suad Ahmetović, Mano Alković, Luko Brailo...Isufi je najavio da će o tome knjigu napisati. Radili smo uz pjesmu i viceve, čak i one političke. Bilo je ugodno i puno smijeha, radilo se duže i nismo se bunili ako nešto trebal hitno objaviti. Izvrstan smo odnos imali i s korektorima, to su bile Anita Vlašić, Sonja Seferović, gospođa Nita iz Pila...nikad ih neću zaboraviti. Da sam bio direktor, sve bih učinio da Dubrovački vjesnik kao stalni posao ostane u našoj tiskari. Ali, netko nije imao sluha i to sam strašno zamjerao. Uživao sam raditi vaše novine: to je naš list i naši ljudi, tiskara nije trebala ići u stečaj jer bili smo područje posebne državne skrbi, Župa je bila okupirana, mogli smo je obnoviti iz donacija, ali kao da nekome to nije odgovaralo, imam dojam da se nekima nije ni radilo. Inače, tiskara se počela osuvremenjivati, dobila offset, računalo, kameru, novu pripremu. No, načeo ju je odlazak Dubrovačkog i počinje osipanje kvalitete, dobivamo dvije prisilne uprave i loše međuljudske odnose, gubimo poslove, nije se marila struka. Pustili su posao koji je osiguravao rad 52 tjedna godišnje, kakav je to interes za rad? Pošli su i Naše more, Službeni glasnik, časopis Dubrovnik, jedan vojni list. A trebalo je više volje i uvoditi tehniku. Ali, kadar je padao, što smo mi tipografi posebno osjećali. Može to potvrditi i kolega Hamza Kreso, najstariji živući slagar, vrhunski tipograf. Uprava je dizala cijene i tako kompenzirali gubitak posla. No, možeš biti lokalpatriot i trpjeti 10 do15 posto veće cijene, ali nikako duple. Počinje zaduživanje i kad je to stalo, slijedi blokada banke- prisjeća senaš sugrađanin i kao da želi zaboraviti tu epizodu, vraća se iznova u povijest:
Očinski, a ne Općinski komitet
-Radili smo linotip, korekturu, probni slog. Sledovanje pola litre mlijeka dnevno tipografima prvi su ukinuli Nijemci i uveli bezalkoholno pivo jer se, navodno, mlijeko zgrušava olovnu prašinu u organizmu, a s pivom izlazi vanka. Nemoguće je zaboraviti opušteno ozračje s novinarima Dubrovačkog, smijeh i humor. Sjećam se, bilo je i izvanrednih situacija, kao kad se 1980. čekalo da umre Tito i ostavljan je prazan prostor. Bilo je i grešaka pa bi Općinski komitet postao očinski, umjesto da se auto survalo (srušilo) u provaliju ispalo je da se kurvalo, Ruža Pospiš Baldani preimenovana je u Popiš. Svi bi se smijali, ali nisu shvaćali kao zlonamjerno. Jer, novina se brzo radi i makinalno čitamo, a i umor čini svoje: koliko puta smo pročitali Dubrovnik a nije bilo slova u ili o?
Moretti kaže kako su još živi tipografi Zvonko Koštro, Ramadan Hasanagić, Pepo Bačić i najstariji Hamza Kreso (92) kojem mnogo duguje:- Puno sam naučio iz “Grafičkih revija” koje mi je davao: iz objavljenih vrhunskih radova još se može mnogo naučiti o grafičkoj struci. Dominko Radić koji danas spašava ljude iz mora, nosio je “ovaki križ” i bio u partiji! Govorili smo mu: Hvaljen Isus druže Dominko! On i slični nisu bili zadrti nego široko obrazovani, šaljivdžije. Ostali tipografi kojih se sjećam su Jovo Andrić, Božo Stanić i Miro Sopa. Grafičari su tad voljeli i popiti, to je bila i nekakva tradicija: sjećam se Šojke koji je volio popiti i s njim je bio kazin. No, puno smo se družili, cijenili i prožimali mi i novinari, umjetnici i kulturnjaci kao što su Tomo Šuljak, Milovan Stanić, profesori Ogresta, Česko, Luetić, Bazdan. I oni su bili fascinirani slovoslagačkim strojem. Sretan sam što sam učio ovu struku dok su radili vrsni tipografi. Uz njih je tiskara dobro radila i bili dobro tretirani.
