Bilo je teško
Životni put ovu je vitalnu Kominku, bistra uma, koja se nevjerojatnom preciznošću sjeća bezbrojnih detalja iz svoga života, kasnih 50-ih godina prošloga stoljeća odveo na drugi kraj svijeta, na sjeveroistok SAD-a, u mali gradić Aberdeen, u državi Washington. Tu se početkom prošloga stoljeća formirala prava mala kolonija ljudi iz gotovo svih mjesta doline Neretve, koji su napuštali domove pritisnuti neimaštinom i teškim životnim uvjetima. Mara je djetinjstvo provela u Kominu, a sudbonosni trenutak dogodilo se 1956. godine kada se iz Aberdeena nakratko vratio Jure Jugum.
On je radio u tamošnjim pilanama, a prije toga bavio se ribolovom. Sve se, kaže Mara, dogodilo jako brzo i vjenčali su se u Zagrebu. Jure se dan nakon vjenčanja vratio u Ameriku, a ona je ostala još punih osam mjeseci čekajući potrebne papire. To kao da je bio uvod u nevolje koje su ih zadesile na početku zajedničkoga života, jer je njen suprug uskoro ostao bez posla. - U Aberdeen sam došla 1957. Bilo mi je jako teško, nikoga nisam poznavala i nisam znala engleski jezik. No, suprug i ja podizali smo se zajedničkim snagama. On je najprije pronašao posao na željeznici, a onda se zaposlio kao domar u školi. Izabran je između 120 kandidata, a među ostalim kriterijima, nadležno povjerenstvo je o njemu pitalo i naše susjede. Na tom je poslu proveo 17 i pol godina. Godine 1963. smo kupili auto.
A naš život potpuno je bio ispunjen dolaskom na svijet Mire i Petra, naših dragih sinova koji i danas žive u Americi – priča nam Mara. A u dalekom svijetu naš se narod držao zajedno. Tako su se Mara i Jure 1959. učlanili u Hrvatsku bratsku zajednicu, u kojoj su čuvali kulturu i tradiciju, te organizirali razne akcije. U rad zajednice uključili su i sinove, a danas su članovi i njeni unuci.
Ostala nakon desetog puta
Mara i danas prima list Zajedničar, koji je nekada izlazio jednom tjedno, a sada dva puta mjesečno i iz njega se dodatno informira o životu naših ljudi koji su ostali u Americi. Unatoč svim poteškoćama. Mara i Jure položili su životni ispit daleko od svoje kuće, ali vremenom zov rodnoga kraja bio je sve veći.
Tijekom boravka u Americi razmjenjivali su pisma s rodbinom i prijateljima i znali su što se događa, ali ideja o povratku sazrijevala je iz dana u dan. - Falio mi je Komin i ovi ljudi. A i suprug mi je govorio: Ženo vratit ćemo se mi u stari kraj! Devet puta sam dolazila i vraćala se, a deseti put sam ostala. Muž je, na žalost, umro 1987. dok smo bili u dolini Neretve, dan prije povratka i pokopan je rodnim Desnama. Ja sam se vratila 2012. godine. Tamo sam prodala kuću i uredila novu u mome Kominu - kaže Mara, prisjećajući se brojnih obitelji koje su joj u tuđini olakšavale svakodnevicu poput Petra Popovca iz Lokvanice, Ivana i Bariše Nikolca iz Šarić Struge, Šime Karamatić, rođene Maleta, Nikole i Mare Dragović, te sestara Jele i Ivke Šetke iz Desana i mnogih drugih. Dane u Kominu provodi družeći sa s rodbinom i prijateljima. Puno je tema za pričanje, jer je iza Mare preveliko životno iskustvo. A u slobodno vrijeme čita pjesme, to jako voli, i plete i šije teluke i drugu obuću. I tako čuva tradiciju, koja je uglavnom ostala na starijim ženama u Neretvi.