Turisti nadiru sa svih strana, kreću se u grupama od po nekoliko tisuća, miruju danju, izlaze noću, do podne leže po gradskim livadama, a iza ponoći se bacaju pod farove jurećih vozila, nezadrživi su, kako jedan ode, dvojica dođu, i djecu sa sobom dovode, za koji dan će ih biti više nego ljudi, sve će zaposjesti, i zadnja neosvojena šupa uskoro će biti njihova, a na kraju će svi pocrkati od smrada jer za njima neće imati tko čistiti,piše Slobodna Dalmacija.
Mislite da se šalimo? Da pretjerujemo? Ni govora, osvrnite se, uostalom.
Evo, u novinama piše da ni u Zagrebu ne znaju što se događa.
Lipanj je oborio sve rekorde, mitska srpanjska rupa začepljena je još u siječnju, od gužve na plažama ni koncesionar se ne vidi, vožnja od Trogira do Makarske ne preporučuje se bez noćenja u Omišu, a preznojeni vlasnici lounge barova, unique restorana i boutique hotela sami ribaju zahode. Nema tko drugi.
Zavod za zapošljavanje kipi od upita uspaničenih poslodavaca, kraljevstvo za čistačicu daju, ali čistačice nema, ni zlatom da je plaćaš.
U Podstrani, duž magistralnom turističkom raju u kojem reporteri "Slobodne" prije nekoliko godina nisu otkrili samo mrtve tragove kralja Arthura nego i žive primjerke prvog homo apartmanicusa, nekidan je tako na jednom balkonu osvanuo transparent "TRAŽIM SOBARICU".
Prebacio ga očajnik preko balkona, poput SOS poziva, i eno još čeka da se netko odazove, da ga izbavi.
Okačio posao o klin
U jednom splitskom kafiću, na Spinutu, daleko od manufaktura što u jezgri danonoćno tiskaju novac, kava se poslužuje samo do 16 sati. Nakon toga kafić zatvara. "NE MOŽEMO NAĆI KONOBARE", službeno je objašnjenje.
A jedan od naših sugovornika, vlasnik poveće tvrtke za održavanje i čišćenje svega i svačega, među boljima u Dalmaciji, otišao je i korak dalje: čovjek je, kad je vidio što se sprema, odustao od pružanja usluge čišćenja apartmana i soba. Okačio je metlu o klin, a vlasnik je, rekosmo, tvrtke za čišćenje.
– Sve mi je još prije ljeta postalo jasno, pa sam na vrijeme s time prekinuo, nisam se želio dovesti u situaciju da ne mogu odraditi preuzeti posao, a toga bi sigurno bilo – objašnjava moleći za anonimnost.
Problema je, veli, puno, a najezda turista i povećan opseg posla samo je jedan od njih, nipošto ne najveći.
– Čistačice su najčešće žene starije od 45 godina, pri čemu jedan dio njih ne želi raditi jer bi tako izgubile pravo na mirovinu ili neko drugo pravo koje ostvaruju na račun svoje nezaposlenosti.
Plaća čistačice, da se razumijemo, u prosjeku nije mala i jadna kako se uobičajeno u javnosti govori, iako, naravno, ima i takvih slučajeva, ali je to ipak neatraktivan fizički posao koji posebice mlađe osobe ne žele raditi.
Barem ne u Hrvatskoj. Rješenje je cjelogodišnja prijava čistačica, što neki poslodavci čine kako bi ih zadržali, no većini se to ipak ne isplati jer sezona prekratko traje – objašnjava naš sugovornik.
Stanje na tržištu dobro poznaje, a ovo što se piše, ovo crnilo, napominje, ništa je prema još crnjoj stvarnosti.
Osobno je, veli, i na Centar za socijalnu skrb išao, i preko njih je pokušavao doći do radne snage, ali nije uspio. Boje se ljudi da će izgubiti i ono malo što legalno imaju, a na crno uvijek mogu koju kintu zaraditi. U istoj se gabuli tako nalaze i sitni i krupni igrači.
– Jedna velika hrvatska tvrtka u Dubrovniku, na primjer, već mjesecima ne može naći dovoljan broj čistačica. Njima nije problem novac, nego ljudstvo – ističe.
Kad smo već kod Dubrovnika, u Gradu je, očekivano, sat čišćenja najskuplji te doseže i do 90 kuna. U ostatku Dalmacije na crno se može dobiti 60, 70 kuna po satu, dok je realna cijena, tvrdi vlasnik tvrtke za čišćenje s kojim smo jučer razgovarali, od 25 do 30 kuna, sa svim plaćenim davanjima i prijavama, naravno.
Hotelijeri, podjednako i veliki i mali, posebno muku muče s pronalaskom čistačica i sobarica. Oglašavaju, traže, ali slabo nalaze. Vrijedni Slavonci i Slavonke pobjegli su (im) preko granice, a broj radnih dozvola izdanih strancima i više je nego mizeran.
Eksplodirat ćemo
"Najveći izazov bio nam je pronalazak adekvatne radne snage za odjel domaćinstva, sobarice i spremačice, s obzirom da na tržištu rada nema dovoljnog broja kvalificiranih kandidata s potrebnim radnim iskustvom", odgovoreno nam je pismenim putem iz podgorske "Medore", koja nam je poslužila tek kao slučajni uzorak, svugdje je, naime, isto.
U Njemačkoj, jer svaka hrvatska priča kad-tad završi u Njemačkoj, poslodavci ovakvih jada nemaju.
Gazda fino dođe na Poreznu upravu, dobar dan, dobar dan, uzme jednokratnu poreznu markicu, ili ih uzme deset, ovisno koliko mu radnika za taj dan treba, unajmi radnika, dade mu markicu i svi zadovoljni.
Poslodavac je dobio dobrog radnika, radnik je dobio privremeni posao bez da je izgubio ranije stečena socijalna prava, a država je dobila plaćen porez.
A kod nas? Kod nas svi mole Boga da sezona potraje, da produži barem za koji dan. A produži li, eksplodirat ćemo.
Bit će to nered koji ni odred elitnih čistačica neće moći počistiti.