Jednog vrelog popodneva u kolovozu 1990. psovali smo pas mater četničku slušajući o stablima izvaljenim na ceste kod Knina, a već sutradan turisti su nam počeli odlaziti. Sljedeće sezone nisu ni došli.
Premda turisti vole osjetiti bujicu adrenalina kad ih vjetar podigne na padobranu iznad glisera, ili kad se bace u ponor vezani konopcem za gležnjeve, nešto im je ipak pretjerano padne li minobacački projektil na fišpiknik, a i ružno je poslije sunčanja imati tragove od pancirnog prsluka.
U šibenskom Solarisu, zadarskom Boriku i Medenoj kod Trogira ratnih su godina izbjeglice spavale. Na bolskom Zlatnom ratu mogli ste se usred ljeta potpuno sami okupati, a u Dubrovniku u srpnju ručati jutros ulovljenog zubaca za cijenu tripica u Macoli. I to je potrajalo frustrirajuće dugo i nakon što je rat završio.
Godinama smo strane goste uvjeravali da je u nas nastupio mir, nitko ni na koga ovdje više ne puca, osim možda uzgredno i rijetko, iz lovačke puške, ljubomoran muž na ženu ili seljak na seljaka u sporu oko međe, ali ni to uvjeravanje nije postiglo značajniji rezultat.
Mazi nas sretni slučaj
Hrvatskom turizmu naposljetku je zapravo pomogao tek sretni slučaj da su po čitavom mediteranskom susjedstvu stali bjesomučno pucati, da se u gotovo svim konkurentskim zemljama, s različitim povodom, raspalilo nekakvo užasno nasilje.
Kad je u proljeće 2011. diljem sjeverne Afrike gomila izašla na ulice i trgove gnjevno tražeći glave do jučer obožavanih diktatora, turisti su naglo izgubili zanimanje za grobnice faraonskih dinastija, jahanje deva i čarobne mjesečine u Casablanci.
Opustjeli su arapski hoteli, a Booking.com prvi put bilježi znatniji porast zanimanja za Lijepu našu. Kao u poznatom primjeru kojim se ilustrira teorija kaosa, lepet krila leptira u Marakešu potaknuo je jednoga Šimu u Žaboriću da preuredi garažu u dvosobni apartman.
Po prilici nekako istovremeno počeli su i socijalni nemiri u Grčkoj. Zbog ogromnog vanjskog duga vlada je predložila više poreze i radikalnu štednju u javnom sektoru, a građani joj na to ljubazno uzvratili razbijanjem svih prozora na vladinim zgradama, paljenjem automobila i kamenovanjem policije.
Mnogo je turista tada razumno zaključilo kako su antički hramovi i keramika precijenjeni, pa ni grčke masline i vino nisu više bili nešto naročito, a jedna Jele iz Brista panično je otrčala u susjede Dubravke posuditi čistu posteljinu za par bračni Švicaraca koji se neočekivano ukazao, kukajući šta je ovo, za Gospu Blaženu, ne stigneš se, da oprostiš, popišati koliko je gostiju navalilo.
A stvar se tek zahuktavala. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan se 2013. nemilosrdno obračunao s prosvjednicima u parku Taksim, tri godine kasnije uspješno se obranio od pokušaja državnog udara i nakon toga pohapsio veći dio punoljetnih građana svoje zemlje.
Tako je mnogo oružja najednom bilo na turskim ulicama da je goste luksuznih antalijskih resorta ispunila zebnja da bi u all inclusive aranžmanu, kraj besplatnog bara i "all you can eat" bifea, mogli fasovati i metak u kralježnicu.
Hrvatski je turizam eksplodirao, puste milijarde, slapovi novca stali su se slijevati u zemlju, puneći i džepove građana i državnu blagajnu, otvarajući poduzetničke prilike čak i potpuno beznadnim idiotima poput jednoga, ne smijem vam reći kako mu je ime ni odakle je, što je u ćaćinoj vulkanizerskoj radionici napravio original irish pub.
Imamo mi Željka
Napokon, zapalila se, gledali ste na na vijestima, i Španjolska. Ekonomski napredniji Katalonci bi se odcijepili, a vlast u Madridu im ne da. Kao da vam je odnekud ta situacija poznata. Mogao sam samo zamisliti oduševljenje s kojim su u hrvatskom Ministarstvu turizma prekjučer gledali nasilje na ulicama Barcelone.
Gari Cappelli vjerojatno je suradnike častio šampanjcem. Pukne li i ova turistička velesila, mi ćemo u Lijepoj našoj goste štapovima tjerati. Izbije li u Španjolskoj građanski rat, u našim će se restoranima idućeg ljeta pohana noga od stolice prodavati za pedeset eura po porciji. Zaradit ćemo od turizma više nego Rothschildi i Rockefelleri zajedno.
A najbolje od svega, ako nam dosadi, uvijek možemo prekinuti. Kad zaključimo da nam je dosta turista i njihova novca, učas ćemo ih se riješiti. Samo da je kratko zapucati.
Pogledajte, na primjer, samo Željka Glasnovića. On je jedan dovoljan da za dugo vremena nitko ne dođe ni na Bol ni u Dubrovnik. Zastupnik Glasnović, sam samcat, ima dovoljno i oružja i pameti da čitavu hrvatsku ekonomiju baci na koljena.