Prije sedam dana umro je, tek na početku svojih 60-ih, Franček Knez. Vjerujem da najveći broj onih koji čita ovaj tekst za njega nikad nije ni čuo, tako je, dojam je, Knez i htio, unatoč onome što je za života napravio, nije mu bilo stalo da se za njega znade. U alpinističkim je krugovima, globalno, a ne samo u ovom našem Alpama blizu i Paklenicom darovanom dijelu svijeta, njegovo ime izazivalo veliki respekt. Knez nije bio običan penjač, dva je desetljeća pripadao samom vrhu svjetskog alpinizma, bio je prvi koji se popeo mnogim do tad neispenjanim smjerovima, od Himalaje do Patagonije - piše Jutarnji.hr.
Poginuo je penjući se, na obroncima Alpa, nedaleko Laškog. Pao je sa stijene koju je znao napamet, često je prolazio, bilo je to gotovo pa njegovo “privatno” penjalište, koje je on i otkrio, očistio, tamo je godinama puno trenirao. Pronašla ga je supruga, zabrinuta, otišla ga je potražiti, nakon što ga dugo nije bilo kući.
Stipe Božić Kneza je dobro poznavao, desetljećima su se sretali, skupa sudjelovali u nekoliko bitnih ekspedicija. Zanimljivo je da su neki od Knezovih početaka vezani za Paklenicu. Božić, koji se netom, prije dan-dva vratio s još jednog pohoda po Himalaji, i sam potvrđuje koliko je vrsni slovenski penjač bio samozatajan: “Svoje uspone nije oglašavao na velika medijska zvona, možda je manje poznat slovenskoj i hrvatskoj javnosti, ali zato uživa doista veliku reputaciju i poštovanje u stručnoj javnosti i u inozemstvu.”
Kača u Paklenici
Prvi put su se sreli 1978., na Paklenici, u doba kad su obojica bili u naponu penjačke snage. “Godinama sam planirao ispenjati jedan smjer koji je dugo predstavljao problem u Anića kuku. Kača se danas zove, kako su ga Franček i slovenski penjač Joža Župan nazvali. Naravno, prije mene pokušavali su i mnogi drugi ljudi, i nikome, slučaj je htio, nikako nije pošlo za rukom. Jasno, da je onda, nakon svih tih neuspjelih pokušaja, mnogima taj smjer postao izazov. Tako sam ga i ja osjećao i gledao. Jedan dan smo se dogovorili, Slovenac Zoran Bešlin i ja, da to idemo ispenjati. No, dogodilo se da smo se drugo jutro ustali malo kasnije, već je bilo negdje oko osam sati. Izvučemo se mi tako iz šatora, pogledamo gore, u stijenu, kad ono, imali smo što i vidjeti!
Dvojica već u stijeni, penju se tim, ‘našim’ smjerom.” Pamti da je Bešlin, protrljavši oči, komentirao: “To su sigurno ona dva hudiča iz Celja, Joža Zupan i Franček Knez!” Nije ih to, dalje će Božić, dekuražiralo. Dapače. Spremili su se što su brže mogli i krenuli za njima, u stijenu. “Ali, Franček je bio toliko brz i u prednosti da ga nismo niti pokušavali dostići. Ipak, smjer smo ispenjali u istom danu kad i oni, ali naravno, njima se piše prvenstveni smjer kojem su onda njih dvojica dali i ime, pa je tako to Kača, ili Zmija.”
Penjati se Knez počeo 1973. Od tada je ispenjao više od 5000 smjerova, birao je najzabačenije, najnepristupačnije, time i najopasnije stijene svijeta.
Prošao je Paklenicu, slovenske Alpe, Himalaje, Patagoniju, stijene po Sjevernoj Americi, Ande… Bio je među prvima koji su ispenjali neke nove smjerove u tzv. “tri problema Alpa”: u sjevernim stijenama Eigera, Matterhorna i Grandes Jorassesa. U ljeto 1982. za svega šest sati ispenjao je zloglasnu Sjevernu stijenu Eigera, bio je to najbrži uspon klasičnim smjerom u to vrijeme. Također je penjao smjerove u nekim od najpoznatijih stijena u Dolomitima, kao što su Tre Cime di Lavaredo.
Puno je uspona napravio sa slovenskim kolegama Silvom Karom i Janezom Jegličem, ispenjali su nebrojene teške smjerove u njihovim Alpama. No, ta ista je trojka, podsjeća se Božić, prije svega ostala zapamćena po njihovim usponima u Patagoniji, u to vrijeme penjačima slabo poznatu dijelu svijeta. Jer, većina vrhunskih alpinista dolazila je iz Europe i Sjeverne Amerike; Patagonija, osim što im je bila daleko, teško je i pristupačno područje, s jedne strane joj je pustinja, s druge ocean. Promjene vremena tamo su, malo je kazati, vrlo dramatične, u ondašnje vrijeme pogotovo tamo bi se malo tko uputio.
“Prvi usponi, kao su ih zvali, ‘trojice mušketira’: Knez, Karo i Jeglič bili su po orijaškim stijenama Fitz Roy, Cerro Torre i Torre Egger. To su granitne stijene, nerijetko okovane ledom, izložene čestim vremenskim promjenama koje nastaju zbog blizine Tihog oceana. I danas se ta njihova penjanja među znalcima drže za junačka djela”, prisjeća se hrvatski alpinist.
Nakon što je prošao Patagoniju, Franček Knez nastavio se kaliti u zaleđenim stijenama Himalaja.
“Odigrao je važnu ulogu u savladavanju poznate stijene Trango Tower u Pakistanu u gorju Karakorum, kao i penjanju dva druga smjera u strmim stijenama Meru i Bagirati II u Indiji. Franček je 1981., zajedno s Vanju Matijevecom vodio zadnji dio uspona po nevjerojatno strmoj zaleđenoj stijeni, do samog ruba stijene na visini 8200 metara. Bio je to fantastičan uspjeh za to vrijeme! Mi smo gledali iz podnožja, s dalekozorima… koliko smo uopće i mogli vidjeti, izgledalo je nestvarno, gledajući odozdo njih u toj strašnoj stijeni, okovanoj ledom, iznad 8000 m, to je doista moćno, jer i mi smo bili gore, pa smo znali koliko je to kompleksno. Ipak, našu su ekspediciju tad mnogi mediji proglasili neuspješnom, jer se nismo popeli na sami vrh Lhotsea 8516 m”, govori Božić.
Nije imao automobil
Osim po upornosti i talentu, Knez je bio dobro znan upravo po toj skromnosti. Vozačku nije imao, automobil nikada nije vozio, radni je vijek proveo u EMO Celje gdje je bio autoelektričar.
“On je bio čovjek daleko ispred svog vremena i mnogi od njegovih najtežih smjerova, unatoč brojnim pokušajima, još uvijek ostaju neponovljivi. Prije trinaest godina Franček je doživio ovoj zadnjoj od koje je podlegao sličnu, tešku penjačku nesreću, isto na toj stijeni blizu svoje kuće. Unatoč teškoj ozljedi kralježnice ponovno se vratio penjanju. Nakon dugog razdoblja nagovaranja prijatelja, prije nekoliko godina, napisao je ‘Ožarjeni kamen’, Božić će, pa na kraju razgovora citira pokojnog kolegu: “Život nam je dat i to je najviše što imamo. U njemu su sunčani i sjenoviti dani i zaglušujuće oluje, ponekad nas toliko iscijedi, da smo sami sebi stranci. Ali unatoč svemu tome, sreća je popraćena smjelošću.”