Bilo je to jako važno kada je Foucault pročitao Borgesa i pokazao da je savršeni red i poredak svijeta tek kaos. Odnosno, blaže rečeno, da je jednako izmišljen, ili osmišljen kao metar, mjerna jedinica za dužinu. Na stranu sad kineski autori, poput Ly Bu Wea, kod kojih se isto dalo pročitati koje stoljeće ranije.
Bio je francuski filozof, psiholog i politički teoretičar Michel Foucault (1926 - 1984) poznat i priznat još prije epohalnih “Riječi i stvari”, ali baš je s ovim djelom došao na glas što će ga pratiti do konca života. Možda zato što je karijerno lutao - a bio je pet godina kulturni ataše svoje zemlje u Uppsali, Varšavi i Hamburgu (1955 - 60) - proniknuo je lutajućeg pojedinca, pa su njegovi slojevi postali i njemu bliski, da ne velim vlastiti.
Ostavljajući se diplomatske karijere, krenuo je u pohod na Pariz, i to iz debele provincije. Sa sveučilišta u Clermond-Ferrandu, preko Tunisa. Već je Foucaultova doktorska disertacija iz 1961., pod naslovom “Povijest ludila u razdoblju prosvjetiteljstva”, ili pod drugim naslovima (“Povijest ludila u doba klasicizma”), privukla pozornost struke. Ali, tek su “Riječi i stvari”, objavljene na engleskom pod “ubojitim” naslovom “Red stvari”, učinile od njega intelektualnu zvijezdu Djece cvijeća i pariške 1968.
Ova je knjiga bila objavljena 1971., u bivšoj, pod naslovom “Riječi i stvari”, kao 30. svezak legendarne Nolitove biblioteke Sazvežđa, u prijevodu Nikole Kovača. Potom je još jednom “prepjevana”, 2002. u Zagrebu, od strane Srđana Rahelića - ali, to više nije bio prijevod s kojim je moja generacija odrastala i bila važna.
Zbirka eseja i studija “Riječi i stvari” promijenila je “red stvari” na kojima se do tada temeljilo zapadno mišljenje. Podsjećajući na zaboravljene činjenice, uspostavila je nove. I tu je, posredni ključ Foucaultova djela, pa i novoizašle “Hermeneutike subjekta” (prev. Zlatko Wurzberg, Sandorf-Mizantrop), djela koje je, zapravo, tonski zapis, pa prijepis predavanja što ih je Foucault držao pred pariškim studentima, početkom 80-ih prošlog stoljeća.
“Hermeneutika”, zacijelo, računa s “Riječima” i raste na duhovnom prostoru što je zaostao za njima. Zlatko Wurzberg, njen prevodilac, odavno je prisan s Foucaultom; 2015. preveo je, za iste izdavače predavanja koja je pisac održao na istom koledžu ali školske godine 1983-4., pod naslovom: “Hrabrost istine: Vladanje sobom i drugima II”. Uvid u ovu stariju knjigu predavanja, stariju barem kod nas, pokazuje da je Foucault bio, jednostavno, obuzet sličnim mislima obje te studijske godine (1981-84). Pripovijedao je, naime, o vladanju sobom, više nego o vladanju drugima.
Moglo bi se “Hermeneutici” prigovoriti da se Foucault ponavlja, no treba ponoviti da su knjigu spremali drugi, a ne sam pisac. Od njenog početka, pa do kraja bavi se “samo” sa dvije teme: sa čovjekovom brigom za sebe i spoznajom samoga sebe, i to slijedeći tekstove antičkih autora, prvenstveno Platona, Marka Aurelija, Seneke i Epikteta.
Citirajući Plutarhov spis “O spokojnosti duše”, Foucault je 1982. progovorio o “rastresenom životu nekoga tko ne obraća pozornost na ono što radi, niti na samoga sebe”. Ili: dok plete trsku, on ne vidi da ispleteno jede magarac. Nezahvalan je prema već dobivenim prednostima (prema prošlosti). On govori ljudima koji “nisu u stanju razumjeti”. Treba li to, pita se Foucault za Senekom. Ne treba, slažu se. I podsjećaju na važnost vraćanja na sebe, “ali u smislu vježbi pamćenja onoga što smo naučili”.
Predavač Foucault upravo inzistira na različitim vrstama vježbi i meditacija, slijedeći izvorne tekstove. No, da li je student ove, 2017. jednako “rastresen” kao njegov kolega iz 1981? Hoće li ga poslušati i prihvatiti savjet. Danas se pojedinac utaplja u slobodama demokracije. A Foucault ga još jednom podsjeća, dok tone u pijesku komodifikacije, da slojevi njegova “ja” postoje u prošlosti, da su znali i znaju misliti i doživljavati. Kakva mu može biti bilo kakva životna uloga bez brige za sebe i bez spoznaje sebe; sa zaboravom svatko se pretvara u glasačku kutiju.
Bila je i jest sreća imati Foucaulta za podsjetnik na bolje dane, na tu mogućnost da ih se može vratiti s malo volje i strpljenja. Michel Foucault, doista, “nije kolega”, kao što je u pogovoru “Hermeneutike subjekta” ustvrdio Nenad Ivić. Michel Foucault jest živa misao.