IZVRŠNA POLITIKA U OPASNOJ MISIJI VRAĆANJA 'DITETA MATERI' U slučaj Kuluz/Avenati nakon novinara, susjeda, Torcide i Severine uključila se i politika

IZVRŠNA POLITIKA U OPASNOJ MISIJI VRAĆANJA 'DITETA MATERI'

Ne postoji mučniji i nezahvalniji posao novinara nego kad mora analizirati i prebirati po nečijoj - ičijoj - obiteljskoj intimi. To vrijedi uvijek, pa vrijedi i kad je u pitanju obitelj Kuluz-Avenati.

Tijekom godina bezobzirne pravne bitke za skrbništvo nad splitskim dječakom i njegova majka i njegov otac morali su skupiti puno gorkih frustracija. Nitko se ne bi rado našao u koži majke koja je morala voditi parnicu oko skrbništva nad djetetom kao strankinja, u tuđoj zemlji, s oskudnijim znanjem jezika, s kudikamo manje socijalnog, ali i novčanog kapitala od njezina imućnijeg i utjecajnijeg muža. Nitko se - vjerujem - ne bi rado našao ni u poziciji talijanskog oca kojemu je dijete preko noći nestalo netragom, koji ga godinama nije vidio, četiri godine nije znao ni u kojoj mu državi sin živi, školuje li se i što se s njim događa. Također, nitko se ne bi volio naći u koži oca koji je došao u Hrvatsku preuzeti svoje dijete, da bi se umjesto toga našao na policiji gdje ga ispituju po davnoj optužnici zbog obiteljskog nasilja.

Dvoje inatljivih, lakomislenih, a u gorim slučajevima i skandalozno neodgovornih roditelja krasnu su kašu zakuhali i sebi i obiteljima, a na koncu najviše svom vlastitom djetetu. Nakon pola desetljeća lošeg avanturističkog filma, u kojem se djecu švercalo preko granice u gepeku, skrivalo po tajnim bosanskim adresama i tražilo Interpolom, familije Kuluz i Avenati sad žanju ono što su krasno sijale: majci u Italiji prijeti trogodišnji zatvor zbog otmice, ocu u Hrvatskoj kazna zbog internetskih uvreda, splitski dječak ima oca s kojim (doslovno, ne metaforički) nema zajednički jezik, a jedan osmogodišnji dječak - čije ime u ovom tekstu namjerno ne spominjem - već četiri godine odrasta u tabloidnom ozračju ulične stihije i permanentnog supružničkog rata koji teško da može ne ostaviti trajne razvojne i psihološke posljedice.

Sve to skupa samo bi po sebi bilo dovoljno loše, mučno i nedolično čak i da je ostalo u četiri zida, u krugu onih kojih se ta priča doista ticala - dakle, roditelja, suda i Centra za socijalnu skrb. Sve bi to skupa bilo dovoljno mučno čak i da se nije dogodilo ono što se dogodilo: da se, naime, u priču, umiješaju stihija i ulične strasti, nacija i zastave. A upravo se to - nažalost - dogodilo u slučaju Kuluz-Avenati.

Što bi se dogodilo da su oboje roditelja splitskog dječaka - recimo - bili Hrvati? Ne znamo, ali vjerojatno ništa: njihova mučna obiteljska priča ostala bi tek to - mučna obiteljska priča - kakvih je na desetke. Što bi se dogodilo da su uloge bile obratne i da je otac djeteta bio Hrvat? Splitska i hrvatska ulica, kvart Pujanke, navijačke skupine i mediji vjerojatno bi se ponašali onako kako se sada ponašaju talijanski. Skandalizirali bi se nad tuđinkom-majkom, pustolovkom koja je dijete prošvercala preko granice i četiri se godine s njim potucala kao bjegunka. Zgražavali bi se nad materom tvrda srca koja ni sada ne da ocu da sa svojim sinom uspostavi redovni odnos.

Skandalizirali bi se nad nekom tamo banana-državom u kojoj stadion i fejs kroje pravdu te u kojoj policija i sud neće i ne mogu provesti ni običnu sudsku presudu. Mogu samo zamisliti s kakvom bi rasističkom zgroženošću Hrvatska pratila sličan slučaj da je Avenati Splićanin, a Nina Kuluz - recimo - Filipinka, ili Kolumbijka ili Crnogorka. Nije teško zamisliti to unisono brujanje pučke solidarnosti kojom bi Pujanke, Split i Hrvatska podržavali ucviljenog, razvlaštenog oca.

Međutim, nije bilo tako. U slučaju Avenati-Kuluz nije otac bio Hrvat, nego je majka bila Hrvatica i Splićanka. A to znači da se hrvatski i splitski common sense najednom sjetio uzrečice “daj dite materi” i slučaj Nine Kuluz pretvorio u još jednu demonstraciju kolektivističke mobilizacije. Ono što je trebao biti obiteljski problem koji se trebao i razriješiti unutar obitelji, suda i socijalne skrbi pretvorilo se u inačicu međudržavne nogometne utakmice. U kojoj - dakako - mi kao Hrvati “navijamo za Hrvatsku” te - samim tim - navijamo i “protiv Italije”.

Slučaj splitskog dječaka tako se - uz ne malu manipulativnu pomoć obitelji i bližnjih - pretvorio u domenu ulične stihije. O slučaju Nine Kuluz najednom svi imaju mišljenje, od kvarta do školskog odbora, od Severine do Torcide. Organiziraju se Facebook grupe i kvartovske straže. Masa se na ulici organizira da spriječi primopredaju. Nogometni navijači organiziraju živi zid. Estradne pjevačice pojavljuju se u ulozi medijskih zaštitnica. A nakon Torcide i Severine, nakon novinara, stanara, učenika i lakomislenih “šutljivih građana”, u to antipatično provođenje ulične pravde na koncu se upleo i splitski nadbiskup Marin Barišić.

Barišić inače nije čovjek koji ima previše sreće i takta s javnim solidariziranjem. Posljednji put kad se ovako javno fotografirao s navodnim žrtvama pravosudnog progona bilo je kad je pred kamerama dizao bićerine sa suprugama uhićenih mučitelja iz Lore. Ta “gesta solidarnosti” danas se za splitskim nadbiskupom vuče kao odurna gvalja masne sramote od koje se neće oprati do kraja biskupskog službovanja. No - čini se - on nije iz te bruke ništa naučio, nego se još jednom u životu latio uloge foto-session zaštitnika progonjene pravednice, a ovaj put ime te žrtve nemilosrdnog sudstva je Nina Kuluz.

Tako je - tijekom posljednjih desetak mjeseci - slučaj obitelji Avenati-Kuluz prestao biti slučaj obiteljskog prava i socijalne skrbi te je postao ono što nije smio postati: međudržavna utakmica, domena u kojoj ulica, stadionska okuka, Facebook i crkve presuđuju i provode pravdu. A kao da to samo nije dovoljno loše, u cijelu se tu priču uplela i ona instanca koja to nikako nije smjela, a to je - politika. Preciznije, izvršna politika.

Ovog tjedna, naime, javnost je doznala da je “ovrha nad djetetom” (može li se nešto zvati strašnije?) - kako je kazano - “odgođena na neodređeno”. Samo dan nakon toga talijanski je otac dječaka priveden u policiju da bi bio saslušan zbog stare kaznene prijave za uvredu. U međuvremenu su Vladine službe zadužene za PR te sitne tektonske pomake u ponašanju državnog aparata u neformalnim kontaktima pokušale novinarima predstaviti kao Vladinu politiku, štoviše - zaslugu.

Dio Vladine PR ekipe jako se trudio medijima pokušao progurati tezu kako su postupci Centra za socijalnu skrb, policije i suda zapravo politika Vlade te da Plenkoviću i Vladi imamo zahvaliti što će - nemiloj sudskoj nepravdi unatoč - Split i Pujanke ostati bogatiji za jednog maloljetnog stanovnika. Pritom, čini se, ni Vladi, ni njenim “savjetnicima za strateško komuniciranje” nije na um palo da živimo u zemlji u kojoj ipak postoji trodioba vlasti. Čini se da se nitko tamo nije dosjetio kako je činjenica da se Vladini službenici hvale utjecajem na sudstvo jednako skandalozna kao kad se sa sudovima dopisuje ministar zdravstva ili kad ministar branitelja na HRT šalje svoje esejističke impresije o televizijskom programu.

Nakon Torcide i Seve, nakon biskupa i ulice, u slučaj Avenati-Kuluz sad se - ukratko - umiješala i politika, i to na krajnje opasan i diletantski način. Ako su Vladine službe za komuniciranje pokušale Vladi pripisati zasluge koje ona nema, to je samo po sebi loše i glupo i opasno i kratkovidno. No, ako je Vlada doista pokušala kratkoročnom, populističkom efektu podrediti neovisni rad službi socijalne skrbi i suda, onda to nije samo glupo, nego je to doslovno opasan, zapaljiv lagum. Ako je to tako, to pokazuje da smo doista zemlja u kojoj puzeće, iz dana u dan, nenormalno postaje normalno.

Kako god bilo, postupanje hrvatskih institucija u slučaju Avenati-Kuluz trajno je inficirano. Kako god dalje budu postupali sud, socijalne službe i policija, nitko neće moći biti siguran jesu li postupali autonomno ili je riječ o politički orkestriranom djelovanju kojemu je cilj (bio) postići populistički politički efekt.

U slučaju Avenati-Kuluz i dosad je već bilo puno i previše nepozvanih. A kao da ih i dosad nije bilo dosta, u slučaj je banuo još jedan, nikome potreban, a to je politika.

Naslovnica Forum

Najčitanije