MOJ TJEDAN BEZ KAPI ALKOHOLA Pijani prijatelji u izlasku bili su mi nevjerojatno dosadni, a čak mi se i Hasanbegović smijao kad sam u bircu naručio sok

MOJ TJEDAN BEZ KAPI ALKOHOLA

Ne znam za vas, ali moj je prošli tjedan bio pakao. Em nisam jeo meso niti bilo kakve namirnice životinjskog porijekla, em nisam pio. Planirao sam se odreći i pušenja, bio sam čak uvjeren da ću taj svoj megaambiciozni plan uspjeti realizirati – čitavih pet minuta nakon što sam se probudio. Onda sam zapalio. Uostalom, pročitali ste u ponedjeljak kako se taj moj naum raspao brže od državnog proračuna za vrijeme najveće krize, piše 100posto.hr.

I da, to je još jedan od onih tekstova gdje ja kao prvo nešto malo laprdam nešto o sebi, zatim nastavljam o tome kako mi je bilo teško pa završavam nekakvim poučkom koji sam izvukao iz procesa. Nemojte mi to zamjeriti. Prvenstveno sam kazališni čovjek, a naši procesi u pravilu tako izgledaju. Pripišite to našem ekstenzivnom treningu. Kad smo već kod tog treninga - kojem jednog dana možda posvetim nešto medijskog prostora čisto da vidite koliko se u kazalištu zapravo naporno radi - jedan od sastavnih dijelova naše izobrazbe je naučiti nositi se s alkoholom.

Ne želim time reći da smo svi alkoholičari, stvarno nismo, ali činjenica je da je riječ o profesiji koja iziskuje društveni kontakt, a svi znamo da je upravo alkohol najbolji lubrikant za razgovore koji bi inače zapinjali nasuvo. Zamislite samo koliko čovjek u ovim krugovima često dođe u priliku biti prisiljen konverzirati s umišljenim prepotentnim veličinama koje duboko u sebi njeguju narcističku ranu kao da im je zadnje na svijetu. Istina bog, takvi su ljudi u manjini, ali su u pravilu mnogo glasniji pa ih se dulje pamti.

Pijem iz navike, rijetko iz potrebe

Uglavnom, popiješ pivo prije probe da se malo opustiš dok čekaš ljude koji na tu istu probu kasne pa službeno pivo nakon probe za vrijeme kojeg komentiraš rad s ljudima uključenima u proces pa odeš s kolegama, s kojima si si dobar, nakon te prve službene popiti još koju da prokomentiraš što se na probi zapravo događalo i odjednom, a da niti ne primijetiš, imaš problem s cugom. Situacija je, realno, otprilike ista i u svakom drugom poslu kojim sam se dosad bavio.

Ponavljam još jednom, ne rade to svi kazalištarci, ali svi koji se ovim zanatom bavimo znamo ljude koji to rade. Usto, dobro je poznata i činjenica kako se većina projekata, barem onih s nezavisne scene, dogovara upravo u takvim, neformalnim uvjetima. Neki, doduše, piju Coca colu. Svaka im čast, heroji.

Čemu ovakav dugačak uvod, pitate se. S dobrim razlogom. Dva su razloga za to. Prvi je taj što mi se zaredalo nekoliko projekata koje sam odrađivao paralelno – znači proba na probu na probu - a ja jesam onaj lik koji voli popiti prije i nakon probe, pa sam se usr*o da sam postao alkoholičar zbog čega sam se i upustio u ovaj projekt. A drugi? Neobično me iznenadilo – šokiralo čak – koliko mi je bilo lako ne piti. Nakon dva dana. Prva dva dana apstinencije su mi, brat bratu, bila koma, nećemo se sad lagati. Ta, nije ovo takva ispovijed.

Prvi dan sam jedva preživio

Prvi dan izbjegavao sam birceve u velikom luku. Sastančili smo u pokusnoj dvorani, a nakon toga bih samo neprimjetno šmugnuo kući. Kad kažem neprimjetno mislim pobjegao bih kao p*čka s podvijenim repom jer sam znao da neću moći reći ne, ako me netko samo pogleda kao da me želi pozvati na pivo. Čovjek je ipak rob svojih navika.

Drugi dan sam odlučio da to nije način i da se tako neću dovoljno napatiti što bi značilo da neću prikupiti niti dovoljno materijala za ovaj tekst. Počeo sam eksperimentirati. Uzeo sam u ruke cjenik i okrenuo onu stranu koja je obično čvrsto zalijepljena za stol zahvaljujući pivu koje je netko po tom istom stolu prolio – bezalkoholna pića. Čak sam otposlao konobara dvaput od stola dok sam se premišljao što naručiti. Dvoumio sam se između Orangine i Tangerine, pitao ljude za savjet. Smiješno.

Razgovor je tekao normalno, nakon inicijalne nevjerice kolega koji su se činili kao da su svjedočili porodu 19. svjetskog čuda vidjevši mene kako ne pijem. Nakon druge bočice zasvrbjelo me, priznajem, ali nisam se predao. Ljubazno sam se pozdravio i zaputio kući gdje me čekala ohlađena mineralna, limun i brdo leda. Zaključio sam, naime, da ću umrijeti od predoziranja šećerom nastavim li i doma srkati te silne količine saharida. Postala mi je to praksa, već nakon dva dana.

Nakon trećeg dana više se nitko nije čudio kad bih u pokusnu dvoranu ušetavao sa svojom bočicom bezalkoholnog gaziranog osvježavajućeg napitka od naranče s komadićima naranče (shvaćate, nije nam sponzor). Ljudi se brzo privikavaju, ne svi, doduše, ali o tome podrobnije za koji čas. Izdvojio bih ovdje situaciju koja me nasmijala do suza. Studenti ADU-a, naime, obično zalaze u kafić Zašto ne. Čitali ste o njemu, Hasanbegovićev tabor i to. Ne zbog toga što sa spomenutim gospodinom dijelimo svjetonazore, nego nam je samo odmah do pokusne dvorane.

E, Ante - to je simpatični konobar i naš najbolji prijatelj koji nam ujutro cijedi sokove, a navečer zapisuje dugove – je tad već postao zabrinut. Ne zapravo zapravo, više kao small talk zabrinut. Zaključio je da mi je onaj napitak s komadićima naranče sponzor pa stao me ispitivati koliko me plaćaju jer taj napitak, očito, u gradu ne pije nitko osim mene. Naš je razgovor izmamio iskren smijeh iz Hasanbegovića. Znam da vama to vjerojatno ne znači puno, ali vjerujte mi kad vam kažem da svijet postane makar zeru bolje mjesto kad se inače zastrašujuće smrknut Haso nasmije.

Prijatelji su me pokušali vratiti na krivi put

Skratit ću priču, pritišću me rokovi. Jedini put kad sam zamalo pokleknuo bilo je na onaj isti 30. rođendan za koji sam pacao meso (koje sam i pojeo iako sam furao veganstvo – moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh). Kad je alkohol u pitanju nisam pokleknuo. I tad sam, zapravo, shvatio jednu frapantnu stvar – pijani razgovori su mnogo manje zanimljivi kad nisi pijan. Taj sam trend nastavio primjećivati i kasnije.

Ohrabren uspjehom ne konzumiranja alkohola na tom pikniku otišao sam, naime, u petak čak i van. Nisam pio, a požalio sam zbog toga što sam izašao ne zato jer mi se pilo, nego zato što sam doslovno gotovo presahnuo od dosade kad sam slušao o čemu su vidno alkoholizirani ljudi raspredali. Bili su to, realno, razgovori u kojima bih inače jednakopravno, ako čak ne i u ulozi kolovođe, sudjelovao i ja sam. Samo su vraški dosadni kad čovjek nije dobro podmazan.

To me dovodi i do kraja ove priče. Borba je stvarna. Hrvatsko društvo, za druga ne mogu govoriti jer sam u drugima uvijek pio, čovjeka – poslužit ću se ovdje eufemizmom – potiče na konzumaciju. Sve socijalne prakse poravnate su tako da jednostavno moraš popiti, ako želiš sudjelovati. Ako vam je to preapstraktno – da ne bi bilo da samo serem – razotkrit ću ovdje svoje prijatelje nekazalištarce koji bi me svaki drugi dan pitali kad ću ponovno početi piti. Moram li reći da sam doveo u pitanje svoj inače, kako sam mislio, neprikosnoveni šarm?

Ovisnost o alkoholu je ozbiljna bolest

Podijelit ću s vama samo još ovo, obećajem. Nakon ovih tjedan dana shvatio sam da nemam problem s alkoholom, barem ne takav da bih trebao potražiti stručnu pomoć, nego s praznom čašom. Srećom, naučio sam da u njoj ne treba biti cuge, već samo osvježavajuće gazirano piće. Živio konzumerizam! Živio kapitalizam! 

I, za kraj samo, najveći problem od svih – ne drže svi kafići u Zagrebu bezalkoholno gazirano osvježavajuće piće od naranče s komadićima naranče na koje sam se navukao! Ovisnička struktura ličnosti, što ćete. Mali ekskurs namijenjen odgovornima za promociju spomenutog bezalkoholnog napitka: da, reklamirao bih vas. Za pare ćemo lako, samo opskrbite svaki kafić u Zagrebu sa paletom napitka kako ne bih morao biti primoran vratiti se na staro jer su mi se bezmamurlučna jutra baš jako omilila. Mojim šefovima još i više, kad ne zaspim.

P.S. Od prošle nedjelje do trenutka objave ovog teksta autor je popio jedno i pol pivo, nakon predviđenih tjedan dana trajanja provedenog socijalnog eksperimenta, i zaključio da je alkohol precijenjen. Samo jako! Ako sam mogao ja, može sva'ko. I, da se razumijemo, ovisnost o alkoholu je ozbiljna bolest te mi nije bila niti najmanja namjera dovesti u pitanje nedaće svih onih koji od nje boluju.

Još jedno i, ne dajte se zavarati. Naslovna fotografija nije recentnog datuma, samo nisam uspio doći do neke iz ove nove, bezalkoholne ere.

Naslovnica Forum

Najčitanije