Hrvatska je nedavno obilježila petu godišnjicu članstva u Europskoj uniji, zajednici koja svoj gospodarski razvoj temelji na tzv. kohezijskoj politici s ciljem smanjenja međuregionalnih razlika u razvoju. Upravo o problemu regionalizacije, koje je jedno od gorućih pitanja u Republici Hrvatskoj, osobito zbog svoje povezanosti s demografskim stanjem u državi, razgovaramo s mladim znanstvenikom na Institutu "Ivo Pilar" i geografom dr. sc.Nikolom Šimunićem. On je u prosincu prošle godine doktorirao pod mentorstvom prof. dr. sc. Damira Magaša na Sveučilištu u Zadru s temom "Ličko-senjska županija u kontekstu suvremene regionalizacije". Šimunić u svojem radu brani tezu spajanja Ličko-senjske županije, Zadarske i Šibensko-kninske u jednu regiju sa Zadrom kao središtem. Evo i zašto...
Pristupivši Europskoj uniji u srpnju 2013., Hrvatska se zakonski obvezala uvesti u statističku upotrebu NUTS regije, odnosno uskladiti vlastite prostorne jedinice s europskom statističkom klasifikacijom. Je li to uspješno izvedeno?
– Već je 2002. Državni zavod za statistiku dao prijedlog Nacionalne klasifikacije prostornih jedinica za potrebe statistike Vladi u kojem je kompletna Hrvatska izdvojena kao NUTS 1 regija, dok su na NUTS 2 razini tada bile ustrojene tri regije: Jadranska Hrvatska (prijadranske županije), Sjeverozapadna Hrvatska (oko nacionalnog središta, Zagreba) te Istočna i Središnja (Panonska) Hrvatska. Na NUTS 3 razini hrvatske županije bile su izdvojene kao NUTS 3 regije, pa je Hrvatska imala 21 NUTS 3 regiju. Do promjene je došlo 2012. godine, kad je Državni zavod za statistiku Vladi dao izmijenjeni prijedlog u kojem su promjene učinjene samo na NUTS 2 razini, gdje više nisu bile predložene tri regije, nego dvije, a to su bile Jadranska Hrvatska, koja okuplja sedam prijadranskih županija, i Kontinentalna Hrvatska, koja okuplja sve ostale županije. Naime, već je i prof. dr. sc. Magaš s Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru primijetio problem na NUTS 3 razini, odnosno, nesklad između NUTS 3 regionalizacije u Europi i broja stanovnika hrvatskih županija. Problem je u tome što deset hrvatskih županija nema dovoljan broj stanovnika za oblikovanje NUTS 3 regije koja bi imala više od 150.000 stanovnika. To je, zapravo, temeljni problem, s tim da je na prostoru Ličko-senjske županije još naglašeniji nesklad, jer u toj županiji ima oko 48.000 stanovnika. Dakle, nedostaje više od 100.000 stanovnika da bi županija oblikovala NUTS 3 regiju, a to je ujedno bio jedan od istraživačkih problema moga doktorskog rada. Otud sam i započeo istraživanje.
Lika kao upozorenje
Demografski kriterij istaknut je kao glavni kriterij izdvajanja europskih NUTS regija, a upravo to je tema koju iscrpno analizirate. Osim općih mjesta o kojima stalno slušamo, gdje je temelj demografskih problema, ne samo Ličko-senjske županije, nego i Hrvatske?
– Kao što sam već naveo, primarni je kriterij upravno-teritorijalni, međutim, ako primarne upravno-teritorijalne jedinice ne zadovoljavaju demografski kriterij, onda bi te jedinice trebale kooperirati da bi oblikovale malo veće regije, ali uz uvjet da se poštuju neka druga zajednička obilježja, npr. zemljopisne, povijesne ili kulturne sličnosti između tih prostora. U RH još od 90-ih godina umire više ljudi nego što se rađa djece i mislim da je trenutno ta razlika oko -14.000. Osim te negativne prirodne promjene, tu je i problem mehaničkog kretanja, odnosno migracijskog salda jer je činjenica da se u Hrvatskoj, što se tiče vanjskih migracija, posljednjih godina više ljudi iseljava nego što ih se useljava pa je taj migracijski saldo za 2016. iznosio oko -22.500. Kad se zbroje ti negativni pokazatelji prirodnog kretanja stanovništva i mehaničkog kretanja stanovništva, to utječe na stalno smanjenje broja stanovnika. Također, veliki je problem u Hrvatskoj i biološki sastav stanovništva jer je činjenica da je sastav prema dobi i prema spolu u Hrvatskoj pogoršan, poremećen, a to zorno pokazuje i dobno spolna piramida, koja ima oblik urne, gdje je demografska baza erodirana i gdje prevladava zrelo i staro stanovništvo, a mladog je stanovništva sve manje i takvo stanje vodi ka izumiranju.
Što se tiče Ličko-senjske županije, činjenica je da je ona svoj demografski maksimum dosegla početkom 20. stoljeća, kad je bilo gotovo četiri puta više stanovnika nego sada. Dovoljno je samo da navedem podatak da je gustoća naseljenosti Ličko-senjske županije 9,5 stanovnika po kvadratnom kilometru, dakle, to je supsaharska gustoća naseljenosti. Podatak do kojeg sam došao u svojem istraživanju je taj da je u Ličko-senjskoj županiji čak 1973. godine započela negativna prirodna promjena. Dakle, 20-ak godina prije nego u Hrvatskoj, na prostoru Ličko-senjske županije počelo se rađati manje djece nego što je umiralo stanovništva. Kad to sve pogledate, nameće se zaključak da je u Republici Hrvatskoj, a osobito možda i u svom najintenzivnijem obliku na području Ličko-senjske županije prisutno to loše demografsko stanje i da je potrebna hitna demografska obnova i revitalizacija ovih prostora, ako želimo planirati ikakav razvoj na ovom prostoru.
Zastarjeli model
U svome doktoratu obranili ste tezu da se Zadar afirmirao kao veliko regionalno središte koje okuplja središnje dijelove NUTS 2 regije Jadranska Hrvatska. U tom kontekstu, kako bi optimalno trebala biti regionalno ustrojena Jadranska Hrvatska, odnosno oko kojih bi se velikih regionalnih središta trebali okupljati pojedini dijelovi te velike NUTS 2 regije?
– Posljednjih je desetljeća u geografskoj literaturi prevladavao model tzv. velikih regija. Prema tome modelu, najveći hrvatski gradovi, Zagreb, Split, Rijeka i Osijek, bili su središta tih regija. Taj je model u posljednje vrijeme donekle i zastario jer ne uzima u obzir osnaženo funkcionalno značenje velikih hrvatskih gradova, prvenstveno Zadra, Slavonskog Broda, uvjetno i Pule te konurbacije Varaždina s Čakovcem, te Vukovara s Vinkovcima. Problem podjele na velike regije je taj što nije uzeto u obzir demografsko stagniranje i opadanje tih velikih regionalnih središta s jedne strane, a s druge strane jačanje funkcija središta koja sam naveo. Uzimajući u obzir gravitacijske odnose koji vladaju na prostoru NUTS 2 regije Jadranske Hrvatske, moguće je izdvojiti barem tri usklađene NUTS 3 regije. Polazeći od sjevera prema jugu, moguće je oblikovanje sjevernojadranske regije s oko 500.000 stanovnika, okupljene oko Rijeke, zatim srednjojadranske regije (s ličkim prostorom) s oko 330.000 stanovnika, okupljene oko Zadra, te južnojadranske regije s oko 580.000 stanovnika, okupljene oko Splita. Moguće je i da se oblikuje istarska regija oko Pule s oko 210.000 stanovnika.
A gdje bi tu onda bio Dubrovnik?
– Dubrovnik je također istaknuto središte, osobito zbog povijesnog značenja. Dubrovnik ima potencijal okupljanja prostora Konavala, Župe Dubrovačke, Pelješca i neretvanskoga kraja u jedinstvenu NUTS 3 regiju. Ali ako se držimo demografskih parametara za oblikovanje europskih NUTS 3 regija, onda smatram optimalnim oblikovanje tri, četiri NUTS 3 regije u Jadranskoj Hrvatskoj koje bi bile geografski opravdane i sposobne u povlačenju sredstava iz EU fondova.
Ističete da bi Ličko-senjska, Zadarska i Šibensko-kninska županija mogle zajedno kooperirati u NUTS 3 regiju koja bi zadovoljila europski demografski kriterij. Kakvi su rezultati istraživanja koje ste, metodom intervjua, proveli na prostoru Ličko-senjske županije da biste doznali kojem većem regionalnom središtu gravitiraju pojedini dijelovi te županije?
– Empirijsko istraživanje bilo je težišni dio mojega doktorskog rada. Istraživanje sam proveo u proljeće 2017. godine na ciljanom uzorku 19 sugovornika jer sam želio ispitati njihovo viđenje regionalnog okupljanja i stav o tome s kojim bi županijama Ličko-senjska županija trebala kooperirati u povlačenju sredstava iz EU fondova. Sugovornici su bili iz upravljačke i razvojne razine, dakle osobe koje vrlo dobro poznaju problematiku povlačenja europskih sredstava i suradnje među jedinicama lokalne i regionalne samouprave i regionalizacije. Temeljna pitanja koja su me usmjerila u istraživanju bila su vezana uz regionalno okupljanje u prostoru Jadranske Hrvatske. Zanimalo me je njihovo mišljenje o tome je li bolji model za koji se zalažem, a to je model okupljanja oko tri (uvjetno četiri) istaknuta regionalna središta u Jadranskoj Hrvatskoj (Rijeka, Zadar, Split i uvjetno Pula) ili je bolji model okupljanja oko dva makroregionalna središta (Rijeka i Split) iz perspektive Ličko-senjske županije. Sugovornici su se u najvećoj mjeri složili da bi im bio opravdaniji model od tri (uvjetno četiri) NUTS 3 regije u Jadranskoj Hrvatskoj. Nakon toga sam sugovornike upitao bi li bilo bolje da Ličko-senjska županija regionalno kooperira prema Zadru ili prema Rijeci, uzevši u obzir da je Jadranska Hrvatska, kao NUTS 2 regija, dobra i da ne treba uzimati u obzir istaknuta središta Kontinentalne Hrvatske, poput Karlovca.
I kakvi su stavovi vaših sugovornika?
– Većina sugovornika složila se s tezom da bi bilo opravdanije da se Ličko-senjska županija usmjeri prema Zadru kao središtu okupljanja, ali uz uvjet da se poštuje to da određeni dijelovi Ličko-senjske županije tradicionalno gravitiraju prema Rijeci, primjerice, senjski i brinjski kraj, ali i Vrhovine. Sugovornici su također istaknuli da je temeljni razvojni problem Ličko-senjske županije neprovedba decentralizacije, kako one funkcionalne, tako i one fiskalne. Sugovornici smatraju da bi županije, gradovi i općine trebali imati veće ovlasti u funkcionalnom upravljanju, odnosno, da bi neke središnje funkcije trebale biti premještene iz Zagreba u neke veće gradove, poput Zadra, Šibenika, pa i Gospića i dr. Sugovornici su dodali da bi jedinice lokalne i regionalne samouprave trebale u većoj mjeri same upravljati sredstvima koja se ostvare na njihovu području. Također, istaknut je i problem suradnje između jedinica lokalne samouprave i između lokalne i regionalne samouprave, što je i logično, primjerice kod izrade projektnih prijedloga i povlačenja sredstava iz EU fondova koji su im zajednički ciljevi. Treba naglasiti i to da su sugovornici bili protiv prekrajanja županijskih granica i protiv ukidanja županija, ali podržavaju regionalno kooperiranje s ciljem povećanja šansi Ličko-senjskoj županiji u povlačenju sredstava iz europskih fondova.
Povlačenje EU novca
Imate li konkretnije podatke, kakva je bila uspješnost povlačenja sredstava iz EU fondova u ove tri županije koje spominjete?
– Nije jednostavno dobiti pravi uvid u stvarne iznose sredstava koje su županije, gradovi i općine povukli iz EU fondova, nego je potrebno konzultirati više izvora da bi se dobili stvarni podaci. Institut za javne financije RH objavio je u svojem glasilu analizu županija, gradova i općina prema povučenim sredstvima iz EU fondova 2015. i 2016. godine. Korišteni su podaci od Ministarstva financija. U toj je studiji Ličko-senjska županija bila pozicionirana na visokom trećem mjestu prema povučenim sredstvima iz EU fondova 2016. godine i tu se radilo o oko 23 milijuna kuna. U tom kontekstu, Zadarska županija povukla je iz EU fondova oko 18 milijuna kuna, a Šibensko-kninska županija oko 1,5 milijuna kuna. U studiji je također objavljeno i to koliko su županije, gradovi i općine povukli sredstava iz EU fondova po glavi stanovnika (per capita) i taj je pokazatelj pogodniji za usporedbe. Prema tom pokazatelju, Ličko-senjska županija bila je na prvom mjestu, Zadarska županija također je bila visoko pozicionirana, a Šibensko-kninska županija nalazila se na začelju. Što se tiče gradova i općina, što sam doznao i iz vlastitog istraživanja, Grad Senj prednjačio je u Ličko-senjskoj županiji prema povlačenju sredstava iz europskih fondova. Senj je u razdoblju od 2011. do 2014. godine povukao, među jedinicama lokalne samouprave, najviše sredstava iz EU fondova, oko 18,5 milijuna kuna. U posljednje vrijeme u povlačenju sredstava ističu se Grad Gospić i Općina Perušić. U Zadarskoj županiji Zadar, zbog dobre kapacitiranosti, prednjači u povlačenju sredstava iz EU fondova, a slijede ga Pašman i Zemunik Donji. Što se tiče Šibensko-kninske županije, Vodice i Šibenik povukli su najviše sredstava.
Koliko je današnja politika usmjerena prema regionalnom razvoju?
– Moje je mišljenje da današnja politika jasno prepoznaje važnost ravnomjernoga regionalnog razvoja Hrvatske. U skladu s tim, prošle je godine usvojena Strategija regionalnog razvoja RH za razdoblje do kraja 2020. i ona je strateški razvojni dokument. U njoj je istaknut jasan cilj, a to je da se pridonese društveno-gospodarskom razvoju Republike Hrvatske na način da se stvore uvjeti koji će u svim dijelovima zemlje omogućiti jačanje konkurentnosti i realizaciju vlastitih razvojnih potencijala, a sve da bude usklađeno s načelima održivog razvoja. Mislim da se tom Strategijom nastoji pridonijeti utvrđivanju prioritetnih aktivnosti usmjerenih prema jačanju razvojnog potencijala svih hrvatskih regija i smanjenju regionalnih razlika, što je i u skladu s europskom kohezijskom politikom.
Koje prepreke vidite?
- Prepreke možda vidim u nedovoljnoj kapacitiranosti pojedinih jedinica lokalne samouprave, a rjeđe i regionalne. Vjerujem da određene jedinice lokalne samouprave nemaju na raspolaganju kvalitetne stručne timove koji su sposobni napisati kvalitetne projektne prijedloge preko kojih će se uspjeti povući sredstva iz europskih fondova. Mislim da je to jedan od većih problema. Naravno, tu ne treba zaboraviti i na administrativna opterećenja, koja usporavaju cjelokupni proces i izrade projektne dokumentacije i kasniju provedbu tih projekata. Uza to sve, prepreka je i nedovoljna razina suradnje oko projektnih prijedloga između jedinica lokalne samouprave te između jedinica lokalne i regionalne samouprave. Mislim da po pitanju suradnje ima dosta mjesta za napredak. Sve što sam naveo potvrdili su mi i sugovornici u istraživanju.
Prepoznajete li na političkoj sceni neku opciju koja nudi rješenja za ove probleme?
– Ni jedna politička opcija ne može imati neki "čarobni štapić" pa da njime u kratkom vremenu riješi sve razvojne probleme koji opterećuju našu zemlju. To je dugotrajan proces koji nadilazi jedno četverogodišnje mandatno razdoblje. Smatram da određeni model regionalizacije ne bi trebao biti rezultat zalaganja neke političke opcije, nego bi trebao biti rezultat promišljanja i znanstveno-stručne rasprave što većeg broja stručnjaka različitog profila s jedne strane, te poštovanja volje naroda s druge strane. Dakle, o temi regionalizacije trebali bi raspraviti stručnjaci i na temelju toga predložiti najbolji model regionalizacije, ali trebalo bi i putem nekog referenduma pitati lokalno stanovništvo prema kojem bi regionalnom središtu njihovo naselje trebalo gravitirati.