Bez diverzifikacije ulaganja za buduće mirovine stanovništva oslanjanje na jednu ili dvije industrije može biti opasno. Zato četiri OMF-a za nas i u naše ime ulažu novac koji odvajamo u obliku mjesečnih doprinosa. OMF-ove nadzire Hanfa, a naknade se naplaćuju prema Zakonu o obveznim mirovinskim fondovima, koji bi se u tom dijelu mogao i trebao revidirati.
Norveški prihodi od nafte i plina sudjeluju u norveškom BDP-u s otprilike 22 posto. Prihodi od turizma u hrvatskom BDP-u sudjeluju s gotovo 20 posto. Najveći državni fond u svijetu - Government Pension Fund Norway - koji pod upravljanjem ima 6,5 bilijuna hrvatskih kuna - na svojoj naslovnoj internet stranici velikim slovima ističe: “Jednog dana nafte će nestati, ali fond će nastaviti pridonositi stanovništvu Norveške”.
Da, norveški će fond i nakon nafte ostvarivati prinose jer ulaže u kompanije koje najčešće nemaju direktnu poveznicu ni s naftom ni s Norveškom. Najveće investicije fonda su Apple, Amazon, Microsoft, Alphabet/Google, Royal Dutch Shell, Nestle, Facebook. Čak i da sutra presuše izvori Statoila, taj bi fond nastavio ostvarivati prinose. Možemo li reći isto ako Hrvatska kojim slučajem ostane bez prihoda od turizma iduće godine?
OMF-ovi u svojoj B kategoriji moraju držati minimalno 50 posto državnih obveznica. Međutim, oni u prosjeku u svojim portfeljima drže čak 65 posto domaćih obveznica i 12 posto domaćih vlasničkih vrijednosnica, što čini više od 80 posto izloženosti RH ubrojimo li i novčana sredstva na računu i depozite. Struktura ulaganja naših OMF-ova potencijalno je opasna. Povećavanje izloženosti stranim tržištima i razvodnjavanje države iz portfelja, mora se odvijati postupno, a krajnje je vrijeme da se s time počne. Prosječan građanin radije bi kupio dionice i obveznice najvećih 100 svjetskih kompanija nego držao B kategoriju bilo kojeg OMF-a.
I bio bi u pravu. OMF-ovi su, iako privatni pothvati uglavnom stranih banaka, samo prividno neovisni o Vladi. U isto su vrijeme tijekom svih ovih godina i prilično zadovoljni naknadama koje im ta Vlada odobrava. Upravitelji OMF-ova prepoznali su potrebu za nešto agresivnijim i manje rizičnim ulaganjem od kategorije B te smo prije par godina dobili A i C kategorije, od kojih A kategorija daje mogućnost većoj izloženosti dionicama. Projekt nije sasvim zaživio. Od ukupno 1,88 milijuna članova OMF-ova, 1,85 milijuna nas je u B kategoriji, a samo šest tisuća je odlučilo prijeći u A kategoriju. Ništa čudno s obzirom na to da i u A kategoriji OMF-ovi ulažu u prosjeku 80 posto našeg novca u RH, samo što je odnos dionice - obveznice obrnut u usporedbi s B kategorijom.
Prosječan član OMF-a ne zna koliko ima na svojem računu 2. stupa i inertan je u tom smislu. Slično je i s prosječnim Norvežaninom, ali cijeli koncept je zdravije i bolje posložen za Norvežanina, zato što ne postoji tolika izloženost domaćim izdavateljima. Možemo pokušati pravdati inertnost članova nepotrebno zakompliciranim postupkom prelaska iz jednog fonda u drugi i iz B kategorije u A kategoriju (jednom godišnje može se prijeći iz jednog fonda u drugi, a samo u mjesecu u kojem je član fonda rođen može se prijeći iz B kategorije u A kategoriju). Obijesne se prelaske može ograničiti na pametniji način. Promjenu fonda član plaća kroz ulazne i izlazne naknade ako nije najmanje tri godine “miran”.
Čini se da je i Vlada, kao i upravitelji OMF-ova, zadovoljna (ne)disperziranošću ulaganja. Možda bi i onih 12-ak milijardi kuna u inozemnim dionicama i fondovima trebalo plasirati u HAC i brodogradilišta. Regulator bi trebao preispitati i dodatno razraditi ograničenja ulaganja ovisno i o kapitalizaciji tržišta na kojem OMF-ovi ulažu.
S gotovo 100 milijardi kuna pod upravljanjem i tržišnom kapitalizacijom burze od 238 milijardi kuna, OMF-ovi su slonovi u prodavaonici porculana.
OMF-ovi u 2018. naplaćuju u dogovoru s državom 36,3 bazna boda, što iznosi otprilike 350 milijuna kuna godišnje. Ukupni profit društava koja upravljaju OMF-ovima u 2017. bio je otprilike 200 milijuna kuna, a najveći dio dolazi od upravljanja imovinom. Dodatne usporedbe radi, naknada 2. stupa koji zapošljava približno 150 zaposlenika približila se troškovima HZMO-a (1. stup) koji zapošljava 2600 zaposlenika. Osim u dijelu naknada koje naplaćuju, društva koja upravljaju našim mjesečnim uplatama mogu poprilično unaprijediti poslovanje u smislu transparentnosti. Dovoljno je posjetiti stranice navedenog fonda iz Norveške. Dok OMF-ovi ne idu iznad zadovoljavanja minimalnih propisanih standarda, norveški fond ide tri stepenice više. On iznosi detaljan prikaz pozicija, kao i usporedbu i raščlambu dijelova portfelja u odnosu na usporedne indekse prethodno dogovorene s ministarstvom. Dvjesto milijuna kuna profita koji OMF-ovi povuku prema vlasnicima, za ulaganje 80 posto naših mjesečnih doprinosa u domaće vrijednosne papire, čini se kao lagodno zarađen novac. Budući da je ukupni temeljni kapital društava koja upravljaju OMF-ovima otprilike 380 milijuna kuna, povrat na uloženi kapital samo u 2017. veći je od 50 posto. Vlada RH vrlo je izdašna u tom pogledu.
Troškovi odnosno naknada norveškog fonda je samo pet baznih bodova (nema, naravno, ulaznih i izlaznih naknada). Prosječni godišnji prinos fonda od 1999. do danas iznosi 6 posto, što je na razini prosječnih godišnjih prinosa otvorenih mirovinskih fondova u Hrvatskoj. Imovina norveškog fonda je 65 puta veća, a troškovi su devet puta veći u odnosu na OMF-ove koji upravljaju našim doprinosima. Uzimajući u obzir vrlo diverzificiranu strukturu portfelja u odnosu na naše OMF-ove, kao i činjenicu da norveški fond ima urede i u središtima svjetske financijske industrije, ovi se čine troškovno efikasnijima. I, naravno, nema repatrijacije profita s obzirom na činjenicu da je to norveški fond. Rijetke su vlade koje kontinuirano racionalno upravljaju resursima. Norveška je jedna od njih.