Komentirajući nedavnu smrt dječaka iz Metkovića koji je umro od sepse nakon što su roditelji četiri puta s njim dolazili u izvanbolničku hitnu pomoć, liječnik hitne medicine Franko Haller usporedio je za HRT razliku između hitne pomoći u Velikoj Britaniji i Hrvatskoj. On je do 2015. radio u Sisku, a onda se zaposlio u Manchesteru, gdje i dalje radi kao liječnik hitne medicine.
NALAZ INSPEKCIJE O SMRTI DJEČAKA KOJA JE POTRESLA HRVATSKU 'Dvije zaposlenice Hitne su pogriješile, ali i pedijatrica Ksenija Kaleb! Evo i zbog čega!'
- Od liječnika i medicinskog osoblja ne može se očekivati da znaju sve o svemu, a protokoli su tu da osiguraju sigurnu, kvalitetnu skrb, da obuhvate što više pacijenata s određenim stanjem i da im se pomogne na najprimjereniji način. Nažalost, protokoli u hrvatskoj hitnoj medicini gotovo i ne postoje - rekao je. Objašnjava kako je hitna pomoć drugačije organizirana:
- U Velikoj Britaniji nositelji izvanbolničke hitne medicinske službe su paramedici (paramedics) i hitni medicinski tehničari (emergency medical technicians). Bolnička hitna služba (Accident and Emergency Department) ima ujedinjeni prijam koji vode visoko educirani specijalisti hitne medicine, specijalizanti hitne medicine (stariji i mlađi), stažisti i specijalizirane medicinske sestre i tehničari. Gotovo uz svaki bolnički hitni prijam nalazi se i obiteljski liječnik.
Kaže da u izvanbolničkom sustavu gotovo i nema liječnika. Cijeli London ima samo 1 do 2 liječnika u smjeni u izvanbolničkoj hitnoj, a to su najčešće specijalist hitne medicine ili anesteziologije, koji se šalje na najkritičnije intervencije. U zabačenijim dijelovima države uopće nemaju liječnika i često ovise o volonterskim službama.
Svaki sustav, pa tako i onaj u Britaniji, ima mana, poput manjka osoblja i preopterećenosti. Zato i ondje često ‘nehitni’ pacijenti čekaju između 6 i 12 sati da ih pregleda liječnik. No, svi medicinski djelatnici dužni su pridržavati se smjernica za dijagnosticiranje i liječenje, osim ako zaista nemaju dobar razlog za odstupanje, i to je, kaže Haller, možda jedna od najvećih njihovih vrijednosti. Britanski nacionalni sustav, a poglavito hitna medicina vrlo je protokolizirana, što pridonosi boljem i ujednačenijem zbrinjavanju pacijenata u cijeloj zemlji, temeljeno na medicini zasnovanoj na dokazima i ekspertnom konsenzusu, piše HRT.
U Hrvatskoj, kaže, u sustavu izvanbolničke službe putem telefona trijažu obavljaju dispečeri prema nacionalnom sustavu za trijažu. Dispečeri imaju veliku odgovornost s obzirom na to da često moraju poslati hitni tim na udaljena područja s relativno malo dobivenih informacija. U nekim bolnicama u Hrvatskoj ne postoji hitni prijam i tu se trijaža vrši ‘od oka’, tj. bez jasnih kriterija. Smatra da je dobra trijaža prijeko potrebna kako bi se otkrilo tko je od pacijenata zaista životno ugrožen, a tko može pričekati.
- U sustavu izvanbolničke hitne medicinske službe postoje ambulante hitne medicinske pomoći, koje ostaju prazne kada tim izlazi na intervenciju. To je problem za koji nije pronađeno rješenje jer ljudi tradicionalno dolaze "na hitnu" bez obzira radilo se o grlobolji ili boli u prsima. U takvim izvanbolničkim bazama hitne službe često se ne obavlja prava trijaža ako u čekaonici sjedi više ljudi. Ona je često odokativna i nije zasnovana na pravilima hitne medicinske trijaže. Najviše se grozim kada vidim da u nekoj ambulanti hitne pomoći piše "Pacijente primamo po dolasku, a ako je netko životno ugrožen, neka pokuca". Moj bi savjet ljudima bio - ako mislite da se nešto ozbiljno događa, nazovite 194 i dispečer će poslati hitni tim prema procjeni, kaže.
Danas je teško točno znati zašto liječnici u Metkoviću nisu prepoznali znakove sepse kod djeteta. Kako je riječ o podmukloj bolesti koja se može iskazati u punom obujmu tek kad je kasno, u Velikoj Britaniji postoji razvijena edukacija, ali i strogi protokoli. Postoji i upitnik koji je smjernica liječniku, ali i sestrinskom osoblju. Jedno od pitanja na njemu je - je li roditelj djeteta zabrinut? Ako jest, pristupa se dalje procjeni je li dijete životno ugroženo, zajedno s provjerom svih vitalnih znakova.
Ako postoji sumnja na sepsu, u Britaniji se počinje s pretragama i liječenjem prije nego što rezultati pretraga stignu. Postoji opće pravilo da pacijent treba intravenozno dobiti antibiotik unutar 1 sata od kontakta s medicinskom službom.
Dolazak na hitnu u Velikoj Britaniji također je točno određen. Koraci se znaju.
- Pacijent se prijavljuje na registracijskom šalteru i nakon nekoliko minuta pregleda ga trijažna sestra, koje uzima kratku povijest bolesti i pita o razlogu dolaska, mjeri vitalne funkcije i na temelju dobivenih informacija određuje koliko je hitan pacijent, tj. unutar kojeg ga vremena treba pregledati liječnik. To je primjer kako funkcionira bolnička hitna služba - kaže Haller te dodaje da se u nekim dijelovima hitne medicine u Hrvatskoj odstupa od te prakse, a razlog je nepostojanje protokola.
U jeku rasprave je li smrt mladića u Zaprešiću ili smrt djeteta iz Metkovića liječnička pogreška ili nije, gotovo je nestvarno da u Velikoj Britaniji postoji razrađen sustav prijavljivanja pogrešaka. Potiču se liječnici da sami prijave pogreške, ne zbog kažnjavanja, nego zbog mogućnosti da se sustav poboljša i da se izbjegne slična pogreška sljedeći put.
- Razlog nije kažnjavanje, nego uočavanje obrazaca prema kojima se pogreške događaju te što lokalni, ali i nacionalni sustav može naučiti iz pogrešaka. Pogreške su realnost, možemo ih svesti na minimum, ali ih nikad nećemo potpuno eliminirati. Najtragičnija je pogreška iz koje se sustav ne promijeni i iz koje pojedinac, a poglavito sustav nije ništa naučio. Namjerne pogreške se u pravilu ne događaju, ne vjerujem da itko dođe na posao s namjerom da naudi pacijentu. Problemi su mnogo dublji i kompleksniji - nastavlja doktor Haller te govori da misli da u Hrvatskoj ne postoji sustavno prijavljivanje pogrešaka i neželjenih događaja, a kada se to i dogodi, to je rijetko kada sa svrhom poboljšanja sustava.
Dodaje da se i najnapredniji svjetski sustavi bore sa sličnim izazovima u kojima dođe do smrti pacijenta. Mi u Hrvatskoj nismo najgori u hitnoj medicini, kaže doktor Haller, ali nismo ni najbolji. Mnogo je napravljeno u poboljšanju hitne medicinske službe, ali ima i mnogo prostora na napredak, upozorava.
Rješenje vidi jedino u primjeni mnogobrojnih mjera: bolja edukacija liječnika, podizanje razine svijesti o sepsi, podizanje razine svijesti o važnosti poznavanja prve pomoći, više timova, protokoli… To je mnogo posla, upozorava.
Bi li ishod liječenja bio drugačiji da su liječnici na raspolaganju imali uređaje, za koje bi u 2019. bilo potpuno uobičajeno da ih ima svaka imalo opremljenija ordinacija liječnika obiteljske medicine na Zapadu, sada je u domeni nagađanja. Doktor Haller vidi još problema.
- Nedostaci hrvatskog zdravstvenog sustava mi se čine kao kombinacija više čimbenika, ali i nedostatak kulture sigurne skrbi za pacijenta. Moramo više poštovati pacijente, ali i pacijenti moraju više poštovati svoje liječnike. To je uzajaman odnos. No kako ga stvoriti u ovim vremenima, pitanje je, kaže doktor Haller te dodaje da misli da novca ima, ali je krivo raspodijeljen i ‘curi na sve strane’.
Smatra da je Hrvatskoj hitno potrebna reforma temeljenu na znanju, smjernicama i učinkovitoj medicini.
Što se doktora Franka Hallera tiče, zadovoljan je poslom u Manchesteru. Kaže da mu pruža nebrojeno mogućnosti učenja i napretka u profesionalnom smislu, ali ga srce ipak vuče prema rodnoj grudi. O povratku ponekad i razmišlja.
- Želja mi je vratiti se u Hrvatsku, ali mislim da još nije vrijeme. Mnogo toga još moram naučiti. Vratio bih se samo ako bih bio u prilici mijenjati sustav hitne medicine, ali iznutra - poručuje.