Esdepeovci nam za izbore za Europski parlament spremaju nešto specijalno. Jutarnji list javlja kako je Davor Bernardić ozbiljno naumio skrenuti udesno i postati, kako se to danas kaže, suverenist.
Kakva genijalna ideja! Ugurat će se u politički prostor u kojemu nema gotovo nikoga. Osim Markić, Tomašić, Esih, Zekanovića, Hasanbegovića, Bujanca, Glasnovića, Grmoje, Petrova, Đapića i petnaest do dvadeset hiljada drugih samoprozvanih suverenista.
U Lovreću i Škabrnji, gdje je SDP prije uzimao beznačajan udio glasova, danas plaču od sreće i viču: "To, kume! Napokon imamo za koga glasat!" Seoski župnici s oltara otvoreno agitiraju za Hrvatsku čistu socijaldemokratsku stranku prava. U centru mjesta, gdje je nekad bio plakat s nevino optuženim generalom Gotovinom, koči se golemo lice obraćenika, suverenista Bernardića.
Kakvo je raspoloženje među narodom možda najbolje svjedoči prizor jutros u kafiću u Šestanovcu, gdje je jedan ustao i viknuo: "Nemoj da čujen da je kogod za Hadeze! Ko ne glasa za Beru, krvi mi Isusove, zavrnit ću mu vraton ko kokoši!"
Prisutni su se na ovo totalno razvalili. Jedan se Dominik tako neobuzdano smijao da mu je pjena od kapučina sa šmrkljama izašla kroz nos. Narod uvijek spreman na zajebanciju naprosto uživa u Bernardićevu političkom samoubojstvu. Svi bez daha gledaju kako on muški poteže volan udesno, ne shvaćajući da je desno, kao u crtanom filmu, okomita provalija duboka pola kilometra.
Da stvar bude luđa, on nije prvi esdepeovski prvak koji čini ovu mahnitost, već je cijela serija njih koji su se u jednom trenutku krenuli lakomisleno udvarati desničarima. Precjenjujući svoju vještinu krenuli su u politički švaleraj, u preljubničku aferu s tuđim glasačima, i na kraju ih, očekivano, nisu zaveli. Tuđi su ih glasači hladno otpilili, a njihovi im vlastiti glasači nisu oprostili izdaju.
Prvi je tako bio Ivo Josipović kad je, potkraj mandata, pod pritiskom braniteljskih galamdžija i nasilnika, dao otkaz savjetniku Dejanu Joviću. Pa je uskoro, sjećamo se, izgubio izbore. Zatim je i Milanović iznenada, da ga nitko ništa nije pitao, otkrio svoje ustaške pretke i ispred braniteljskih galamdžija i nasilnika denuncirao Andreja Plenkovića kako mu je majka "vojna lekarka". Pa je i on, Bogu hvala, popušio na izborima.
I sad nam evo Bernardića, upravo kao da gledamo neki naslov Looney Tunesa, gdje nekakve šeprtlje ustrajno ponavljaju istu grešku, udaraju nosom u prašinu i ne daju se opametiti.
Otkud im samo poremećena zamisao da bi se desničari jednog dana samo tako predomislili, odbacili svoje hadezeovske i pravaške ljubimce i zaokružili broj ispred njihova imena? Što je, napokon, i Kolindu Grabar-Kitarović navelo da pomisli kako bi mogla uštipnuti pokoji postotak glasova na ljevici ako najuri Matu Radeljića i skrušeno se ispriča što je govorila da je "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav?
To je tako glupo. Predsjednica koja se hoće svidjeti glasačima ljevice ili Milanović koji namiguje desničarima djeluju razumno po prilici kao da Marko Perković Thompson, namjeravajući se svidjeti obrazovanijoj publici, snimi jazz-album s Matijom Dedićem.
Glasači su, naravno, idioti, ali nisu ipak toliki idioti da će povjerovati kako su Milanović ili Grabar-Kitarović nekako preko noći postali druge osobe. Pa i da povjeruju da su oni postali druge osobe, neće glasati za njih iz straha da Milanović i Grabar-Kitarović prekosutra ne postanu treće osobe. Razumljiva je bojazan, ako su se jednom promijenili, mogli bi još koji put. Tko će normalan dati glas nekome tako kolebljivom i prevrtljivom?
Grabar-Kitarović bi se, napokon, trebala okaniti ćoravog posla s ljevičarima već i zbog Velimira Bujanca. Ako i ne volite Bujanca, kao što ga ja ne volim, želite da ta ljubavna drama prestane.
Kako je taj muškarac slomljen njihovim raskidom već je neugodno gledati. Danima već on stoji na ulici, na kiši i na suncu, na žegi i studeni, i očiju punih suza zuri u njezine prozore. Gospođo predsjednice, molim vas, uzmite ga natrag. Nitko vas neće voljeti kako vas je Bujanec volio.