Mladi se ugledaju u nasilnike, svjedočimo manifestaciji zla, raslojavanju, podjelama i vladavini neodgojenih političara, ljudi gube nadu, iseljavaju se...

Ljudi sve više "pucaju", prvaci smo u korištenju lijekova za smirenje, a iako nas političari uvjeravaju da je sve u redu, ljudi gube nadu, odlaze cijele obitelji i traže sreću negdje drugdje.

I nisu to samo mladi ljudi, nego i vrhunski stručnjaci u četrdesetima, pedesetima, neki od njih imaju jako dobre poslove, zadovoljni su financijski u Hrvatskoj i ne idu trbuhom za kruhom, nego jednostavno traže bolju, tolerantniju sredinu za sebe i svoju djecu. Uglavnom, tužna je ovo zemljica kad te dobre i sposobne ljude čini toliko nesretnim da traže gdje početi od nule.

 

O beznađu, nasilju, te današnjoj Hrvatskoj razgovarali smo s poznatim splitskim psihijatrom prof. dr. sc. Ivanom Urlićem.
 

Nedavno je nepravomoćno osuđeni mladić koji je pretukao djevojku fotografiran kako se zabavlja u jednom sinjskom klubu. Mladić je jako dobro poznat javnosti, posebno zbog brutalnosti kojom je nasrnuo na djevojku. No, s njim su djevojke plesale, a mladići su "pucali" selfije kao s nekim idolom. Što s ovim društvom nije u redu?

– Mnogo toga. Vuk se ugleda u vuka, a lisica u lisicu. Imate dio te mladosti koja se želi identificirati sa snagatorom jer je dijelu društva nasilje postalo nešto vrijedno divljenja. Takvo fotografiranje i druženje s osobom s kojom pristojan čovjek ne bi kavu popio, tim mladićima i djevojkama imponira jer, nažalost, jedino što su naučili od roditelja i okoline jest gola, sirova snaga, a snagu lijepoga ne poznaju. Dakle, "klanjaju" se onome što im je blisko, zato što drukčije nisu naučili. To je jako tužno jer dive se mraku zato što za svoga mladog života nisu vidjeli svjetla.
 

Iako smo još relativno sigurna zemlja, čitajući crnu kroniku čini se da tu sigurnost gubimo.

– I ja sam sličnog dojma. Mislim da je sve više primjera izrazite agresivnosti, i to ne samo u vidu prijetnje i verbalnog nasilja, nego i konkretnih djela ugroze žena, najmlađih i drugih ranjivih skupina. Ja sam, iskreno govoreći, zabrinut za ovo društvo. Mislim da bi sociolozi i psiholozi trebali odgovoriti na pitanje zbog čega ovolika manifestacija zla.
 

Zbog čega ljudi sve više "pucaju"?

– Izrazite su razlike među ljudima, imamo jako bogate i jako siromašne. A ljudi "pucaju" jer su izgubili nadu. Znate, kad izgubite nadu da će biti bolje onda izgubite i one društvene uzuse, nezadovoljstvo iziđe vani. Ne gledaju se posljedice vlastitih djela jer ljudi jednostavno nemaju što izgubiti.

Zašto se prosvjedima ne izrazi nezadovoljstvo?

– Pa mislim da je dovoljan prosvjed to što su ljudi krenuli put Irske, Njemačke, Švedske... To bi trebao biti itekakav znak da im je ovdje loše i da su zato pobjegli. A među njima ima i onih koji su bili situirani, no jednostavno društvo im više ne odgovara. Prosperitet i sreća ne proizlaze samo iz novca, nego se ogledaju u drugim stvarima kojih očito manjka u Hrvatskoj.

A rugali smo se Česima...

– Da. A oni su nas, kao i druge nacije, itekako premašili. Mi se previše hvalimo, uvjereni smo u svoju veličinu, a u međuvremenu narod samozatajnih Čeha, ali i Slovaka, radi i "penje se". Pogledajte i jednu Estoniju koja je procvjetala, a sjetimo se gdje su bile Irska, Španjolska i Portugal prije nekoliko desetljeća. Danas su te zemlje primjer. Mogli smo i mi biti u njihovu društvu.

Mi uvijek govorimo 'ko ovo može platit...

– I s pravom to govorimo, ali to nije sve i to ne može biti sve. Kao zemlja zaista imamo toliko raznolikosti i prilika, ali, nažalost, pokazali smo da nismo dobri upravitelji. Bitni su ljudi. Pogledajte Nizozemsku, Island, skandinavske zemlje, dakle sve negostoljubivi krajolici, ali su ih ljudi pripitomili i stvorili okružje poželjno za život. Puno poželjnije od prelijepe Hrvatske čiji ljudi i politika su propustili izgraditi, kako su to naši političari često govorili u prošlosti, "novu Švicarsku".
 

Biste li poručili mladima da bježe ili da ostanu?

– Moj savjet mladima je da im Hrvatska bude baza, ali da idu diljem svijetu te kao što pčele marljivo skupljaju med i oni skupljaju znanje i donesu ga natrag u košnicu, dakle svoju domovinu. Trebaju putovati, vidjeti tuđa iskustva i ono najbolje donijeti doma.

Kažu da su Hrvati odlični radnici i pristojni građani koji poštuju zakone kad dođu u neku zemlju EU-a.

– Vani postoji sustav u kojem se najsposobniji brinu da se poštuju standardi. I onda se u toj zemlji doseljenik, bio on Hrvat ili Makedonac, ponaša sukladno pravilima jer zna da ako krši pravila tu neće preživjeti. I onda se u tom poštenom okruženju ljudi ostvare, napreduju, neki i procvjetaju jer u Hrvatskoj ti pojedinci zbog klijentelizma i korupcije nikada ne bi uspjeli. Ljudi zato bježe, a u tim sređenim demokracijama imate suce, policajce, državne odvjetnike koji bdiju nad sustavom i rješavaju anomalije. No, oni koji su problem kod nas su često unutar sustava. Naravno, ima časnih iznimaka, ali oni su iznimke, i premalo ih je da bi naša Hrvatska dobro funkcionirala.

Često čitamo i da moćnici na sudovima prolaze "lišo".

– Kod nas je velika pravna nesigurnost, npr. jedan nadobudni sudac kazni bakicu jer je prosila, a drugi mladića koji je autom nekoga ubio pusti jer je sin bogatih roditelja. To se vani ne bi moglo dogoditi. A pogledajte i ova suđenja Sanaderu, donese se presuda koja onda padne, pa se odgađaju suđenja. A imamo sudaca možda i najviše po stanovniku Unije, a neke se presude čekaju desetljećima, pa neki predmeti moćnika odlaze u zastaru. No, tko zna, možda ovaj kaos nekome i odgovara i nećemo tako brzo dočekati red.

Gdje god se takne u državi, naiđe se na problem. Evo zdravstvo: ljudi čekaju godinu dana na pregled CT-om jer tu važnu pretragu treba platiti deset tisuća kuna.

– To je pregolem problem, i pretužno je gdje smo se doveli. Ali propadanje nije počelo danas, a ni jučer. Počelo je odavno, no na pozicijama moći nismo imali sposobne ljude koji bi to spriječili, nego podobne koji su produžena ruka ovih i onih interesa. A kada bi se i pojavio netko sposoban i vrijedan, e onda bi ga maknuli u stranu. Pritom nam se liječnici i sestre danas lome, nema organizacije, ne poštuju se nikakve zacrtane norme i standardi, kao da je sve prepušteno samo sebi, pa kako nam bude. A kako nam je nego loše, i ne popravlja se. Što radi Ministarstvo zdravstva kada dopušta ovakve nemile događaje u kojima evo, koliko vidimo iz medija, zbog neadekvatne reakcije umiru i djeca.

Što mislite o našim političarima?

– Ništa dobro. Političari su nepristojni, nemaju znanja ni vještina, a glavna kvalifikacija je podobnost. Jako su loše odgojeni. Ovo društvo moraju voditi najsposobniji, a ne najpodobniji. Zamislite da jednu uspješnu tvrtku "otmu" sposobnom direktoru i daju je nesposobnom, ali podobnom menadžeru. I onda se svi čude kako je ta tvrtka propala. Naš pokretač je turizam, no strah me zamisliti što bi bilo da nam te grane nema. U Dalmaciji, gledajući veliku ekonomsku vrijednost četiriju dalmatinskih županija, jedino spomena vrijedno je turizam. I sada zamislite da toga nema.

Ima li nam spasa?

– Spasa može biti. Ali moramo se sabrati kao narod. Ima i kod nas puno individualaca koji su ostvarili izvrsne karijere, rade i stvaraju, no ne mogu društvo naprijed povući dva-tri čovjeka. Nakon zanosa poslije Domovinskog rata, sada je zavladala letargija i razočaranje jer se uništilo sve što se moglo uništiti, a nije se izgradilo novo. A i mi kao društvo smo posvađani i rastrgani lijevo-desnim podjelama, i ne mičemo se s mjesta, a društvo koje uvijek gleda u prošlost i iza sebe ne može ići naprijed.

Kad smo već kod političara, što mislite o predsjednici Republike?

– Funkcija je predsjednika da bude garant ravnoteže, da pazi na Ustav, da upozorava kad nešto ne valja... Ali ona, čini mi se, nema tu hrabrost. Pamtim je samo po tome da seli svoj ured i pušta neke patetične proglase. Ona mora ići među ljude, slažem se, ali onda mora biti glas tih ljudi.

Za predsjednicu je ustaški pozdrav "Za dom spremni" tren u redu, pa tren nije.

– Kažem vam, sve mi to sliči na operetu, a ne na ozbiljno obavljanje dužnosti.

Poznati redatelj Vinko Brešan nedavno je izjavio: "Mi sa slobodama rapidno idemo unazad. Da ja danas snimim film 'Kako je počeo rat na mom otoku', bilo bi reakcija braniteljskih udruga da ja ismijavam rat. U ono doba, 1996. kad se film pojavio, svima se sviđao. Nitko nije imao nešto ružno za reći, a to govori o jednoj drugoj stvari: granice naše slobode su sve manje i manje, mi smo sve manje i manje slobodni ljudi. Baš zato mi koji se bavimo nečim kreativnim moramo pomicati granice slobode prema naprijed".

– Prostor slobode je sve manji jer se čuju neki glasovi koji bi zatrli svaku različitost, a to mi se ne sviđa. Danas u eteru imate ljude, opet većinom političare, koji nisu dobro odgojeni, a na televiziji bi trebali biti ljudi, prosvjetitelji koji imaju nešto za reći i od kojih ćemo nešto naučiti. Žao mi je kada vidim neke ljude da sipaju mržnju, ne trpe drugačije, i njima se daje na važnosti umjesto da ih se ignorira. U mržnji se ovo društvo ne može izdignuti i ići naprijed. Ugašeni su i neki mediji koji su poticali različitost, među kojima je bio i "Feral". Žao mi je što se malo po malo gase svjetla koja nas spašavaju od sve većeg mraka.