Kad se u zimu četrdeset treće njemačka Šesta armija kod Staljingrada predala snagama Sovjetskog Saveza, u zarobljeništvu je završila čak devedeset jedna tisuća vojnika. Beskrajni red muškaraca poslušno je bacio puške i ukrcao se u stočne vagone. Truckajući se tjednima, možda i mjesecima, zarobljenim se muškarcima činilo kao da je prošla vječnost otkad su pristupili vojsci. Premda je u stvarnosti to bilo prije tri ili četiri godine, bilo im je daleko i strano, gotovo kao da su u nekom tuđem životu u oglancanim čizmama oduševljeno stupali ulicama, a lijepe im djevojke mahale s prozora, slale poljupce i zasipale ih cvijećem. Sve se to činilo besmisleno i glupo nakon staljingradske krvi, ognja, studeni i blata, dok su ispruženi na gnjiloj slami putovali negdje u nepoznato, preko beskrajne ruske zemlje.
Bilo je među njima mnogih dobrih ljudi, šutljivih seljačkih sinova, marljivih tvorničkih radnika, studenata, činovnika, inženjera, profesora, pobožnih katolika i skromnih protestanata koji nisu bili ni nacisti ni ubojice, već su završili gdje su završili bez nekakve jasne namjere, često i protiv svoje volje. Rat im je bio odvratan, ispio im je veselje, skršio im duh, ali negdje na dnu njihovih praznih srca tinjala je opet slabašno žerava vjere da će se jednom vratiti svojim ženama i zaručnicama, zagrliti petogodišnju Gertrude i malog Johanna kojega su ostavili u bešiki, da će baciti sijena u jasle i počeškati po kovrčama između rogova svoje debele mirne junice, da će piti rizling, čistiti snijeg ispred kuće, u zelenim brzacima pecati pastrvu na mušicu, obrijani i čisti nedjeljom ujutro odlaziti na misu.
Rijetki će ipak doživjeti tu sreću. Polovica njih već je u transportu umrla od gladi i zaraza, a ostatak se naprosto srušio od iscrpljenosti sijekući sibirske jele ili kopajući bakrenu rudu kod Norilska. Bezbrojnima su kosti ostale ispod dvije tisuće kilometara dugačke ceste između Jakutska i Magadana. Od devedeset jedne hiljade jedva se šest hiljada zarobljenika vratilo u svoj njemački zavičaj, tek svaki petnaesti je preživio i nakon deset i više godina se očiju punih suza srušio na koljena na kućnom pragu u svome rodnom Braunschweigu ili Schweinfurtu.
I strašna se statistika tu ne završava. Osamdeset pet hiljada mrtvih zarobljenika pod Staljingradom samo je djelić od čitavog milijuna Nijemaca koji su skončali zaboravljeni i neoplakani u neobilježenim masovnim grobnicama u sovjetskom zarobljeništvu. Istina, najmilijima su nedostajali. Djeca su se kao kroz maglu sjećala njihovog osmijeha i mirisa kolonjske vode, njihove majke i supruge su molile za njih, župnik je držao misu za njihove duše u čistilištu, ali uspomena je bila vrlo intimna, postiđena, skrivena i tiha, stisnuta u srcu. Tuga se nije javno pokazivala, a ni danas se ne pokazuje. Ni crkvena ni državna vlast ne žele imati ništa s time. Niti je njemačkim biskupima palo napamet organizirati koncelebrirano misno slavlje za poginule nacističke zarobljenike u današnjem Volgogradu, niti se njegova svetost Kiril, patrijarh moskovski i sve Rusije, našao u prilici da njemačkim biskupima to zabrani.
Mnogi su dobri i pošteni Nijemci u Drugom svjetskom ratu imali nesreću da ih je zarobila Crvena armija. Završili su svoje živote u nečovječnim uvjetima, na krajnje nedostojanstven način, ispijeni, prljavi, ušljivi, odrpani, pali od batina, gladi, tifusa ili svega toga zajedno, ali za taj zločin nitko nije tražio niti danas traži kaznu. Poraženi su šutjeli i šute, ne pitaju za pravdu. Štogod pravda bila, trebali su razmišljati o njoj prije nego su krenuli plinom gušiti Židove u Auschwitzu i Treblinki, paliti bjeloruska sela, silovati seljanke i strijeljati njihove muževe.
I kad pogledate kako su u tišini patili i pate potomci njemačkih nacista, upravo kao i sinovi i kćeri talijanskih fašista, i njihovih francuskih, belgijskih, norveških i svih drugih suradnika, teško je shvatiti zašto bi samo naši, hrvatski, javno, bučno i o državnom trošku, pod pokroviteljstvom Sabora, komemorirali žrtve poražene vojske? Zar je smrt Hrvata streljanog kod Bleiburga nekako veća, značajnija, strašnija od smrti onoga Nijemaca koji se onesvijestio od umora u logoru u Kolimi, pod polarnim krugom, a sovjetski čuvar zatim mu metkom u zatiljak prekratio muke? Otkud to da samo ustaše pitaju za dostojanstvo i pravdu i jesu li možda o dostojanstvu i pravdi, štogod to bilo, ustaše trebali razmišljati prije nego su napravili logor smrti u Jasenovcu?
Ustaše i ustaški zaštitnici i simpatizeri, poput predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić, na partizansko obračunavanje sa zarobljenim neprijateljima gledaju kao na nekakav savršeno nezavisni događaj, izvan povijesnog, političkog, moralnog, nacionalnog i svakog drugog konteksta. Oni kao da nemaju ni približnu predstavu kako su uopće ustaše završile na Bleiburgu? Vrag će ga znati, da nisu možda išli na skijanje u Austriju? Ili kupiti kauč u Ikei u Grazu? I Jandroković i Pejčinović Burić, kao da su maloumni, nemaju blage veze o rasnim zakonima, ustaškim hapšenjima i batinanjima, o zaklanim seljacima bačenim u kraške jame, o nadutim i blijedim srpskim i židovskim i ciganskim leševima koje je nosila riječna struja nizvodno od logora na Savi. I onda još ustaške zaštitnike i simpatizere ponese da i Austrijancima održe lekciju. Pejčinović Burić piše austrijskim novinama, ogorčena da oni, eto, nemaju razumijevanja za hrvatsku žrtvu.
To je osobito glupo i sramotno od naše ministrice, to jadikovanje o hrvatskim žrtvama, kao da u Drugom svjetskom ratu i Austrijanci nisu stradali, pa i gore od nas. Kao da oni nemaju svojih muka, svojih neprebolnih tuga zbog djedova, stričeva ili ujaka koji se nisu vratili iz zarobljeništva kod Staljingrada ili Kurska. Tek što se u Austriji i Njemačkoj o takvim stvarima pristojno šuti, a u nas se stavlja na razglas.
Što kažu, čime se pametan stidi, time se budala ponosi.