Svaka čast hrvatskim političarima, ali bogme nema do naših Imoćana. Puno prije objavljivanja visokih državnih suradnji na brojnim područjima, nalik upravo postignutima s kineskim državnim vrhom, šarmantni, neodoljivi Matani internacionalne odnose cementiraju godinama ranije. Evo pitajte imotsku nevjesticu Yan Qin Li, čita se i izgovara Čin, prvu zabiokovsku Kineskinju, koja je s ljubavlju otkrila sve čari gudeljskog surog kraja. Ne znamo baš je li joj tko od domaćih prenio jedan od imotskih bisera crnog humora, taj da se u ovaj škrti, divlji lokalitet s nekih 600-ak metara nad morem, ne daje ni mačka, a kamoli nevista.
Ali znamo sto posto, vidjesmo, kako je Qin postala najiskreniji zagovornik Imotske krajine. I jedna od najomiljenijih mještanki zaleđa. Znade pametna žena gdje vrijednost leži, a put joj je ljubavlju popločao nevjenčani joj suprug, bivši branitelj, specijalac i nekadašnji prvi čovjek splitske SOA-e Denis Gudelj. Fetivi Gudeljčanin. Kada se prije malo više od tri godine rodila ljubav, Denis je Qin doveo na didovinu. A uspješna poslovna žena i velika svjetska putnica je samo rekla:
- Ovo je nešto prelijepo. Ovo je predivno, priroda, planina, zelenilo, zrak. Fantastic. Organic. Ovo je bolje nego u Švicarskoj - otkrila nam je na engleskom jeziku Qin dok sjedimo u Gudelja kući, vili narasloj na djedovini, jednoj od najinteresantnijih u širokom kraju.
POVEZALA HRVATSKU I KINESKU TRADICIJU
- To je zato što smo u njoj spojili Hrvatsku i Kinu. Denis je bio zadužen za gradnju, ja za detalje. Sa sobom sam u Gudelje donijela neke meni drage stvarčice, povezala sam našu i hrvatsku tradiciju. Evo kineskog stolnjaka i imotske zobnice. Zato je kuća tako topla. Ali idemo mi prvo nešto pojesti. Nema ne može, ovdje svi vole jesti. Gdje god dođem svi kažu idemo jesti, moramo nešto popiti. Obožavam hrvatsku hranu, sve, ali sve se bojim da mi liniju ne pokvari. Ali tamo gdje se jede uvijek se i priča, smije, veseli, pjeva. Jako volim hrvatski način života - kaže nam Qin, nutkajući nas domaćom pečenicom, njihovim kobasicama, domaćih kruhom, svojim vinom.
Ona, muž joj i njegova majka su to sami dimili u svojoj kužini. Kaže Qin da je to organska spiza, čista, nepatvorena s najboljim certifikatom made in domaćih ruku. Pa nam priča da je rođena u Kini, u koju odlazi svaka dva mjeseca da bi vidjela stare roditelje. Školovala se u multimilijunskom Šangaju. Živjela je 17 godina u Australiji. Upoznala je tako u Melbourneu hrvatskog konzula, a kako je voljela s obitelji putovati, zainteresirano je slušala njegove priče o našoj zemlji. Pa se upitala ma gdje je ta Hrvatska, pa je li to stvarno tako lijepo. I kada joj je konzul rekao kako će na obiteljski odmor u požeški kraj, i pozvao je da im dođe u posjet, Qin se nije dvoumila.
- I tako sam s obitelji došla u Zagreb, i onda ravno u ravnu Slavoniju. I odemo mi u Požegu, gledamo ravnicu, sve zeleno, priroda, širina, ljepota. Ljudi se smiju, vesele. Odemo u Kutjevo, obiđeno vinograde, opet nas svi nude hranom, vašim vinom, i opet se svi smiju, svi pričaju, šale se. I eto, već sutradan od našeg dolaska mi smo se toliko zaljubili u Hrvatsku, da dočim smo vidjeli taj vinograd u okolici Požege, tu kuću nasred imanja na brdu s koje puca takav divni pogled, rekli smo, to je to. Ovdje ostajemo. Kupili smo to imanje s kućom i u dan postali vinari. A o vinogradarstvu ništa nismo znali - veli Qin.
NAJLJEPŠE JE KAD PADNE KIŠA
Ubrzat ćemo, Qin je s obitelji živjela u Zagrebu, slasne slavonske bobe su prodavali Krauthakeru, u međuvremenu se dogodila i ljubav s Denisom, već su oboje tada bili slobodni partneri. I tada je kontinentalna zelena, dobila i svoju morsku stranu priče.
- Ovako je to bilo, upoznali smo se u Zagrebu gdje sam ja živio. I tako pričali smo, družili se, i malo pomalo shvatili kako tu ima nešto lijepo, da se nešto među nama stvara. I evo nas danas tu, u Gudeljima. Dok smo radili kuću svraćali smo stalno, Qin je doduše više i poradi posla boravila u Zagrebu. Ali već ubrzo tu u Gudeljima ćemo provoditi veći dio vremena - veli Denis.
Dakle, iz milijunskih gradova, iz dalekog svijeta Qin koja je u Zagrebu stalna članica Internacionalnog kluba žena, društva u kojem se okupljaju supruge diplomata, uglednih poslovnih ljudi, svoju je temeljnu bazu odlučila ustoličila u seocetu s nekih sedam staraca. Iza Biokova, na brdu, u mjestu malo dalje od civilizacije, još uvijek bez kanalizacije, gdje s prvim jačim gromom na Biokovu i vjetrom nad imotskim jezerima nestane telefonske i internetske linije. Ništa to Qin ne smeta, ona je ovdje presretna, a znate koji joj je moment jedan od najdražih?
- Ono kad padne kiša, i onda svi ljudi odmah pobjegnu u kuću, a ja trk vani, u brdo u potragu za spužima. Pa to je delikatesa, to je nešto savršeno. Po deset puta izađem onda vani da ih nađem, i onda ih spremam sa svekrvom. Zasadili smo i 20 stabala voćki, imamo svega, vrt nam je pun povrća. Nije mene strah ni kopati, ni raditi u vrtu. Donijela sam i sjeme kineskog kupusa, ali nije mi se primilo, mravi su mi sve izgrizli. Ne odustajem, za drugo sijanje ću se bolje pripremiti, sad ćemo ovdje puno više boraviti. Iako svako malo moram poslom do Zagreba, koji je uz Split gdje također živim, moj drugi dom - govori nam presimpatična Qin.
KAMENE KUĆE MAMAC ZA PRAŠINU
Kako provodi vrijeme izvan posla? U imotskom zaleđu uvijek se ima nešto za činiti, kamene kuće su mamac za prašinu, stalno traže njegu. A i vole ih, kaže Qin, i paukovi. Zagreb joj daje druženje s dragim prijateljima, tu voli ići u kazalište, kino, na jahanje, igra bridž. Voli se s mužem spustiti i u Makarsku, uhvatiti ribu s prvih koča, popiti kavu s dragim ljudima, s prijateljima obići lijepe restorane.
- Obožavam kuhati kinesku hranu, jedino mi je problem pronaći baš izvorno povrće i soja sos. To je nešto tradicionalno, nalik vašem ulju ili domaćoj kvasini. A volim i probati vaša vina, i za usporedbu sa svojim vinom, graševinom koju sada radimo na Hvaru. Poslove je preuzeo moj suprug, a uz Pristinus kako se naziva naše hvaljeno vino, što bi značilo kristalno čisto, za sljedeću godinu uz graševinu planiramo i rose. Vino je upravo dobilo svoju promociju na zagrebačkom diplomatskom balu prošli tjedan. Malo smo zakasnili, pa ga nismo uspjeli staviti u jelovnik tijekom hrvatskog-kineskoga nedavnog druženja - veli Qin.
Pitamo je za hrvatsko selo, ima li sličnosti s kineskim? Velike, veli, tvrdeći kako i mladi Kinezi i oni srednje dobi iz sela odlaze da bi napravili u gradovima budućnost. Bakama i djedovima ostavljaju djecu na čuvanje. Da bi i ona prešla u gradove treba proći procedura, koja traži i dozvolu škole, pa je lakše male ostaviti u selu.
- Poslovno gledamo mi smo prije 30 godina bili siromašniji od vas, imali smo lošiju gospodarsku sliku. Ali onda je državni vrh donio odlučnu poslovnu strategiju, malim ljudima je omogućio da rade, oslobodio ih je poreza, davanja, birokracije. Tako im je dao mogućnost širenja krila, open space. Kod nas jedino velike državne tvrtke plaćaju porez. Zato smo mi postali svjetski poslovni gigant, sila s Istoka – kaže ova uspješna poslovna žena.