ŽENE, MAJKE, RATNICE Ovo su priče junakinja koje su branile Hrvatsku: Ostaviš vlastitu djecu i kreneš na prvu crtu, ne znajući hoćeš li ih ikad više vidjeti. Hajde, pokušajte to zamisliti

ŽENE, MAJKE, RATNICE

U Domovinskom ratu aktivno je sudjelovalo 24.246 žena, od kojih su 2704 iz Splitsko-dalmatinske županije i njihova uloga junakinja – suprotno svim predrasudama i minoriziranju – proizlazi iz činjenice da su krenule u rat, i to na strani koja je tek formirala svoju vojsku, što ih čini iznimno odvažnim osobama.

Braniteljice su se uključile u vojne aktivnosti kao pripadnice izvidničkih postrojbi, vojne policije, topništva, inženjerije, saniteta, mornarice, zrakoplovstva... I nemoguće ih je i nepravedno zanemarivati. Ove godine, nakon regionalnih susreta u Vinkovcima i Petrini, Split i Solin domaćini su dosad najvećeg okupljanja braniteljica iz Domovinskog rata, njih oko pet stotina, a u organizaciji Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata RH, čiji je predsjednik za Splitsko-dalmatinsku županiju, umirovljeni brigadir Bruno Vukić, zadovoljan što se ovakav susret podiže na nacionalnu razinu.

– Naše braniteljice došle su s tom idejom nakon što su bile na susretima u Petrini i Vinkovcima, ali željele su okupiti kolegice iz cijele Hrvatske. Tko ne bi mogao udovoljiti njihovoj želji, pa smo se potrudili i, uz velike napore, uspjeli. Kao direktne ili indirektne sudionice, žene su osjetile svu težinu Domovinskog rata u širokom spektru uloga i aktivnosti, u isto vrijeme podnoseći i teret održanja svojih obitelji. Karakterizira ih snaga, emotivnost i odlučnost – navodi Bruno Vukić.

Susreli smo se s nekoliko braniteljica koja su nam iznijele svoje životne priče s početka devedesetih, ali i probleme s kojima su se suočavale u svojoj sredini, te posebne teškoće koje su imale nakon ratnih zbivanja, kad su tmurna sjećanja postala dio njihove svakodnevice.

Nuštar je nakon pada Vukovara bio prva linija obrane Slavonije, ali svakodnevni napadi JNA i četnika na selo strateški smješteno između Vukovara i Vinkovaca počeli su još u srpnju 1991. godine. Mjesto je bio potpuno porušeno i spaljeno, ali nikad nije palo. To je područje bilo na jedinoj slobodnoj cesti Vinkovci – Nuštar – Marinci – Bogdanovci – Vukovar, no padom Marinaca 1. listopada cesta je presječena, a Vukovar se našao u potpunom okruženju.

Obruč oko Nuštra sve se više stezao, a u tom ratnom paklu našla se i Marija Đulabić, tada 36-godišnjakinja zaposlena u osječkom Domu, majka dvoje djece i supruga zapovjednika mitraljezaca Blaška Đulabića, željezničkog prometnika.

– Imala sam osjećaj da moram ostati uz supruga i u svome Nuštru i potrebu za tim, jednostavno mi nije padalo na pamet otići, mada nisam nikome zamjerala što je otišao. Djecu sam odvezla u Kopar kod sestre i vratila sam se na prvu crtu. Odlučila sam na bilo koji način pomoći u obrani Nuštra. Najprije sam pomagala u logistici, a 1992. godine razmještena sam u minobacački vod nakon obuke u topništvu. Postala sam ciljač na bacaču, izračunala bih koordinate, mogu reći da sam bila vrlo dobra u tome, a po potrebi i dodavateljica, punjačica, vozila bih stradale vojnike autom u Vinkovce, što god je trebalo – govori Marija.
Sjeća se jednog od težih ratnih dana.

– Vozila sam ranjenika u bolnicu i u centru sela vidim lokvu krvi. Pomislim: "Moj Bože, tko je ovako stradao..." Čim sam došla u bolnicu, dočekali su me riječima: "Već je tu." Nisam u prvi mah razumjela što kažu, a znala sam da je suprug tog dana bio slobodan, kod kuće. Međutim, ugledala sam Blaška u hodniku, bio je sav u krvi, i kaže mi: "Marice, od sudbine se pobjeći ne može." Na ulici je granata udarila u zid, a on je uspio skočiti do drveta. Izbjegao je velike gelere, ali noge su mu sve bile izrešetane. Bio je korak do amputacije, ali se izvukao. Poslije se teško razbolio, a i ja sam prije pet godina oboljela od karcinoma – iznosi Marica svoju tešku priču.

I sama je umalo stradala.

– U listopadu 1991. otišla sam u Zapovjedništvo podići uniformu za jednog vojnika. Sjedili smo za stolom, a s motorole se začulo: "Komarci, komarci sa sjevera." Zatim smo čuli avion, bacio je dvije bombe i u trenu smo svi bili prekriveni prašinom. Bile su to aerosolne bombe, vrlo rijetke, mislim da su to jedine bačene u Domovinskom ratu. One proizvode detonaciju uz pomoć goriva i tlaka zraka, imaju strašnu razornu moć podtlaka koji stvaraju, svi krovovi su popadali, svi su prozori izrazbijani... Tako, svakog nam je dana glava bila u torbi – kaže Marija, koja se nakon rata i razvojačenja zaposlila u Domu za odrasle u Nuštru, a od 2016. godine je u mirovini.

Teško joj je bilo naći zajednički jezik s "civilnim" svijetom. Povukla se u sebe, upala u depresiju, iz koje ju je izvuklo druženje s ratnim kolegama, a posebno braniteljicama.

– Pohađala sam naše radionice, koje su mi pomogle prebroditi krizu, a otkrila sam i talent za zlatovez. Moji radovi izlagani su u Londonu, Zagrebu, Vukovaru, a u listopadu će biti u Mimari. To mi je velika utjeha, kao i druženje s našim braniteljicama – zaključuje Marija Đulabić.

Rodom Solinjanka, a podrijetlom s Prugova, 25-godišnja Vesna Bobandočekala je 1992. godinu kao zaposlenica "Salonita".

– Prijavila sam se u Četvrtu gardijsku brigadu, u koju ženama nije bilo lako doći jer je se već tada smatralo postrojbom za najteže terene. Najprije sam bila raspoređena u Satniju veze, a zapovjednik Topničko-raketnog divizijuna pozvao me je u svoju postrojbu kako bih vodila logistiku, brojno stanje i drugo. Prvo vatreno krštenje imala sam u Hutovu, a nakon toga išli smo na južno bojište. Ostala sam u brigadi do mirovine 2006. godine – rekla nam je narednica Vesna.

Na zadarskom bojištu bilo je najteže.

– Biti svjedokom pogibije tolikih dobrih ljudi, suboraca i prijatelja najteže je iskustvo, koje se ne može nikome ni ispričati. Ipak, doživjeti to zajedništvo bilo je nešto iznimno. Sjećam se, kad bih se vratila doma pa pričala roditeljima o "mojim momcima", majka bi me pitala: "A ćerce, koliko ti to momaka imaš?!" – smije se Vesna.

Nakon umirovljenja ipak joj je bilo vrlo grubo, godinu dana nije izišla iz kuće.

– Sinovi bi me uvijek pitali zbog čega o ratu moraju slušati od drugih ljudi, nikad od mene. Nekako, puno je lakše kad se ne priča. Onda sam 2007. godine operirala karcinom u pet do dvanaest – govori.

U Četvrtoj brigadi bilo je više od stotinu žena.

– Sigurna sam da se većini nas život promijenio nabolje kad smo u sklopu Udruge veterana osnovale Klub žena Četvrte gardijske brigade. Sastajemo se, razgovaramo, podijelimo osjećaje koje samo mi možemo razumjeti. A bavimo se i izradom suvenira i rukotvorina, od kojih prihod darujemo Centru za autizam, a pakete udruzi "Downov sindrom". Našle smo smisao i međusobno se tješimo – veli Vesna.

Splićanka Mila Ramljak podrijetlom je iz Žeževice i vjerojatno je jedna od prvih žena koje su se u Splitsko-dalmatinskoj županiji priključile Hrvatskoj vojsci. Bilo je to 1. srpnja 1991. godine. Imala je 34 godine, radila je u "AD Plastiku", suprug joj je 1987. poginuo na radu u "Monteru", a od te tvrtke, kaže, nikad nije dobila ni čokoladicu za sina.

I onda je u travnju 1991. godine otišla na skup u svojem poduzeću na kojem se radnike pozivalo da se priključe obrani Hrvatske, a ona je bila jedna od triju žena koje su se prijavile.

– Prvog dana srpnja po mene dolazi Bruno Vukić i kaže mi: "Oblači se, idemo na teren." A ta moja prva "uniforma" u kojoj sam iz kuće svojim autom krenula na teren bile su majica i rebatinke. Sina sam odvela majci, svima rekla: "Nemojte me ništa pitat" i, suočena s predrasudama okoline, otišla na bojište. Nije me bilo briga što će tko reći, ja sam znala da je to moj put. Stigli smo na Svilaju na položaje 114. brigade, a Bruno je bio prvi zapovjednik. Već se pucalo, ja sam u početku bila obični vojnik, a 1993. godine prešla sam u logistiku kao intendantica 114. brigade – sjeća se Mila.

Napominje kako joj je na terenu dobro došla srednjoškolska obuka iz općenarodne obrane: znala je rukovati zračnom puškom i puškom M48. Sve ostalo naučila je pod vatrom, na terenu.

– Mogu vam iskreno kazati kako me na bojištu i u postrojbi nitko nikad nije drugačije gledao niti omalovažavao. Zauvijek sam zapamtila riječi zapovjednika kad smo dobivali uniformu, koja je za mene uvijek bila sveta: "Tko je bio pošten, u uniformi će biti još pošteniji, a tko nije bio čovjek prije, u uniformi će biti još gori!" Velika je to istina – ističe Mila Boban.

Sjeća se događaja u Doljanima kod Metkovića u kući Andrije Mustapića, u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo.

– Popodne oko dva sata došli su avioni i raketirali kuću, popadali smo, krv nam je tekla na uši, na nos... Nismo ni znali što je ni kakve mogu biti posljedice. Shvatili smo tek kad je nedugo nakon toga jedan od nas, Petar Dumanić, umro u snu, pretpostavili smo od unutarnjih krvarenja kojih nije bio svjestan. I Popovo polje bilo je strašno, pogotovo jer su bombardirali put kojim smo dolazili na teren. Što da vam pričam... Ali gore je od svega što doživiš na prvoj crti kad treba obavijestiti obitelji o pogibiji vojnika. Taj strašan osjećaj ni s čim se ne da usporediti – govori Mila, koja je u HV-u ostala do 1995. godine.

A pitanje Milina čina posebna je priča: ustrojbeni čin bio joj je satnik, predložena je za čin poručnika, ali je dobila čin zastavnika, koji je poslije ukinut. Ured za obranu vodio ju je kao poručnicu, a umirovljena je u činu natporučnice.

– Prvu godinu nakon odlaska u mirovinu nisam ni s kim mogla razgovarati niti sam imala volje za druženje, bježala sam od ratnih priča i slika. Malo-pomalo počela sam se uključivati u normalan život. A druženje braniteljica je nešto najbolje, obožavam ih, one su moje rusulice – zaključuje Mila.

– Brat mi je bio u Četvrtoj, srce me je vuklo, bila sam jako mlada i nije me bilo briga što sam žensko i što netko misli da ženama nije mjesto u ratu. Sve su žene dragovoljke jer njih nitko nije mobilizirao, sve su se same prijavile i to je velika hrabrost. Svaku ženu koja je sudjelovala u ratu gledam kao pravu heroinu – kaže nam Dražena Čelan, koja je kao 20-godišnja splitska djevojka, umjesto u minicu pa na Rivu, krajem 1994. odjenula uniformu.

– Osjećaj kad sam odjenula uniformu nikad neću zaboraviti, pa ono još piše "vojnik". Bila sam puna sebe, ponosno sam je nosila, a još je vonjala po boji, nova novcata – prisjeća se Dražena, koja je najprije raspoređena u Zapovjedništvo zbornog područja u Lori. Približavala se "Oluja" i u tijeku pripremnih operacija došao je Bruno Vukić i pitao žene u Zapovjedništvu koja će na teren, u Rujane.

– Odmah sam se javila. Željela sam na teren, a nisam imala pojma što nas čeka. Sva sjećanja iz tih dana su mi na veliku brzinu, pucalo se po nama, sve je bilo zamračeno, napredovali smo, nisam uopće bila svjesna što se zbiva. Kad vidim svoje četvero dice, a bila san samo malo starija od njih, mogu se zamisliti u toj situaciji. A zamisli, već sam i baba, imam unuka od četiri miseca – ponosno će Dražena, koja je u Hrvatskoj vojsci ostala do oslobađanja Knina.

Potom je tražila civilni posao i ostala zatečena kako poslodavci ne cijene ljude sa statusom branitelja, dapače, vide u njima problem. Uspjela se zaposliti u Domu umirovljenika na Zenti, ali posjećuje i dr. Gorana Pavelu,koji je posebno posvećen problemima psihotrauma branitelja, a za kojega kaže da je čovjek koji ovoj populaciji vraća sigurnost i izgubljeni smisao života.
– Podržavam i ova druženja braniteljica, to nam je velika radost i utjeha – zaključuje Dražena.

Naslovnica Forum

Najčitanije