Opomena pred otkaz.
Tu je kaznu ovih dana dobio profesor informatike u zagrebačkoj osnovnoj školi „Matije Gupca“ Marko Šolić.
Formalno, ona mu je razrezana jer je utvrđeno da je tijekom trajanja nastave – točnije vožnje u autobusu nakon povratka sa školskog izleta u Vukovar - pisao status na svojem Facebook profilu.
U stvarnosti, Šolić je zaradio opomenu pred otkaz jer se zgrozio nad selektivnom istinom o Domovinskom ratu koja se službeno predstavlja učenicima osmih razreda.
U njoj, upozorava ovaj nastavnik, nema ni slova o tome zašto je Vukovar pao, zašto mu se nije pomoglo, što se sve događalo Mili Dedakoviću Jastrebu ni zašto je ubijen načelnik osječke policije Josip Reichl-Kir. O neslavnoj hrvatskoj ulozi u ratu u BiH i zločinima nakon Oluje da i ne govorimo.
Njegov status objavljujemo u cijelosti:
„U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obvezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od strane države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremamo djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različite stvari, neki su govorili i kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga.
I da, znam. Znam da su emocije toliko jake da je teško uopće raspravljati. Znam i da ne dijelimo svi iste sustave vrijednosti, i da meni ne znače ništa stvari koje su drugima svete, i obrnuto. Znam i neke ljude iz Vukovara, znam kakva se grozota dogodila, vidim koliko im je i koliko im je bilo teško, i nemam ništa protiv toga da djecu educiramo i da im već u osnovnoj školi istinu kažemo direktno, uz sve teško probavljive detalje.
Ali to se u organiziranom posjetu Vukovaru ne događa. Bitni dijelovi istine se skrivaju i o njima se danas u Hrvatskoj ne smije pričati, a o nekim stvarima se direktno laže.
Pa su tako od licenciranih vodiča i predavača djeca primjerice mogla naučiti kako su u balvan-revoluciji bili četnici i arkanovci. 1990., u zaleđu Zadra, četnici i arkanovci. Ma da ne bi. O tome koji su bili uzroci balvan-revolucije ni riječi, to pitanje se ne smije postaviti. O ubojstvu Reihl-Kira također ni riječi, to je još jedna zabranjena tema. O tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo, ni riječi. O tome što se dogodilo s Jastrebom nakon rata, ni riječi.
Ali djeca su mogla čuti kako je Oluja bila akcija bez mrlje prije koje su civili otišli samoinicijativno, a zločina nije bilo. Onaj vlak kojim su moji susjedi iz Splita organizirano išli u pljačku valjda nije postojao. Kao ni Lora. Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina. Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina Vojislava Stanimirovića, inače saborskog zastupnika. Djeca su mogla čuti i kako je Hrvatska vodila obrambeni rat unutar vlastitih granica. Ok, pošteno, samo… HV u BiH? O tome također ne smijemo?
Da budem fer, bilo je i puno govora o miru, poštivanju svih ljudi bez obzira na nacionalnost, željama samo za normalnim suživotom normalnih ljudi… Ali to je ostalo mlako i utopljeno u onom drugom. I onda dolazi najgori dio. Naravno da ne smijemo o HV-u u BiH. Jer što god pričali, zapravo ne priznajemo BiH kao samostalnu državu. Kako to znam? Tako što se na završnom kvizu na kojem sudjeluje pet škola u jednoj dvorani, tri puta potiče djecu da se dižu na noge i u emotivnom zanosu nabrajaju dijelove Hrvatske, uz neizbježno ‘Herceg-Bosno srce ponosno’.
I što sad? Ništa. Kad na Balkanu ponovno bude Vašar na kojem će se kupovati municija i trampiti racionalno za nacionalno*, ratovat ćemo u Herceg-Bosni. Koja je, eto, naša. Jer smo to desetljećima zaneseno pjevali. A neki tamo Srbi su sigurno počeli s nekim provokacijama i netko je ubijen i moramo odgovoriti. Tko će koga prvi ubiti, a tko dignuti barikade, nije ni bitno. Oko toga će se dvije strane lako dogovoriti, kao i uvijek do sada. Dogovorit će se oni ljudi koji će se obogatiti. Samo se nadam da ćemo ih ja i svi koje volim gledati iz neke Švicarske ili Norveške.
Ili ćemo, ako smo dovoljno glupi da i sada ne znamo ušutiti kad bi trebali, biti dovoljno glupi i da nešto pokušamo napraviti?
Nešto za nas nesumnjivo krajnje glupo. Kao Reihl-Kir.“, napisao je u svojem statusu Šolić, koji je široj javnosti postao poznat nakon što je, uz pomoć učenika, opremio informatičku učionicu u svojoj školi.
Vukovar ga je, priznaje on, pozitivno iznenadio.
- Ima predivnih dijelova u centru, muzej vučedolske kulture je arhitektonsko čudo, a sve ove stvari o tome što se tu dogodilo devedesetih bi stvarno svi trebali doći naučiti. Samo u pravom i punom kontekstu – napomenuo je Šolić.
I potom se pohvalio da su u Vukovaru naučili da su HOS-ovci ratni heroji koji se danas nepravedno politički demoniziraju.
Inače, šira hrvatska javnost Marka Šolića upoznala je nakon njegovih uspjeha u radu i opremanju jedne od najboljih učionica informatike u državi.
Vučetić: Sva sreća da imamo ovu ravnateljicu
Na čitav se slučaj osvrnuo i nezavisni saborski zastupnik iz Zadra Marko Vučetić.
„Marko Šolić, nastavnik informatike, dobio je opomenu pred otkaz, nakon što je ravnateljica, u bljesku logičnosti, zaključila da nije obavljao nastavnički posao, jer nije mogao skrbiti o povjerenoj mu djeci budući da je neko vrijeme bio predan jednoj kompliciranoj aktivnosti. Naime, pisao je tekst.
Ravnateljica škole ima zanimljiv pedagoški koncept koji bi trebalo patentirati. On glasi: kada nastavnik nešto piše, nije u stanju voditi računa o učenicima. Ako je ova ravnateljica revna u radu (a to znači da za trajanja radnog vremena ništa ne piše), onda je neizostavno svakom nastavniku nakon prvog sata dala opomenu pred otkaz, a nakon drugog sata otkaz. Naime, poznato je da nastavnici svaki sat ne paze na djecu jer u dnevnike upisuje nastavne jedinice, izostanke itd. Tko može bez gnušanja pomisliti na one pedagoške barbare koji se usude nešto pisati po ploči?
Sva sreća da imamo ovu ravnateljicu, ljubiteljicu usmene predaje i fokusiranosti, koja nešto takvo reže u korijenu. Nakon prvog sata slijedi opomena pred otkaz, a nakon drugog otkaz. I to sve, radi dosljednosti, ide usmenom predajom i fokusiranim pogledom pravog nastavnika“, poručio je Vučetić u svojoj najnovijoj objavi na Facebook-u.