Službene statistike nema. No, svjedoci smo da je potreba za stanovima u vrlo kratkom roku postala dramatična. S druge strane, državni programi poput POS-a i različite inicijative lokalne samouprave gube utrku s vremenom, tržište reguliraju isključivo privatne investicije gdje profit igra glavnu ulogu, a grad oblikuje investitorski urbanizam, ustvrdila je arhitektica Helena Sterpin, prenosi Novac.hr.
Dramatični apeli građana koji ljeti ostaju bez krova nad glavom sve su brojniji, osnivaju se Facebook grupe u kojima prevladavaju oglasi očajnih najmoprimaca. S druge strane, ponuda je siromašna te zorno oslikava surovost tržišta koje vlada na području stanovanja. Mora li se stambena politika prepustiti samo tržištu ili se u nju, budući da je pravo na stanovanje jedno od temeljnih ljudskih prava, može intervenirati, a tržišne uvjete kontrolirati, pokušalo se odgovoriti na jučerašnjem okruglom stolu koji je pod nazivom "Stanovanje za sve" organizirala istoimena Europska inicijativa, piše Glas Istre.
O tome zašto stanovanje mora biti dio šire socioekonomske i društvene politike, kao i kako jedinice lokalne samouprave mogu utjecati na stambenu politiku u svom gradu pokušale su u Dnevnom boravku Rojca odgovoriti Sara Lalić iz Centra za mirovne studije koja je govorila o stanovanju s aspekta ljudskih prava, arhitektica Helena Sterpin iz Zadruge Praksa te arhitektica Iva Marčetić iz Prava na grad, dok je panel diskusiju moderirala Dušica Radojčić iz Zelene Istre.
Kako je pojasnila Marčetić, iako je u Hrvatskoj čak 90 posto stambenog prostora u privatnom vlasništvu, a na razini EU-a to je oko 60 posto, hrvatska su kućanstva uglavnom prenapučena, a čak 80 posto mladih od 18. do 34. godine živi s roditeljima. No, "mamini sinovi" ne žive, kazala je, u kući roditelja zato što to žele, već zato što moraju.
- Prema statistikama, mladi u Hrvatskoj napuštaju roditeljski dom najkasnije u Europi, tek nakon 30. godine i to zato što si ne mogu priuštiti stan. Onda najčešće postaju podstanari te i dalje žive pod "stambenim stresom". Iako Zakon o najmu postoji od 1996., neadekvatan je današnjem trenutku i rijetko ga tko poštuje, kazala je Marčetić. Tako su podstanari postali, dodala je, ugrožena skupina u Hrvatskoj koje najmodavci izbacuju kako žele, povećavaju im stanarinu, lihvare ih. Kontrole su rijetke, inspekcije ne rade svoj posao, a uvid u stvarno stanje ne postoji jer nema službene statistike o stvarnim potrebama.
Marčetić je kazala da ono što muči Pulu već nekoliko godina - nedostatak stanova za dugoročan najam, polako počinje pritiskati i Zagreb, gdje se sve više ljudi odlučuje za kratkoročno, turističko iznajmljivanje putem raznih platformi, a što donosi jednak profit u kraćem vremenu. Stoga cijena stanova za dugoročan najam stalno raste te su podstanari prisiljeni za rentu i režije davati od 30 pa čak do 50 posto svojih primanja, što ih dovodi na sam rub siromaštva. S druge pak strane, pulski najmodavci radnicima koji dolaze na privremeni rad iznajmljuju ležajeve za 200 eura.
O stambenom stresu te tome zašto je turizam taj koji uništava mogućnost stanovanja u gradovima na obali govorila je Helena Sterpin. Pulska arhitektica podsjetila je da se nekada rentanje turistima (i zimi studentima) koristilo da bi se popunio kućni budžet, no danas to postaje biznis od kojeg mnoge obitelji žive.