ISPOVIJEST SOCIJALNE RADNICE 'Kao društvo smo se razboljeli, svakodnevno se susrećemo s toliko patologije. Napala me shizofrena osoba, primila za kosu, digla sa stolice i tresla. Spasio me je zaštitar i na kraju su njega kaznili’

ISPOVIJEST SOCIJALNE RADNICE

"Što sam prvo pomislila kad sam čula vijesti iz Đakova? Ne znam, teško je reći, bila sam u šoku, zgrožena... Ali opet, da me je iznenadilo – nije. Kako bih vam rekla, mi koji radimo u sustavu socijalni skrbi, na žalost, nismo iznenađeni ovakvim situacijama. Mi smo se kao društvo razboljeli, toliko patologije ima, a mi se s tom patologijom susrećemo svakodnevno jer je to naš posao. Radimo s ljudima koji su u najsloženijim obiteljskim i životnim situacijama, osobama s duševnim smetnjama, osobama s poremećajima u ponašanju, s najranjivijim skupinama... Takav nam je posao, mi nismo elitistička profesija, mi smo pomagačka profesija ljudima koji sami ne mogu riješiti svoje obiteljske i životne situacije i okolnosti", kaže mi zagrebačka socijalna radnica s dva desetljeća iskustva na ovom poslu o jučerašnjem ubojstvu njezine kolegice.

I ona sama je bila žrtva napada. Veli, gotovo da i nema socijalne radnice koja ima staža poput nje, a da nije prošla nešto slično.

"To je, na žalost, neminovno. Nisu neugodnosti samo u uredu, treba znati i da smo na terenu, da ulazimo ljudima u obitelji, u kuću... Netko je imao lošija iskustva, netko je bolje prošao. Mene je jedna štićenica fizički napala na radnom mjestu. Kao i jučer to je bila osoba s duševnim smetnjama, a u svojem shizofrenom mahu me je primila za kosu, digla sa stolice, tresla me..."

Njoj je pomogao zaštitar koji je zadržao napadačicu do dolaska policije i na kraju bio kažnjen za isto!?

"Nitko to jučer nije spomenuo. Dakle, zaštitar nema ovlasti štititi osobe, tj. zaposlenike Centara za socijalnu skrb, nego je on tu da štiti imovinu!? Nije li to suludo? Kad sam ja napadnuta, zaštitar je prekoračio svoje ovlasti. On je tu gospođu primio za ruke, amortizirao njenu silu i – za to je prekršajno odgovarao!?"

Nedugo poslije su imali i 'malu talačku krizu', pa su zaštitari jedno vrijeme imali detektore za metal, no i njih su s vremenom 'izgubili'.

"Da se razumijemo, nisu naši agresivni štićenici krivi, oni su bolesne osobe, a naša uloga je pružanje podrške. No, da bi mi bili njima na usluzi sami moramo imati organiziranu službu da možemo raditi sigurno."

Kako se ona osjećala nakon napada, pitali smo je. Ponovo doći na mjesto gdje je doživjela traumu definitivno nije ugodan osjećaj.

"Sutra, naravno, nisam došla na posao. Bila sam na bolovanju, vrlo kratko, nekih tjedan dana. Nisam čak ni zatražila psihološku pomoć. Tad mi nije bila ponuđena, ali danas se, realno, može dobiti ako je zatražite. Imala sam 'osobne kapacitete' da se mogu nositi s time, sama sam to 'preradila'... Sjećam se da mi je po povratku na posao ponuđen pult koji bi me odvajao od korisnika, ali to sam odbila. Mi moramo biti dostupni korisniku, pa nismo šalterska služba. Zato sjedimo s njima na istoj razini, osoba koja nam dolazi mora se osjećati dostojanstveno. Ne smijemo narušavati njegovo dostojanstvo, tu smo da bi osnažili njegove kapacitete, da bi mu vratili vjeru i samopouzdanje. A i tu ima problema, recimo u dosta centara radi po tri socijalna radnika u kancelariji, pa se pitam kako sačuvati privatnost i dostojanstvo osobe kad vaš kolega istovremeno saslušava drugu, a vama se štićenik treba otvoriti, opustiti..."

Drugi aspekt posla je terenski rad, svaka zaposlenica na redovnoj osnovi provjerava i stanje kod štićenika. No, bez obzira na rizik da i tamo dožive napad, ne mogu sa sobom voditi zaštitare, pa domišljaju razne načine kako bi se osjećale sigurnije.

"Nemamo status službene osobe. Možemo tražiti asistenciju policije jedino kod prisilnih hospitalizacija ili u složenim obiteljsko-pravnim situacijama. Nekad nas u takvim slučajevima ide više na teren, nekad vučemo jadnog vozača sa sobom, kad je muška figura prisutna ipak se osjećamo sigurnije... Mi jesmo osposobljeni za neugodne situacije, imamo svoje vještine i znanja komunikacije itd., to je strahovito važno, da ti možeš sa svojim alatima koje imaš kao stručnjak maksimalno smiriti korisnika. Vjerujem da je i kolegica to jučer sigurno učinila, no unatoč tome izloženi smo velikim rizicima."

Mnoge ne dočekaju mirovinu

"Želimo pomoći ljudima, svoj posao raditi predano, stručno i radimo ga tako, barem većina nas, međutim to je strašno sagorijevanje na radnom mjestu, s toliko puno stresa... Na žalost, istraživanja se nedovoljno provode, a ja na znam koliko je kolegica već umrlo od karcinoma u svom radnom vijeku ne dočekavši mirovinu."

S obzirom na sve, našu sugovornicu smo pitali je li ikad požalila što je postala socijalna radnica.

"Ne, suština našeg posla je takva da mi naprosto želimo pomagati. Da nisam socijalni radnik vjerojatno bih bila pravnik i radila na sličnim poslovima jer to se često preklapa. Kad moj korisnik ostvari neko pravo, kada ga zbrinem na adekvatan način, kad mu mogu pomoći savjetom i kad čovjeku vidite zahvalnost u očima, to je neprocjenjivo. Ma, ni ono 'hvala' tad nije potrebno. Jednoj gospođi sam doslovno spasila život. Nije imala grijanje u stanu, što nismo znali, i kad sam došla na teren pothlađenu sam je odvezla u bolnicu. Bilo je više sličnih situacija pa mogu reći da sam profesionalna ispunjena kad su u pitanju takve situacije, ali sam profesionalno razočarana u sustav."

"I s postojećim normativom nas je premalo. Recimo, na obiteljskopravnim odnosima jedan socijalni radnik radi na 100 obitelji, a na skrbništvu s 200 štićenika. U svijetu su deseterostruko niži normativi. Mi sad govorimo o našim problemima, ali mi smo tu za naše korisnike kojima ne možemo pružiti kvalitetnu uslugu. I još nas opterećuju s ogromnom administracijom... Kad imamo upravni nadzor samo gledaju je li svaki akt upisan u 'žutu košuljicu', a nije bitno jesi li nešto napravio na terenu ili nešto korisno za štićenika."

Kad je riječ o budućnosti, nije pretjerano optimistična: ne vjeruje da će žrtva njezine kolegice doprinijeti boljoj situaciji.

"Tri dana će biti bolje, iza toga će sve ponovo ući u kolotečinu jer nećemo imati vremena baviti se sami sobom. Što bi trebali, zaustaviti sve procese i reći da ćemo sad baviti svojim statusom. Mi nemamo vremena za to."

Naslovnica Forum

Najčitanije

ODLUKA DSV-A Razriješena sutkinja koja je 700 predmeta pustila da odu u zastaru: zbog nje su 'lišo' prošli najgori obiteljski zlostavljači, ali kazna koja ju je snašla baš i ne zvuči tako strašno...

Razriješena sutkinja koja je 700 predmeta pustila da odu u zastaru: zbog nje su 'lišo' prošli najgori obiteljski zlostavljači, ali kazna koja ju je snašla baš i ne zvuči tako strašno...
Državno sudbeno vijeće (DSV) napokon je razriješilo s dužnosti sutkinju Visokog prekršajnog suda Antoniju K...
Razriješena sutkinja koja je 700 predmeta pustila da odu u zastaru: zbog nje su 'lišo' prošli najgori obiteljski zlostavljači, ali kazna koja ju je snašla baš i ne zvuči tako strašno...