EKSKLUZIVNA ISPOVIJEST JAT-OVCA Jugoslavenski avioprijevoznik umro je u mukama, njegova smrt bila je bolna za sve nas koji smo ga stvarali.

EKSKLUZIVNA ISPOVIJEST JAT-OVCA

Nakon 76 godina u zraku JAT je 2013. prestao postojati nakon što ga je preuzela kompanija Etihad i preimenovala u Air Serbia. Naš sugovornik, Beograđanin Branko u JAT-u je kao stjuard proveo 30 godina, no nakon preuzimanja je umirovljen. 

U posljednjem, četvrtom nastavku uspomena iz JAT-ovih aviona, Branko nam opisuje što se s kompanijom događalo od NATO bombardiranja i sloma Miloševićeva režima pa sve do Etihadova preuzimanja 2013.

„Letjeti JAT-om prije 20 godina, u vrijeme kada je NATO bombardirao Srbiju i Crnu Goru, nije bilo ugodno. Sudjelovao sam u akciji spašavanja Boeinga 727 s kojim sam poletio prema Rumunjskoj. Kada smo ušli, kapetan nas je obavijestio da će prelet srpskog teritorija trajati desetak minuta i da smo u tom periodu moguć cilj NATO napada. U avionu je bio totalni muk. Opet sekunde kao sati, a minute kao dani. Samo smo čekali kapetanov glas i obavijest da smo ušli u siguran zračni prostor Rumunjske. Srećom, sve je dobro prošlo, i to je dio ovog posla“, prepričava Branko kako su izgledali posljednji dani Miloševićeve diktature u Srbiji.

Sloba je pao, a JAT i dalje leti 

„U Bukureštu smo se sastali s ostalim kolegama pilotima koji su već ranije prevezli cijelu flotu na sigurno. Tamo smo proveli tjedan dana čekajući da se vrati smjena iz Palestine. Odsjeli amo u Holliday Innu gdje smo bili prvi gosti jer je hotel bio netom otvoren. Nakon tjedan dana su nam rekli da se vraćamo za Beograd jer posada u Palestini neće dolaziti pa ju ne moramo mijenjati. Do granice nas je odvezao rumunjski autobus, a granicu smo prešli pješice. Sablastan je bio taj prelazak. Iz Rumunjskoj smo ušli u našu zemlju kojoj ej vladao potpuno mrak“, prisjeća se Branko. Srećom, mrak nije dugo potrajao. Već naredne godine masovnim demonstracijama 5. listopada svrgnut je Miloševićev režim i u Srbiji su počele demokratske promjene.

Reuters

Reuters

„Mislim da je cijela zemlja tog 5. listopada bila na ulicama moga grada. Ispred Skupštine smo se okupili s nadom da će tamno doba ostati iza nas. Prevareni smo. Ipak, JAT je i dalje letio. Od 2003. pod drugim imenom, JAT Airways. Preživjeli smo i mi. Sada smo u drugim uniformama, nešto stariji s pokojom borom više, ali i dalje profesionalci u svom poslu. Nastavljamo letjeti, ja se bukvalno nisam vadio iz aviona“, govori Branko te nam pripovijeda kako je bez prebijenog dinara u džepu uskoro završio na višetjednom putu za Kubu.

„Tog sam dana bio slobodan i s društvom na proslavi jednog rođendana. Zazvonio mi je telefon i informator me pitao želim li na Kubu. Portugalci su iznajmili našu posadu i desetku. Polijećemo oko ponoći, prazni letimo za Porto i tamo ukrcavamo putnike za Varadero. Odmah sam pristao jer do tad još nikada nisam letio za Kubu, a to mi je bila velika želja. Otišao sam s razuzdane zabave kako bih se spakirao i odmorio“, započinje priču o svojoj kubanskoj avanturi iskusni stjuard.

Bez kinte u džepu na Kubi 

„Zaspao sam kao top, a oko deset navečer trgla me uporna zvonjava telefona. Informator mi je javio da imam još samo sat i pol do polijetanja. Izletio sam iz stana ravno u taksi, a kako sam bio u polusnu i bunilu, sa sobom nisam uzeo novac, cigarete, ni kupaće gaće. To me nije pretjerano uznemirilo jer sam mislio da ćemo u Portu dobiti neke dnevnice. Na kraju smo te dnevnice dobili tek nakon tri mjeseca. U Portu smo ukrcali putnike i pravac u zemlju rumbe. Bilo je to pet nezaboravnih dana spavanja u najluksuznijem apartmanu hotela Melia Las Americas bez kinte u džepu“, priča Beograđanin koji je s Desetkom nastavio 'tezgariti' po svijetu sve dok 2005. i posljednji DC nije prodan.

Iva Bebek

Iva Bebek

„Bilo joj je i vrijeme za 'udaju'. Kako je vrijeme prolazilo, naši letovi svodili su se sve više uglavnom na europske gradove, najdulje do Dubaija. Počelo se i pričati o prodaju kompanije. Govorkalo se da je za kupovinu zainteresiran ruski Aeroflot, ali od toga na kraju nije bilo ništa. Poslije se spominjao Turkish Airlines, no i to je propalo. U to vrijeme nas zaposlenih u kompaniji bilo je 1.200, a nekad je toliko brojalo samo letačko osoblje. Zbog bombardiranja je propala i kupovina Airbuseva A319 za obnovu flote. Ništa od toga, iako mi se čini da je bio uplaćen avans. Flota se nije obnavljala, a mi smo letjeli Boeinzima 737 i ATR 72. Flota se nije obnavljala, pričalo se o gubicima, a avioni su bili puni“, nagovještava nam skoru propast kompanije naš sugovornik koji se nije pretjerano obazirao na govorkanja.

„Radio sam posao kao i uvijek. Letovi su uglavnom prolazili u opuštenoj atmosferi, no katkad je bilo frke i frke. T se najčešće događalo kada smo prevozili navijače. Tada bi obično bila muška posada u avionu jer su navijači znali biti neugodni prema našim kolegicama. S njima nikada nisi znao kako će završiti let. Čak i najveći problem nije bilo to što su za vrijeme leta bili pijani i palili jednu cigaretu za drugom. Najproblematičnije je bilo paljenje baklji što su nerijetko činili. No i sve to ide u rok službe“, kaže Branko koji je navijačko divljanje u avionu podnosio stoički.

Sindikat nas je prodao

Tako su se kotrljale godine do te čuvene 2013. kada je na scenu stupio Etihad, a junak naše priče otišao u prijevremenu mirovinu. Bez obzira na to što je bio prisiljen otići iz kompanije kojoj je dao cijeli svoj život, Branko nije ogorčen niti ima loših riječi za proces Etihadova preuzimanja JAT-a.

CROPIX arhiva

CROPIX arhiva

„Ne želim govoriti o ugovorima koji su potpisani i jesu li oni pogubni za državu ili ne, već o ljudima, mojim kolegama o tome što je sve to značilo za nas. Država je ponudila socijalni program svim zaposlenima koji su željeli dobrovoljno otići iz kompanije, odnosno 300 eura po godini staža. Mi, letačko osoblje imali smo beneficirani radni staž i mnogi kolege su imali uvjete za mirovinu i htjeli su dostojanstveno otići iz kompanije, no nekima je nedostajalo oko pet godina ili više do zakonske mirovine“, kroz uzdah nam priča JAT-ov stjuard koji se i sam našao među takvima.

„Tada je na scenu nastupio naš sindikat koji nas je prodao. Nitko od njih nije se htio zamjeriti novim vlasnicima. Umjesto toga svoje dojučerašnje kolege pustili su niz vodu. Utrkivali su se u tome tko će se više dopasti i biti lojalniji novom gazdi koji je do jučer gledao te iste JAT-ove avione kako prelijeću iznad njihovih sela u pustinjama Arapskog poluotoka“, s gorčinom u glasu govori naš sugovornik.

„Novi vlasnici počeli su održavati 'assessmente' na kojima su provjeravali znanje o letenju nas koji iza sebe imamo više od trideset godina letačkog iskustva i tisuće sati provedenih u zraku te imaju posebne dozvole za letenje na različitim tipovima zrakoplova. Mnogi moji kolege nisu se htjeli ni pojaviti na tim assessmentima. Nije ima padalo na pamet da se tako ponižavaju i radije su potpisivali raskide ugovora“, prisjeća se samrtnih muka kompanije Branko. Nakon toga, postalo je još gore.

CROPIX arhiva

CROPIX arhiva

„Kao u nekoj diktaturi, krenulo je brisanje svega što podsjeća na JAT. Izbacivale su se makete aviona iz letačke i kancelarija, a počela su i drukanja u firmi, sve u nadi da će se tako dobiti koji bod više za sigurniji ostanak na poslu. Vrhunski profesionalci doslovno su otjerani sa svojih radnih mjesta. Nekoliko njih skinuto je s letova i bačeno u nekakve rupe od kancelarija, među njima i jedan kolega koji je slovio kao jedan od najboljih stjuarda koje je JAT ikada imao“, govori nam Branko te dodaje da mu se čitava situacija gadila i bila mučna za gledanje.

Postao sam mlad umirovljenik 

„Putnici su najednom postali gosti. Kolega više nije vjerovao kolegi. Prijave su pljuštale poslije svakog leta. Novo osoblje koje su zapošljavali ulazilo je u avione poslije pet dana obuke. Nekima od njih to je bilo prvi puta da vide avion. Ti novi uredno su cinkarili starije kolege. Jedna od tih novih kolegica napisala je prijavu jednom iskusnom kapetanu koji je suspendiran s posla. Nakon nekoliko dana čovjek je zbog stresa doživio moždani udar od kojeg se oporavlja i dan danas. Od stresa su još dvojica kolega doživjela srčani udar i preminuli“, s tugom u glasu će JAT-ov stjuard, no dodaje da se ni oni koji su cinkarili nisu dobro proveli.

„Ne kaže se uzalud da je karma kuč*a pa su neki od onih koji su bili među prvima na usluzi novom menadžmentu nakon što su odradili prljavi posao ogovaranja kolega i sami dobili otkaze“, kaže Branko te nas moli da ga ne ispitujemo više o najmračnijim danima njegove karijere.

CROPIX arhiva

CROPIX arhiva

„Danas uživam u mirovini, iako sam preko noći postao mlad umirovljenik, ali sam otišao u punu penziju i po stažu i po godinama. Prirodno je da dolazi do smjene generacija, ali ne na način na koji su to napravili nama u JAT-u. Air Serbia nova je kompanija i želim joj najbolji mogući uspjeh i mnogo sigurnih letova“, zaključio je s osmjehom Branko koji će kaže nam, zauvijek biti dijete 'JAT-a'.

„JAT mi je u srcu. To je moja firma u kojoj sam proveo najljepše godine života i proputovao cijeli svijet. Uspomene su ono što ostaje urezano u srcu i to mi nitko ne može oduzeti. I dan danas, kada se nađem sa starim kolegama, prepričavamo događaje sa smjena. Ovo što sam ispričao vama, samo je kap u moru svakojakih dogodovština i avantura. Ponosan sam što sam bio dio jedne od najboljih flota koje su krstarile ovim našim nebeskim plavetnilo. Svim kolegama koji i dalje lete, želim mirno nebo.

Naslovnica Forum

Najčitanije