GODIŠNJICA SMRTI DJEČAKA GABRIJELA 'Moj sin je umirao u mukama, a liječnici su se ismijavali s njim. Ljudi koji su skrivili njegovu smrt i dalje rade'

GODIŠNJICA SMRTI DJEČAKA GABRIJELA

Prolazi tužna godina dana od smrti malenoga Gabrijela Bebića iz Metkovića. Duga godina tuge, boli i nadanja da će se konačno doznati krivci za smrti ovog devetogodišnjaka čiji je život okončan zbog liječničke pogreške.

Tragedija je to koja je u prosincu prošle godine potresla Hrvatsku, ali i ujedinila građane u borbi protiv bešćutnog zdravstvenog sustava i birokracije, koja je malenoga Gabrijela stajala života samo zbog toga što su ga liječnici šetali od vrata do vrata, jer mu na Hitnoj pomoći nije pružena adekvatna liječnička pomoć, jer laboratorij nije radio vikendom pa mu se nisu mogle obaviti krvne pretrage koje bi pokazale enormnu razinu streptokoka koji mu je razarao organizam, piše Slobodna Dalmacija.

Sve su to bile kobne pogreške pojedinaca, ali i kompletnog zdravstvenog sustava, koji od tragične smrti Gabrijela Bebića više nije isti. Nažalost, morao se ugasiti jedan ljudski život pa da građani u Metkoviću dobiju priliku za bolje liječenje i da Hitna pomoć više ne vraća sa svojih vrata ljude koji k njima dolaze zbog potrebe.

Dani prolaze, a tuga u obitelji Bebić ostaje. Gabrijelovu ocu i majci, bratu i sestrici Gabrijeli, koja je uz njega bila posebno vezana, ostale su samo uspomene i slike bezbrižnog i sretnog djetinjstva koje je naprasno prekinuto tog 11. prosinca prošle godine. Od toga dana za njih više ništa nije isto.

- Kad se čovjek suoči s gubitkom djeteta, tek tad shvati što je bol. Drugo ništa nije važno. Sve ono što vas je do tad zanimalo, više vas ne zanima. Pred vama je samo slika vašega bespomoćnog djeteta - kaže Gabrijelova majka Ivana, koja godinu dana jeca za svojim sinom.

Na njegov spomen suze same krenu, a mora biti jaka zbog sedmogodišnje Gabrijele i petogodišnjeg Mihaela. Posebno su joj teški ovi dani prije godišnjice, a onda dolaze blagdani, Sveti Nikola i Božić.

- Teško mi je i ne daj Bože nikome da ovo doživi, da osjeti takvu bol i prazninu u obitelji. Kad djeca traže svoga brata, a on im ne odgovara, razgovaraju s njegovom slikom, dozivaju ga na grobu, zovu ga da ruča s njima - kroz jecaje nam govori Ivana Bebić.

Dok se drugi vesele najljepšem dobu u godini i blagdanima, njoj je ostala samo tuga i prebiranje po obiteljskim fotografijama na kojima su nekad svi bili sretni i bezbrižni. I vječno pitanje: je li moglo biti drukčije - zašto baš Gabrijel?

- Eto, prođe i godina dana, a nepravda učinjena Gabrijelu još nije ispravljena. Ljudi koji su skrivili njegovu smrt rade na istom mjestu, a nisu tamo gdje bi trebali biti jer su svojom traljavošću uništili jedan dječji život. A kriv je i zdravstveni sustav, koji je dopustio pojedinim liječnicima da se tako ponašaju. Pa nije dijete vreća krumpira da se s njim dobacuju tamo-vamo. Sad svi šute kao zaliveni jer znaju da su pogriješili. Ali još su tu. Na svojim radnim mjestima i dalje liječe ljude, ako se to može nazvati liječenjem - ogorčena je majka Ivana.

- Ma da je bio bolestan, pripremila bih se na najgore, ali ovako se nikako ne mogu pomiriti s time, jer je zdravo dijete umrlo zbog nečije nebrige. Zato mi je još teže. Uzalud i prostor i oprema ako su unutra nemarni ljudi koji će vas pustiti da umrete. Eto, to se dogodilo Gabrijelu. Doslovce su ga pustili da umre. Pitam se kakvi su to ljudi koji su ga zadnji put pregledali i poslušali pa ga vratili kući jer da je zdrav i da je sve to u redu. Kako ih nazvati - ljudi? Nisam baš sigurna - govori Ivana Bebić.

- Zar je morao umrijeti pa da liječnici počnu raditi svoj posao, da se nabave CRP analizatori i da zdravstveni sustav profunkcionira? - pita se.

- Hvala malom anđelu što je podnio takav teret i bol da drugoj djeci omogući bolji život. Njegova zadnja suza u Splitu bila mi je znak. I nikad neću posustati u svojoj borbi jer pravda će pobijediti. Gabrijel je umirao u mukama, a liječnici u Metkoviću su se ismijavali i podrugivali s njim. Mislili su sve sakriti, ali nisu uspjeli - ogorčeno kaže Ivana za Slobodnu Dalmaciju.

Njezina tuga ne prestaje. To je stanje u kojem živi. Za nju je ova godina dana bila kao čitava vječnost.

- Nema više njegova zagrljaja. Nema ničega, samo uspomena. Oduzeli su mu najljepši dio života. Umjesto da je on mene pokopao, ja sam pokopala njega u devetoj godini života. Nema majčinih crnih očiju da me pogledaju kao nekad, da se zajedno družimo i igramo. Ostala nam je samo tišina i velika tuga u našem domu - govori Ivana Bebić i dodaje kako ona i obitelj ovu godinu žive dan za danom.

Po bolnicama su svaka dva tjedna; ako nisu u Splitu, onda su u Zagrebu. Sedmogodišnja Gabrijela ima artritis i stanje joj se pogoršalo zbog stresa kad se dogodilo to s Gabrijelom. Kosti su joj oslabjele, slabije je hodala jer je dobila osteoporozu koljena, ali mala i hrabra, sve je izdržala.

- Bila je previše vezana uz svog starijeg bracu. Skupa su se igrali, išli na karate, čuvao ju je kao pravi brat. Putovali su na natjecanja. Trener se divio kako se međusobno paze. A sad toga nema. Petogodišnji Mihael svaki dan doziva brata. Zove ga da igraju boks. Tu su igru baš voljeli. Uzima njegove stvari, gleda sliku i govori: 'Gabrijel bi se ovako igrao' - tužna je Ivana dok govori o svojem preminulom sinu.

Isprepliću se tuga i bijes, bolje rečeno nemoć, jer Gabrijel je mogao biti živ da je samo koji sat prije došao u Split.

- Kad god djeca požele, idemo na njegov grob u selo Desne. Nose mu anđelčiće da ga čuvaju. Mali su, ali sve znaju. Onoga dana kad je Gabrijel umro, Gabrijela je rekla: 'Majko, ispuni mi jednu želju'. Ja pitam koju, a ona govori: 'Majko, on je meni dao ime, a ti mene odvedi da ja vidim kad ga budu stavljali u grob'. Pitam je zašto. A ona, onako mala, kaže: 'Da mu izmolim anđela čuvara da ga čuva'.

I kad je bio sprovod, njih dvoje stavili su rukice na sanduk i molili tako da znaju gdje im je brat. Sad kad dođemo na grob, Mihael kaže: 'Gabrijele, čuješ li me? Ako me čuješ, neka bude veliko sunce' - govori Ivana.

Gabrijela danas sama ide u školu. Tužna je krenula u prvi razred jer njezin voljeni braco nije s njom. I ona i mlađi brat Mihael posjećuju psihologa zbog teške traume koju su doživjeli kad su izgubili svojeg starijeg brata.

- Gabrijel je u hladnom grobu zbog ljudske traljavosti. Nije trebalo tako biti. Umjesto da skupa sa sestrom ide u školu i da je pazi, on je mrtav. A Gabica se toliko veselila polasku u prvi razred. Uvijek je govorila da će je brat paziti i čuvati. No zla sudbina i ljudski nemar htjeli su drugačije. Njihov se život potpuno preokrenuo. Na svu sreću, uza sebe su imali brojne prijatelje koji su im pomagali i u teškim im trenucima pružali pomoć i riječi utjehe.

- Zahvaljujući ljudima, ja sam sad ovdje. I govorim istinu i samo istinu. Nikoga ne vrijeđam. Bez naših prijatelja ne bismo mogli dalje ni ja ni moj muž. Nema većeg novca od prijateljskog zagrljaja u potrebi - reći će Ivana.

Teška je godina iza obitelji Bebić. Teška i preteška. Ustaju i liježu s mišlju na Gabrijela koji je umro u strašnim mukama.

- Doktorica Ksenija Kaleb jedina je prepoznala u kakvom je stanju bio, to treba reći da svi znaju. Tražila je hitno vozilo, govorila je 'grijte kola da se dijete vozi', ali oni s Hitne zvali su helikopter. Hladni vojni helikopter u kojem su ga morali pokrivati da se ne smrzne. I dva sata čekao se taj helikopter i gubilo se dragocjeno vrijeme, da bi u Split došao u katastrofalnom stanju. Nažalost, liječnici mu unatoč trudu nisu mogli pomoći. Bilo je prekasno - govori Ivana, kojoj je slika izmučenog sina stalno pred očima. Očajna je jer to nije trebalo biti tako.

- Ta će mi slika uvijek biti pred očima. On sav modar, izboden iglama, infuzijom, spojen na aparate. Naslonila sam glavu na njega i rekla mu: 'Gabrijele, ako možeš, izdrži, ako ne možeš, majka se ne ljuti'. U tom trenutku iz njegova oka krenula je suza. To je bio naš zadnji razgovor. Puls mu je bio jako slab. Stotinu sam puta tu noć zvala bolnicu da pitam kako je. Preminuo je sutradan ujutro u osam sati.

- Još mi u ušima odzvanjaju doktorove riječi: 'Gabrijel je preminuo. Žao mi je, nismo mu mogli pomoći' - prisjeća se Ivana tih tužnih događaja i najgoreg dana u svojem životu i životu obitelji Bebić.

 

- Da je došao u Split samo koji sat ranije, danas je mogao biti živ i ići na prvu pričest sa svojim vršnjacima, trenirati karate i biti po natjecanjima. Ali ne. On je u grobu - prisjetila se Ivana tih stravičnih dana kad se njezin devetogodišnji sin borio za život.

Unatoč obiteljskoj tragediji, Ivana nije stala. Smogla je snage i uključila se u građansku inicijativu "Sinovi i kćeri Neretve", kojoj je glavni cilj bio borba za bolju zdravstvenu zaštitu stanovnika doline Neretve.

Nakon njegove smrti, puno se toga pokrenulo, nabavljeni su CRP analizatori za Dom zdravlja Metković, inkubator za rodilište, krenula su dežurstva vikendom, potpisan je ugovor za dnevnu bolnicu, koja bi mogla ponijeti Gabrijelovo ime, no njegova majka kaže da na tome neće inzistirati. Njoj je jedino važno da se ljudima pruži odgovarajuća medicinska pomoć i da nitko ne umre zbog liječničke pogreške.

- Gabrijelov duh živi u tim aparatima koji će nekome spasiti život. Pomoći će drugoj djeci da njihovi roditelji, ne daj Bože, ne dožive ono što sam ja doživjela - kaže Ivana za Slobodnu Dalmaciju.

Kako se približava taj 11. prosinca, ponovno se produbljuju ionako svježe rane. Sveti Nikola, pa Božić. Ti su dani Ivani preteški.

- Lani se na Svetog Nikolu zadnji put slikao s bratom i sestrom, pokraj kipa Isusa. Želio se tu slikati kao da je nešto predosjećao - prepričava Ivana svoje uspomene.

- Božić dolazi. Netko se Božiću veseli, a ja moram zbog ovo dvoje djece, Gabrijele i Mihaela. Moram biti snažna, oni ne smiju doživjeti nikakav stres...

Naslovnica Forum

Najčitanije

LETAČICA S OTOKA Mlada Dalmatinka jedna je od četiri pilotkinje u Croatia Airlinesu: Vozim Airbus, nije to ništa posebno; Otkrila nam je kako izgleda njen radni dan te koja joj je omiljena nebeska ruta

Mlada Dalmatinka jedna je od četiri pilotkinje u Croatia Airlinesu: Vozim Airbus, nije to ništa posebno; Otkrila nam je kako izgleda njen radni dan te koja joj je omiljena nebeska ruta
  Još kao malena djevojčica, na samom početku osnovne škole, danas tridesetogodišnja Andrea Blašk...
Mlada Dalmatinka jedna je od četiri pilotkinje u Croatia Airlinesu: Vozim Airbus, nije to ništa posebno; Otkrila nam je kako izgleda njen radni dan te koja joj je omiljena nebeska ruta