MILJENKO JERGOVIĆ: JE LI ALEKSANDRA ITKO UPITAO GDJE JE NJEGOV DOM? On ima 7 i pol godina. I imat će vrlo jasno sjećanje na dane humanog preseljenja. Kao što stotine tisuća njegovih sunarodnika, Hrvata i Srba, ima takva sjećanja iz 90-ih 20. stoljeća

MILJENKO JERGOVIĆ: JE LI ALEKSANDRA ITKO UPITAO GDJE JE NJEGOV DOM?

Proces u kojemu se ljude preseljava kao da su mrtvi predmeti lišeni svoje volje i emocija naziva se humano preseljenje. Oni koji o tome odlučuju reći će da se to čini u skladu s najvišim interesima naroda. O dječaku koji je prije nekoliko dana bio predmet humanog preseljenja odlučivala je sutkinja koja će reći da je to učinjeno u skladu s najvišim interesima djeteta. Kako humani preseljivači znaju što je u skladu s najvišim interesima naroda i djeteta?

Dječak Aleksandar Popović ima sedam i pol godina. To su godine kada čovjek ima svoju volju i emocije na način na koji će volju i emocije imati kad mu bude trideset, četrdeset, sedamdeset godina. I kada se jednom bude sjećao sedmogodišnjeg sebe, on se u tom sjećanju neće razlikovati od puno starijeg i iskusnijeg sebe. I imat će vrlo jasno sjećanje na dane humanog preseljenja. Kao što stotine tisuća njegovih sunarodnika, Hrvata i Srba, te njegovih komšija Bošnjaka i Albanaca, ima sjećanja na svoja humana preseljenja iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Sasvim je mala, ili nikakva, razlika između toga da te nekakva sutkinja iseli iz tvoje sobe i tvog doma u Zagrebu 2019., i da to nekakvi topnici i generali učine devedeset i neke. Osim što je možda i gore kad samo tebe humano preseljavaju, nego kad humano preseljavaju sav tvoj poznati zavičajni narod.

Postoji, ipak, razlika između Aleksandrove i, recimo, moje perspektive. Za pedesetogodišnjaka njegov je poznati i bliski svijet određen gradom u kojem živi, ljudima među kojima se kreće, te, možda, jezikom i kulturom. Sedmogodišnjaku njegov je svijet određen domom - onim iz kojeg ga je sutkinja humano preselila - i svim ukućanima, njihovim licima, temperamentima, navikama. Oni su njegov jezik, grad i kultura. A da biste nekog iselili iz njegova jezika, grada i kulture, da biste ga iskorijenili iz njegova svijeta, morate imati neko jako, jako dobro objašnjenje, obrazloženje, opravdanje. Koliko je to ozbiljna stvar svjedoči činjenica da se, kada je riječ o narodu ili nekoj drugoj velikoj skupini ljudi, takvo iseljenje tretira kao ratni zločin.

Dječak Aleksandar Popović te je sreće ili nesreće da su mu roditelji poznate osobe i da živi u zemlji u kojoj tabloidi i toaletoidi žive i parazitiraju na životima poznatih, tako da o bračnim razmiricama, rastavi i sudskom procesu o starateljstvu nad njim znamo sve. Pa tako znamo i da je dječak Aleksandar Popović preseljen protiv svoje volje. Kakve je to najviše interese djeteta iznašla sutkinja, a koji su protiv dječakove volje? I što ju je to motiviralo da donese odluku o oduzimanju starateljstva majci, koja je, s obzirom na majčin socijalni položaj, na njezino zdravstveno stanje, te na njezine emocionalno-intelektualne predispozicije, bez presedana u Hrvatskoj?

I to ne samo zato što je u strogo patrijarhalnoj te provedenom konzervativnom revolucijom oplaknutoj Hrvatskoj gotovo nezabilježeno da se starateljstvo dodijeli ocu, a ne savršeno uravnoteženoj, dobrostojećoj i zdravoj majci, nego i zato što je zdravom razumu neshvatljivo, uzbunjujuće je i uznemirujuće to da se dijete koje je prethodno bilo kod savršeno uravnotežene, dobrostojeće i zdrave majke njoj najednom oduzima. Sudska presuda je skandalozna, zastrašujuća, onespokojavajuća i svakako je treba komentirati, bez obzira na to što je nepravomoćna, koliko god to izazvalo histeriju u neototalitarnim i pseudojurističkim dušicama. Dječak Aleksandar Popović je, naime, preseljen, pa pravomoćnost sa stanovišta njegova doma, svijeta i zavičaja možemo objesiti mačku o rep.

Što je zgriješila Severina Kojić da joj država oduzme starateljstvo nad djetetom? Kako smo prije nekoliko mjeseci, ili već prije koju godinu, saznavali iz već spomenutih medija, Milan Popović, dječakov otac, žalio se na to da majka krši dječakovu privatnost tako što na javnim mrežama objavljuje svoje fotografije s Aleksandrom. Ako je to stvarno bilo tako, ako novinari nisu nešto izmislili, skloniji smo vjerovati da se to Milan obračunavao sa Severinom, nego da je štitio privatnost njihova sina.

Da nije tako, socijalne službe bi danonoćno bdjele nad fejsbucima, instagramima i tviterima svih hrvatskih roditelja, te bi išle od vrata do vrata i humano preseljavale djecu koja su negdje fotografirana, tako što bi djecu rastavljenih roditelja prenamjenjivale i predodjeljivale roditelju koji ih nije slikavao, dok bi onu koja nisu imala sreće da im se roditelji rastave, slali u sirotišta. Tako bi se hrvatsko sudstvo pobrinulo o najvišim interesima svakoga hrvatskog djeteta.

Ali, bit će, da nije to u pitanju. Pa dok ne saznamo što je u pitanju, porazgovorimo o položaju i ugledu Severine Kojić i Milana Popovića u današnjemu hrvatskom društvu, i potražimo u tome moguće korijene, a na žalost i uzroke, jedne skandalozne sudske presude.

Severina je u javnosti percipirana kao emancipirana i slobodoumna žena. Njezin estradni put, koji traje skoro koliko i nezavisna Hrvatska, bio je poput plesa kroz koprive, i to uglavnom po njenoj volji i zasluzi. Jer da je bila drukčija, sve je moglo biti drukčije. Zaboravlja se, recimo, to da joj je bila namijenjena uloga Thompsona prije nego što je Thompson i postojao. Vatreni su 1998. svoje treće mjesto u svijetu proslavljali uz njezinu “Djevojku sa sela”, a njezin su lik, glas i stas na čas postali kulturno-identitetska mjera države i nacije. Severina je bila marijanski predodređen simbol epohe transformacija svekolikog hrvatstva i mogla je, da je htjela, ovome narodu biti sve i sva, uzor katolkinja i Hrvatica, Kolinda prije Kolinde.

Međutim, ženska emancipiranost je u Severininom, kao i u svakom drugog slučaju, značila raditi i misliti po svome, a ne po mjerilima svijeta. Svoje konzervativne poklonike najprije je razočarala time što je mislila svojom glavom. A žena čim misli, pogotovo ako to čini izvan i mimo muških obrazaca države i nacije, zatekne se na zlu glasu. Umjesto da onim što joj je Bog dao omađija patrijarhalce i patrijarhalke, Severina je od nekih doba nosila ljepotu ko prokletstvo.

Desna strana čopora zamrzila ju je i prezrela kao starozavjetnu bludnicu, a lijevoj strani čopora nisu se sviđale njene pjesme, i nije im bila nekako cool. Od nekih doba postala je najosamljenija žena u Hrvatskoj, koja nikome i ničemu ne pripada. Sa stanovišta brižnih nosilja i dojilja i njihovih dlakavih mužjaka, što se krvavih ruku i blatnih nogu svakodnevno vraćaju iz lova, Severina je bila i ostala - nemajka. I dok ih ovih dana pratim po javnim mrežama i forumima, kako se naslađuju nad još jednom Severininom javnom nevoljom, nekako mi se čini kako je sve u ovoj priči, uključujući i sudsku odluku o strogom limitiranju njezina roditeljstva, odlučeno i zapisano još jako davno. Negdje u vrijeme kada se pokazalo da je Severina, za razliku od njezina raspjevanog naroda, ozbiljnija i odgovornija, a samim tim onda i tragičnija osoba.

Milan Popović je, pak, čovjek s novcima. Kažu da je gradonačelnik Milan Bandić njime impresioniran, jer da će Milan investirati u Zagreb. Već je uložio u betoniranje igrališta u školi koju Aleksandar pohađa. A onda i u rotirajući logotip škole. Gledano sa strane, čovjeku se učini da je spreman uvijek se naći tu kada zatreba. A ljudi to vole, u najširem rasponu, od uličnih prosjaka, preko školskih direktora i direktorica, do javnih službi. Možda kamionima gradske čistoće zatrebaju zimske gume, možda treba promijeniti drvenariju na zgradi suda. Ljudi vole kada bogati pokazuju svoje humano lice.

Vole kada im se veliki novac nađe u blizini, makar i kao iluzija, kao rotirajući logotip. Novac Milana Popovića takav je da otkupljuje i njegovu - u svim drugim slučajevima - krajnje nepoželjnu nacionalnu pripadnost. Pritom i nije potrebno da on taj novac nekome da ili da ga na nešto potroši. Čim je tu, ljudima je nekako lakše.

Bogati ljudi, ili ljudi za koje postoji vjerovanje da su bogati, samom svojom pojavom od malograđana mogu otkupiti sve, od društvenog ugleda, preko poželjne nacionalne pripadnosti, do naklonosti u javnim poslovima. Što je to zbog čega je sutkinja, kojoj ime ne želim pamtiti, Milana Popovića prosudila kao dramatično pogodnijeg i prigodnijeg roditelja jednomu dječaku od Severine Kojić, ne znam, niti mi je na kraj pameti pretpostavljati ili, ne daj Bože, insinuirati.

Dječak Aleksandar Popović imenjak je i prezimenjak genijalnog srpskog dramatičara i komediografa. Poželimo mu da sretno odraste, s malo novca i s morem ljubavi. Poželimo mu da se ovog sjeća kao sitne djetinje nezgode. Ničim mu, osim željama, ne možemo pomoći, premda smo odgovornost preuzeli, jer smo građani republike u kojoj je ovakva presuda donesena.

Naslovnica Forum

Najčitanije