Dobro je, nema panike, sve je ostalo po starome. A nije izgledalo da će završiti tako.
Sjećate se kako je krenulo? Došao novi gradonačelnik, čist, snažan, zgodan, najavile se velike promjene, raskidanje sa starim praksama, mislili smo, ecce homo, neke će se stvari ipak mijenjati. Samo od te pomisli strah je počeo ispunjavati zadarske ulice, djeca su od užasa po cijele noći plakala, nemoćne majke i očevi nisu stali naricati nad sudbinom svojih najmilijih. Ali na sreću, sve je prošlo u najboljem redu. Ništa od tih groznih promjena, ništa od tog nepotrebnog zastrašivanja.
Možemo svi skupa odhanuti, evo nas opet tamo gdje smo godinama bili. Evo nas na starom utabanom putu, možda čak i mrvicu natrag. Sada se konačno razjasnilo, sada smo konačno spoznali. Novi gradonačelnik je očito došao samo zato da sve ostane kako je i bilo! To je taj genijalni manevar, to je taj genijalni trik: promjena koja ništa ne mijenja! Drukčije se zove, drukčije izgleda, drukčije govori, drukčije ga zovu, drukčije hoda, drukčije se nosi, ali je opet, isti, onaj stari, nepoderivi, pouzdani, vječni...
Drage članice i članovi HDZ-a, slobodno možete nastaviti zapošljavati svoju familiju u gradskim, županijskim i državnim ustanovama i institucijama. Nema više straha, nema više bojazni. Nema više one prešutne mučnine da bi vam to netko mogao uskratiti ili zamjeriti. Slobodni ste, kao i svih ovih 27 godina, po svojoj savjesti, bez suvišnih zašto, samo uz pomoć takozvanog javnog natječaja, fino, legalno, legitimno zaposliti svoju djecu, braću, sestre, nećake, unuke, rođake, ujne, stričeve, tetke, svekrve, punce, kurcepalce u gradskoj upravi, gradskoj tvrtki, gradskoj ustanovi, općini, općinskoj tvrtki, županiji, županijskoj tvrtki, županijskoj ustanovi, državnoj službi, državnoj tvrtki...
Neka ih, neka budu tu, a ne da nam ti mladi, vrijedni i školovani ljudi - za što smo se uostalom borili - odlaze u tuđinu gdje nitko nema nikoga svoga. Gdje im nema tetke, rođaka, brata, oca, matere i sestre koji će ih zaposliti, nego tamo moraju - zamislite tog nehumanog užasa! – tražiti posao bez ikakve veze.
A za taj povijesni korak nazad, za taj prijelomni trenutak, za tu neustrašivu odvažnost i nesebičnu žrtvu, opet trebate zahvaliti vašoj heroini, vašoj neugasloj zvijezdi, ponosu i diki, osobi kontinuiteta, jednoj i jedinstvenoj - Renati Peroš.
I ona je ovaj put, kao onomad kad je podmetnula svoja nejaka pleća i prvorazredni politički kriminal pretvorila u veličanstvenu izbornu pobjedu, stavila svoju ruku u vatru, stisla zube i zagrizla. I uspjela, protiv svih, neokrznuta i suverena, zaposliti svoju rođakinju za novu voditeljicu Kneževe palače.
Okrenula se Renata prema novinarskim gadovima s portala Zadarski.hr, raskopčala svoju košulju baš kao nekad onaj Končar, i viknula: "Pucajte u prsa! Milost ne tražim niti bih vam je dala!"
Samo najbolji među nama mogli su tako nešto poduzeti. Samo najplemenitiji među nama usuđuju se tako nešto napraviti i kad svi misle da to nije moguće. Da, recimo, neka ravnateljica, poznata po klasičnoj zloupotrebi svog položaja - što joj je neovisno zadarsko državno odvjetništvo oprostilo "na lipe oči" - raspiše natječaj točno po kriterijima člana svoje familije kojeg na koncu i zaposli kao najboljeg kandidata. Bez treptaja, bez skanjivanja, bez zadnje primisli. Neustrašivo! Svaka čast.
Jer bila je to duga, teška i isrpljujuća borba. Još prije gotovo dva mjeseca, kada smo mi, novinarska ološ, dobro znali da se osoba zbog koje se uopće raspisuje natječaj zove Lorena Peroš, kada su o tome sve znali i odgovorni ljudi u gradskoj upravi i slijegali ramenima, Renata Peroš je, prkoseći pitanjima novinarskih hulja, "zašto je za budućeg voditelja Kneževe palače, jedne od zasigurno najvažnijih zadarskih kulturnih ustanova, u čiju je obnovu uloženo desetak milijuna kuna javnog novca, predviđena osoba praktički bez ikakvog radnog iskustva, pogotovo iskustva na rukovodećim mjestima, i to ekonomske struke", odbrusila: "Kneževa palača nije ustanova, nego Narodni muzej, a to znači ja. Budući voditelj ili voditeljica će biti na čelu još jednog odjela Narodnog muzeja, ništa više ni ništa manje od toga. A ja ću mu biti šef i sve što bude radio radit će u dogovoru sa mnom".
Samo rijetki, ponavljamo, samo rijetki su tada imali ljudske hrabrosti stati na njenu stranu. Poput predsjednika Upravnog vijeća Narodnog muzeja, Ivana Šimunića (HDZ). Kad su ga novinarski kriminalci upitali: "Znači li to da ravnateljica Peroš koja je i sastavljala uvjete natječaja, može za novog voditelja izabrati, hipotetski, i nekog od svoje rodbine, a vi biste se kao UV s tim složili?", on je proročanski odgovorio: "Da, ako ispunjava uvjete i ako je sve provedeno po zakonu."
I tako nas je, nakon još jedne nadljudske borbe za pravo zapošljavanja svoje rodbine u gradske tvrtke i ustanove, lice Renate Peroš obasjalo novom snagom. Snagom pravog puta i zakonitosti kakvu možemo zamisliti samo kod gradonačenika Branka Dukića. Jer Renatin izbor plaćat ćemo svi mi. Njenoj familiji, svi mi, doprinijet ćemo s još jednom plaćom na neodređeno vrijeme. Priznajmo da je to i zaslužila. Ne, to nije ucjena. Ne, to nije naplata njene žrtve iz revolucionarne 2001. godine. Renata nas je održala na vlasti, njojzi hvala!
A ako itko, onda gradonačelnik Dukić dobro zna kako nije lako tako uspjeti, kako nije lako zaposliti nekoga svoga na gradske ili državne jasle. Neka pogleda samo na žrtvu svoje zamjenice, Jagode Surać, čija kći već radi u gradskoj upravi, a zet u Županiji. Ili neka za primjer uzme onaj herojski slučaj sa zadarskog suda kad je beskompromisni otac, dok je bio predsjednik suda, zaposlio kći za sutkinju, a sina za vještaka, da bi mu zet odvjetnik u isto vrijeme "riješavao" predmete.
Ili ona mlada dama što je uspjela postati sutkinja baš kad joj je majka, na njenu nesreću, bila ministrica pravosuđa. Ili onaj strašan slučaj kad je nesebični vatrogasni zapovjednik uspio zaposliti svog sina i sinove još šestorice svojih kolega u istu vatrogasnu jedinicu. A kasnije i svoju ljubavnicu! I kako su, sjećate se, tada ponosno odbrusili svojim kritičarima: "A što bi naša djeca trebala odustati od karijere zato što su im roditelji ministri, predsjednici, sudova, ravnatelji, direktori, iako su svi imenovani po istom, političkom ključu?" Naravno da bi, jer su nepotizam i politički klijentelizam uništili ovo društvo i državu, odgovorila su im neka bijedna piskarala, ali na sreću te pogane budale nitko nije čuo.
Stoga, još jednom: hvala Renata, hvala gradonačelniče Dukić, hvala predsjedniče Šimunić, hvala HDZ.
Ovo vam nikada nećemo zaboraviti.