Nogomet je veliki biznis i to najviše zbog toga jer proizvodi kod ljudi nevjerojatno veliku količinu emocija, pogotovo na prvenstvima gdje nastupaju nacionalni sastavi. Lijepe su to priredbe, na svu sreću uglavnom lišene huliganizma, nasilja i mržnje kave gledamo u niženacionalnim ligama. Na velikim svjetskim priredbama prevladavaju tzv. dobre emocije, navijanje za svoju zemlju, uvažavanje protivnika, veselo, ali lijepo ponašanje, šareni navijački kolorit, zborska bodrenja, prekrasne navijačice u publici, valovi preko tribina, pjesma, otkačenost, naravno i tuga zbog poraza, ali i puno, puno, puno trošenja novca, sve to u mjesec dana nogometne ludnice, u jedinstvenoj atmosferi s kojom se zbilja ne može usporediti ništa na ovom uzavrelom, nesigurnom i tjeskobnom svijetu kakav nas većinom ostale godine okružuje. I najveće neznalice u ovih mjesec dana zavole nogomet, a slika navijača dviju suprotstavljenih reprezentacija kako zajedno pjevaju i nazdravljaju na nekom ruskom trgu, najljepša je moguća slika koju sluđena civilizacija ovih dana šalje ostatku svijeta.
Oni koji ne mogu pohoditi daleku Rusiju pa pratiti utakmice nacionalne vrste uživo, na stadionima, a takvih je zapravo najviše, okršaje napeto prate preko televizije kod kuće ili kod prijatelja, mnogi i u kafićima, a ono što je postalo trend zadnjih godina su velika, masovna gledanja utakmica s velikih ekrana na trgovima i ulicama. Tamo se stvori atmosfera kao na stadionima, zajedno se navija i proslavlja, uz navijačke rekvizite, točionike piva i gradelavanje, u šušuru ništa slabijem od onih na velikim nogometnim priredbama.
Skoro svi veći hrvatski gradovi, od Zagreba, Osijeka, do Rijeke i Splita, pa čak i manja mjesta, organiziraju gledanja utakmica na otvorenom, ali ne i Zadar, grad koji je reprezentaciji dao čak četiri svoja igrača: kičmu nacionalnog tima Luku Modrića, legendarnog golmana Danijela Subašića, izvrsnog Šimu Vrsaljka i talentiranog vratara Dominika Livakovića. Ako zbog ničega drugog, onda sama činjenica da veliki dio reprezentacije čine upravo Zadrani zaslužuje organizaciju velikog praćenja svjetskog prvenstva na otvorenom, recimo na Forumu, uz velike portrete zadarskih reprezentativaca u nacionalnim dresovima i prigodan zabavni program za publiku prije i poslije utakmice. Ne samo zbog domaćih ljudi, već i zbog turista koji bi se sigurno rado pridružili takvom slavlju nogometa, pa bodrili ili svoje reprezentacije ili jednostavno navijali zajedno s domaćinima, znajući da je Luka Modrić Zadranin, da je balun počeo šuljati upravo u gradu u kojemu oni sada ljetuju...
Ali ne, ništa od toga. Dok ostali gradovi organiziraju masovna gledanja utakmica, u Zadru se te, kao uostalom i mnoge druge događaje, svodi na samostalnu inicijativu ugostitelja. Treba cijeniti i njihov trud jer okupi se na štekatima, pred televizijskim ekranima dijagonale 140 cm nešto ljudi, doduše najviše zbog računice samih kafića, ali budimo iskreni, nije to atmosfera kakvu na televiziji gledamo pri uključenju iz drugih gradova. Gdje su Turistička zajednica Zadra i Zadarske županije, gdje su gradske vlasti? Ako Svjetsko nogometno prvenstvo nije i turistički događaj koji se može itekako iskoristiti u gradu nogometnih reprezentativaca, onda ne znamo što jest.
Bilo je zbilja otužno gledati HTV-ovog reportera prije nekoliko dana iz Zadra uoči početka okršaja vatrenih, koji se umjesto s Foruma ili neke druge lokacije organiziranog praćenja utakmice, javio iz Ulice Ruđera Boškovića, poznate po tome što su u njoj kafići "pojeli" nogostupe kojima djeca i studenti idu u školu i na fakultet. Reporter je kazao kako su spomenuti kafići, eto, glavni punkt za gledanje utakmica nacionalne vrste u Zadru, a otužnu sliku sklepanih štekata s par kockastih transparenata upotpunilo je pojavljivanje nekog mladog blesana u kadru koji je nešto nesuvislo arlaukao i pravio nezanimljive grimase.
I to je bila slika navijačkog Zadra, grada Luke, Danijela, Šime i Dominika. Veliki talenti, Svjetsko nogometno prvenstvo, sportska i turistička euforija, ipak su samo "velika misa za naše malo selo".