"Politici nije mjesto u kreiranju nezavisne kulture, dok bi nezavisna kultura u svakom smislu trebala biti politična, angažirana, refleksivna, kritična, suvremena i društveno odgovorna, zato je i potrebna, da kroz umjetničke forme djelovanja pokreće pozitivan razvoj društva, inače je besmislena i umrtvljuje ga".
Ovu bi rečenicu Jure Arasa, sudionika zadarske nezavisne kulturne scene, kazališnog i lutkarskog glumca, voditelja teatra VeRRdi, objavljenu u okviru velikog razgovora o projektu ZadarArt, trebalo uokviriti, pa postaviti u urede svih pročelnika kulture grada i županije koji odlučuju o kulturnoj politici i raspoređuju sredstva za tu namjenu, da ga svakoga jutra prvo ugledaju kad dođu na posao, pa o njemu razmisle i njegovim se načelnima vode kroz radni dan koji slijedi, kao što japanski radnici pjevaju himne u tvorničkim halama u kojima rade.
Jure je u razgovoru rasložio čitavu nezavisnu kulturu i (kulturnu) politiku Zadra "na proste faktore" i detektirao osnovne probleme zbog kojih se nalazimo tamo gdje se nalazimo, između ništa i ničega.
Poput newyorškog CBGB kluba izgledalo je staro Kazalište lutaka gdje je skupina pojedinaca godinama stvarala (sub)kulturne programe vrijedne pažnje, koji su u isto vrijeme vjerojatno nailazili na podsmijeh i prezir "gradskih poglavara". Tamo, ispred razlupanih hodnika i ispišanih zahoda, u dvorani gdje je statika opasno prijetila posjetiteljima, a stara žbuka sa zidova opadala poput prosinačkog snijega u Gorskom kotaru, stvarali su se čudesni, iskreni kulturni programi, jaki i programatski, suvremeni i svjetski, a većini Zadra tako siromašni i neugledni. Nije tamo bilo paradiranja sa "versaći" cvikama i "dolćegabana" kaišima, već su posjetitelji znojnim rukama stiskali ugrijano pivo u prohladnim zimama, dok se sa scene u valovima isporučivala kultura od koje je zadarski establišment, valjda s razlogom svoga postojanja, zazirao. Bilo je to poput zlata kojeg je valjalo otkrivati i pronalaziti u posvemašnjoj kopanji zadarskog i novohrvatskog međuzemlja.
Na slične su reakcije nailazili i programi koje su Jure i drugi gradski nezavisnjaci kreirali i na sceni kina Zadar, kina Pobjeda, stare Tehničke škole, Providurove palače, DHM-a, crkve sv. Nikole i Dominika, Stomorice, Kapetanskog, Pet bunara... Bez "kune i dinara", često zasnovni samo na čistom entuzijazmu, bili su to kulturni sadržaji nerijetko puno vrijedniji od "službene", obilato dotirane, gradske kulturne politike.
Zadar je u velikoj mjeri grad provincijskog pozerstva, ispraznog paradiranja, grad krađe tuđih ideja koje se "klepnu" tek toliko da se okrene novac, u čemu sadržaj često izgubi svaki smisao. Nezavisna je kultura kao stvar skupine "čudaka i obješenjaka", "nehrvata" ili barem "sumnjivih Hrvata" koji se s takvim stvarima bave iz samo njima znanih poriva, bila gradskom establišmentu nezanimljiva i marginalizirana, ničim vrijedna "pojava", ali gle čuda, čim se iz europskih fondova "klepila" lova (1,8 milijuna kuna samo za ZadrugArt), odjednom je ta ista nezavisna kultura postala "in" i poželjna, a gradski marginalci sredstvo za ostvarivanje "programa" (čitaj love).
Odmah su među sobom podijeljenja i radna mjesta za realizaciju programa koje bi pak trebali ostvarivati ti isti "CBGB pregaoci" iz starog Kazališta lutaka, napuštenog i prepuštenog propadanju, u čije je neposredno susjedstvo, uzgred budi rečeno, uselio "Posh klub" s programom viđenijih cajki iz regije, sve to s amenom gradskih vladara (i njihovih prijatelja).
Što reći o takvoj kulturi Zadra i takvim inicijativama? Ništa više od onoga što je Jure Aras kazao u našem razgovoru. Politika nikad neće (a i ne želi) shvatiti da se takvom kulturom neki ljudi bave iz čistog uvjerenja, umjetničke težnje i želje da se stvari poprave na bolje, da je takva, njima prezrena kultura, zapravo jedini europski Zadar, kao što i kulturnjaci moraju shvatiti da se ista ta politika bavi samo težnjom da "klepi lovu", uhljebi, postavi "svoje" ljude i čitavu stvar zapravo umrtvi, promelje i uobliči u sebi željene, "prihvatljive" okvire. Dva su to svijeta, vječno suprostavljena, gledaju se, da ne kažemo "preko nišana", ali iz sasvim drugih kutova i polazišta.
"Di se magare valja, dlake ostaju" – stara poslovica iz Ravnih kotara ocrtava čitavu situaciju oko "Centra za mlade" i "Centra za nezavisnu kulturu". Za nadati se da će barem mrvice iz EU kolača otići ljudima koji zbilja stvaraju programe, iako je već sad sasvim jasno da će glavninu opet uzeti pozeri koji od toga (samo) jako dobro žive.