Problema s Crkvom ne možemo, dakle, imati samo onda kada se suočimo s kritikom ili napadima izvana nego i onda kada sami promatramo život u Crkvi. Ono ljudsko i ono isuviše ljudsko u Crkvi može biti razočaravajuće. Mnogo toga može se i mora rješavati korak po korak. No ponešto se može reći i sasvim općenito. To je učinio papa Ivan Pavao II.
Papa Ivan Pavao II. je 6. siječnja 2001. Crkvi dao putokaz za novo tisućljeće pod naslovom »Ulaskom u novo tisućljeće« (Novo millenio ineunte). To apostolsko pismo obuhvaća mnoge aspekte crkvenog života.
Duhovnost zajedništva
Papina je posebna želja »duhovnost zajedništva«, koja prema njegovu mišljenju treba oblikovati život Crkve. »Napraviti od Crkve dom i školu zajedništva: eto velikog izazova koji stoji pred nama u tisućljeću koje započinje, želimo li biti vjerni Božjem planu i odgovoriti također na duboka očekivanja svijeta.« U drugim vremenima i u drukčijim okolnostima isticalo se u čemu se, primjerice, razlikuju svećenici i laici. Ivan Pavao II. ne stavlja u pitanje ta i druga razlučivanja. Ali želi da se zajedništvo, a time i ono zajedničko, naglasi snažnije nego ono što nas razlikuje.
Odatle naravno proizlazi pitanje: Kako se to može postići? Papa se posvetio tom pitanju: »Što to uistinu znači? I ovdje bi govor mogao postati odmah djelatnom praksom, no bilo bi pogrešno slijediti sličan poticaj. Prije planiranja konkretnih inicijativa potrebno je promicati duhovnost zajedništva omogućujući da se ona pokaže kao odgojno načelo na svim mjestima gdje se izgrađuje čovjek i kršćanin, gdje se odgajaju službenici oltara, posvećeni službenici, pastoralni djelatnici, gdje se grade obitelji i zajednice.«
Zajedništvo za papu nije u prvom redu izvanjska činjenica. Ono nije dano tamo gdje je mnogo ljudi na okupu. Ono nastaje tek tamo gdje ljudi zajednički žive i djeluju u ispravnom temeljnom stavu i opredjeljenju. Štoviše, riječ je o stavu koji dolazi iz vjere, riječ je o duhovnosti, duhovnosti zajedništva.
Što time želi reći, papa Ivan Pavao II. konkretizira u daljnjim redcima. Ponajprije navodi novo gledanje na bližnjeg kršćanina odnosno kršćanku s kojima se suočavam: »Duhovnost zajedništva znači ponajprije pogled srca, usmjeren na otajstvo Presvetog Trojstva koje boravi u nama i čije svjetlo treba vidjeti također na licu braće i sestara koji su pokraj nas. Nadalje, duhovnost zajedništva znači sposobnost da se čuje brat u vjeri u dubokom jedinstvu mističnoga tijela, dakle kao ‘netko tko mi pripada’, kako bi se znale podijeliti njihove radosti i njihova trpljenja, kako bi se naslutile njihove želje i kako bi se brinulo oko njegovih potreba, kako bi mu se ponudilo istinsko i duboko prijateljstvo. Duhovnost zajedništva isto tako je sposobnost da se vidi poglavito ono što je pozitivno u drugome, da se to prihvati i vrednuje kao Božji dar: ‘dar za mene’, ne samo dar bratu koji ga je izravno primio.«
No samo novi način gledanja na drugoga nije dovoljan. Iz novog motrišta mora slijediti i novo djelovanje. I tako papa nastavlja: »Duhovnost zajedništva konačno znači ‘dati prostora’ bližnjemu, noseći ‘jedni bremena drugih’ (Gal 6,2) i odbijajući sebeljubne napasti koje nas neprestance napadaju i stvaraju suparništvo, karijerizam, nepovjerenje, ljubomore.«
Papa opominje: »Nemojmo si umišljati: bez toga duhovnog hoda malo bi služila izvanjska sredstva zajedništva. Postala bi naprave bez duše, krinke zajedništva, više negoli njegovi putovi izražavanja i rasta.«
Zadaća na svim razinama Crkve
U daljnjim objašnjenjima papa upozorava na to da je to nastojanje oko zajedništva i oko duhovnosti zajedništva važno na svim razinama crkvenog života. Navodi odnos pape prema biskupima, ali i Rimsku kuriju, organizaciju sinoda i način rada biskupskih konferencija itd.
Tu se, doduše, već mnogo toga dogodilo nakon Drugoga vatikanskog koncila, ali još uvijek ostaje mnogo toga što tek treba učiniti. O tome se u uobičajenim okolnostima može lako govoriti. Ali Ivan Pavao II. misli i na ona područja u kojima se crkveni život odvija »u bazi«.
Papa piše: »Prostore zajedništva treba gajiti i proširivati dan za danom na svim razinama, unutar tkiva života svake Crkve. Tu zajedništvo treba zračiti u odnosima među biskupima, prezbiterima i đakonima, između pastirâ i čitavoga Božjeg naroda, između klera i redovnikâ, između udruga i crkvenih pokreta.
S tim ciljem trebaju biti uvijek bolje vrednovani organizmi sudjelovanja koje predviđa Zakonik kanonskog prava, kao što su prezbiterska i pastoralna vijeća. Ona se, kao što je poznato, ne nadahnjuju na kriterijima parlamentarne demokracije, jer djeluju na savjetodavni način, a ne snagom odlučivanja; pa ipak, zbog toga ne gube značenje i važnost. Teologija i duhovnost zajedništva, zapravo, nadahnjuju međusobno i učinkovito slušanje pastirâ i vjernikâ, s jedne strane, a držeći ih a priori ujedinjenima u svemu što je bitno i potičući ih, s druge strane, da se usuglase također u svemu prijepornome prema promišljenim i usklađenim mišljenjima.«
Papa podsjeća na spoznaje koje se mogu naći u duhovnoj tradiciji Crkve i nastavlja: »Zbog toga je potrebno da usvojimo staru mudrost koja je – bez donošenja bilo kakve presude o mjerodavnoj ulozi samih pastirâ – znala poticati ih na češće i opsežnije slušanje čitavoga Božjeg naroda. Znakovito je ono na što Benedikt prisjeća samostanskoga opata pozivajući ga da se posavjetuje i s mlađima: ‘Često nekoga mlađeg Gospodin nadahnjuje boljim mišljenjem.’ I sveti Paulin iz Nole potiče: ‘Visimo na ustima svih vjernika, jer u svakom vjerniku puše Božji duh!’«
Papa zaključuje svoja promišljanja: »Ako dakle pravna mudrost, donoseći precizna pravila sudjelovanja, očituje hijerarhijsku strukturu Crkve i otklanja napasti slobodne prosudbe i neopravdanih očekivanja, duhovnost zajedništva daje dušu institucionalnosti s naznakom povjerenja i otvorenosti koja posvema odgovara na dostojanstvo i odgovornost svakoga člana Božjeg naroda.«
Na Duhove 1997. papa Ivan Pavao II. pozvao je u Rim takozvane »nove pokrete i zajednice«. Taj je sastanak trebao pokazati što se u Crkvi u trideset godina nakon Drugoga vatikanskog koncila razvilo što se tiče novih zajednica. A svetkovina Duhova trebala je podsjetiti na to da je papa s mnogima u tome vidio djelovanje Duha Svetoga. Ako se pozorno pogleda na te zajednice, možemo otkriti nešto što je važno za sve u Crkvi.
Laičke zajednice
U Crkvi su oduvijek postojale zajednice. To su u prvom redu bile i jesu redovničke zajednice, koje vuku podrijetlo iz karizme utemeljitelja ili utemeljiteljice i koje ta karizma obvezuje. Na njihovu izvorištu stoje velika imena, imena koja su u povijesti Crkve i društva ostavila duboke tragove: Benedikt i Skolastika, Terezija Avilska i Ivan od Križa, Franjo i Klara, Dominik, Ignacije Loyolski, Mary Ward – da spomenemo samo neke.
Ono novo u takozvanim novim zajednicama jest da su to laičke zajednice, usmjerene prema životu u obitelji i zanimanju, usred društva. Često su počinjale bez posebno dotjeranih struktura – bile su baš pokreti. Ali gotovo se u svima pokazuje jedan važan element: to su male ugodne zajednice života i vjere, u neku ruku duhovne oaze. Već prema motivaciji različito se nazivaju: aktivistička društva, molitveni krugovi, fokolarini, zajednice kršćanskog života…
Crkva u povezanostima
Nekima je taj oblik crkvenosti stran. Vjeru gledaju kao nešto sasvim osobno, o čemu jedva da žele razgovarati i razmjenjivati mišljenja s drugima. Za druge su takve zajednice prostor u kojem su pronašli svoju vjeru i stalno je iznova pronalaze. Osim tako osobnih iskustava, smisao takvih zajednica može se i objektivno imenovati. Tu je ponajprije jedno sasvim elementarno iskustvo: zajednica istomišljenika pruža utočište i jača. To ne vrijedi samo za vjeru, ali vrijedi i za nju. I vrijedi to više što se kršćanke i kršćani u društvu doživljavaju kao manjina. Ne da žive među čistim ateistima. Ali vjera je u društvu često u većoj mjeri nejasna i neodređena.
Onoga tko je evanđelje i vjeru Crkve otkrio kao nešto dragocjeno i želi to živjeti, pokatkad se doživljava kao nekoga religijskog ekstremista ili kao – kako se kaže – »pobožnjaka«. A to može lako dovesti do toga da vlastite zahtjeve u vjeri prebacujemo na nižu razinu. Mala zajednica vjere tu može biti protuteža.
Kršćanke i kršćani su oni koji se uzajamno podržavaju u tome da s vjerom uvijek iznova idu na izvorište i tamo je osvježavaju. Zajedno čitaju evanđelje, razmjenjuju mišljenja o onome što su pročitali i onome što su živjeli. Zajedno mole, uzajamno se podupiru i promišljaju u kojem obliku mogu živjeti svoju vjeru u svakodnevici, na radnome mjestu, u obitelji. Neposredno je shvatljivo da su takve skupine i zajednice za mnoge dragocjeno iskustvo.
Sociolozi religije govore o »komunikativnome vjerskom miljeu« (Medard Kehl) te o »strukturama plauzibilnosti« (Peter L. Berger / Niklas Luhmann). Upozoravaju na to da su takve podupiruće zajednice važne u pluralističkom društvu kako bi se ustrajalo u vlastitome vjerskom uvjerenju protiv snažnih i promjenjivih trendova u društvu.
Bog posred njih
No uopće ne uzimajući u obzir takva sociološka promišljanja, takve su male zajednice u skladu sa svjedočanstvom Novog zavjeta. Zajednice kojima je, primjerice, Pavao slao svoje poslanice na početku sigurno nisu bile ništa drugo doli razmjerno male skupine – usred okoline koja je drukčije mislila i živjela.
Religija u čijem je središtu dvostruka zapovijed ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu ima još jedan dodatni razlog za te zajednice: one mogu postati duševni i duhovni prostor na kojem se vidi što u svakodnevnom životu, ovdje i danas znači ispunjavati zapovijed koja je u Ivanovu evanđelju nazvana novom zapovijedi: »Ljubite jedni druge! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge« (Iv 13,34). Može li to biti više nego neki pobožni moto i oblikovati život u našem današnjem svijetu – to može pokazati samo praksa.
Male zajednice u vjeri su tako reći eksperiment, praktični pokus. Ali još više: u Matejevu evanđelju nalazi se vjerojatno najdublji razlog za takve razumljive vjerske skupine: »Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18,20). Takve skupine nemaju samo praktičnu ulogu nego i teološki smisao. U njihovu središtu uskrsli Krist treba postati spoznatljiva stvarnost. Gdje to uspije, uvjerljivije je od svih dotjeranih argumenata.
Nisu samodostatne
U 20. stoljeću djelomično je došlo do žestokih rasprava o tome koje mjesto trebaju u Crkvi imati odnosno dobiti takve skupine, zajednice i pokreti. U Crkvi, koja je dobro i pregledno strukturirana u župama, takve se skupine nerijetko doživljavaju kao nešto uznemirujuće ili iritantno. To se može još pojačati ako članovi tih skupina razviju određenu samodostatnost i život u toj skupini više ili manje odvoje od života u župi ili biskupiji. Katkad to također može biti povezano sa sviješću da su bolji nego »obični kršćani«.
Na drugoj strani pak postoji i odbojnost koja to novo ne zapaža pozorno, nego ga odbija kao sektaško i otuđeno od svijeta. Sve u svemu, na obje strane postoje opravdane želje i utemeljena kritika. Bit će važno da se ono novo poprati s dobrohotnošću, a ono uobičajeno da se ne osuđuje. Mnogo će ovisiti i o tome hoće li nam u Crkvi uspjeti da budemo otvoreni jedni za druge i tako osiguramo bogatstvo starog i novog. Tako nove zajednice mogu postati važan dio u mreži Crkve.
Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr