Unuk sam hrvatskog emigranta iz Hercegovine. On se zvao Lovre Planinić.
Bio je najstariji brat od četvero braće i sestara. Emigrirao je u “Ameriku” 1925. godine, koliko razumijem, jer nije želio služiti jugoslavensku vojsku. Pobjegao je s lažnom putovnicom. Bila je to putovnica od jednog njegovog rođaka – Mirka Planinića. Doselio se u Urugvaj, gdje smo rođeni moj otac, ja i moja kćer.
Moj odnos s Hrvatskom i hrvatskim narodom rastao je s godinama.
Od potpunog neznanja, do početka slušanja jezika kada sam imao 12 godina i kratkih razgovora s djedom, prenosi tomislavcity.com.
Kada sam naučio čitati, mogao sam dobro čitati pismo djedu od njegova brata. Pretpostavljam da sam dobro to radio jer sam ponekad vidio suze u njegovim očima, nešto nezamislivo za žilavog tipa poput nje...