Godina je odlično počela za glumicu Lanu Barić i odlično se privela kraju. Splićanka sa zagrebačkom adresom glumila je u mađarskom filmu "Eden" koji je krajem siječnja imao premijeru na festivalu u Rotterdamu. Ljetos je nagrađena Zlatnom arenom za scenarij filma "Tereza37", inače njezin debitantski izlet u scenarističke vode. A unatrag mjesec dana "Tereza37" je dobila i nagradu publike na Zagreb Film Festivalu. Struka, publika, svi vole Lanu koja je više nego zaslužila naći se u ovogodišnjem SD prilogu "Premium", kao najbolja iz filmskog/glumačkog svijeta u Dalmaciji.
- Naravno da me izbor jako razveselilo. Ne daju se pohvale u Splitu tako lako, niti si olako proglašavan najboljim/om u Dalmaciji, tako da me posebno obradovalo. To je moj teren, Split je moj grad, ko' ne voli kad ga doma vole, to je najljepše - rekla nam je Lana.
Kad se osvrneš iza sebe unatrag do početka godine, što prvo vidiš, "Eden" ili "Terezu37" ili nešto treće?
- Profesionalno vidim "Terezu", jer smo je dugo stvarali i postigli jako lijep uspjeh u nemogućim okolnostima. Zatvaranje svega, pa i kina, odgađanje festivala, prebacivanje filmskih festivala "online", sva ta neizvjesnost, kao i u životu, jako je uznemirujuća. Ova nas je pandemija šokirala, ja osobno nisam ni mogla zamisliti da bi se nešto ovakvo moglo dogoditi, i bila sam nesretna da s filmom izlazimo u potpuno ne-doba, ali nevezano za to, "Tereza" je našla svoj put tako da imam svoj mir vezano za to.
Koliko ti je značilo biti na Rotterdamu s filmom u kojem igraš glavnu ulogu?
- Uvijek je lijepo raditi na dobrom scenariju i dobroj ulozi. "Eden" mi je utoliko puno značio. Imala sam osjećaj da je ta uloga uistinu moja i onda je, naravno, izvrsno kad ga dobiješ priliku prikazati na nekom velikom festivalu poput Rotterdama. Volim to svoje mađarsko iskustvo, potpuno je drukčije od svega što sam dosad radila, svakako da bih htjela ponoviti nešto takvo u budućnosti.
Bi li ti značilo još više da je film hrvatski?
- Možda, da nisam radila "Terezu". Ovako mi je drago što sam bila dio toga i što imam priliku raditi na kvalitetnim projektima. Ono što mi jest žao je činjenica da hrvatske filmove sve manje možemo vidjeti na "A" festivalima što prije nije bio slučaj.
Kako gledaš na izostanak hrvatskih filmova na jačim stranim festivalima posljednjih godina, ne računajući manjinske koprodukcije?
- Kod plasmana na festivale nije samo bitno imati dobar film. To je istovremeno i biznis i "networking" je ključan. Činjenica jest da smo hrvatske filmove za vrijeme Hribarova ravnanja HAVC-om viđali na "A festivalima i da to više nije tako. Neke su veze popucale u međuvremenu i trebale bi se reparirati, pritom ne mislim na ono "preko veze", već na komunikaciju. Jako puno je tu faktora, od čega je ključan onaj vezan za budžet koji filmovi dobiju, a onda posljedično i koprodukcije koje dođu, ali često i ne. Recimo, mi na "Terezi" nismo uspjeli doći ni do jednog koproducenta. Mislim, došli smo ih do puno koji su bili zainteresirani, ali strane novce nismo dobili. S domaćim budžetom je teško napraviti film i ja se divim svojoj producentici, uopće ne znam kako je uspjela.
Koliko te Rotterdam inspirirao da gledaš izvan hrvatske granice?
- Voljela bih više raditi po Europi, ali sada je potpuno deplasirano o tome govoriti, imam sreću da sam zdrava i da i u ovim suludim okolnostima imam puno posla. Ali, da, voljela bih raditi u recimo Španjolskoj, Francuskoj, Belgiji ili Italiji, htjela bih raditi s redateljicom Andreom Arnold, ali to je već teška znanstvena fantastika. Mi u Hrvatskoj nemamo sustav agenata, osim ako ga/je ne nađemo vani, a mene moja ambicija nije odvela toliko daleko. Nekako nisam previše investirala u sebe na taj način, više sam se oslanjala na to da će me jedan projekt odvesti ka drugome i dosad je dobro funkcioniralo.
Kako je bilo gore? Jesi srela koga zanimljivog iz svijeta filma? Je li pala neka poslovna ponuda nakon premijere i distribucije filma, tj. je li te već netko kontaktirao, od producenata?
- Ja sam osobno gore bila jako kratko jer sam radila predstavu u HNK, pa sam se morala vratiti na probe, tako da sam srela jako malo ljudi. I "Eden" nažalost "čeka" distribuciju zbog epidemiološke situacije, ali kako su prva dva filma redateljice Agnes Kocsis bila u Cannesu, ona već ima neku reputaciju koja joj sve to i olakšava.
Je li sad teže s kontaktima "online" nego uživo u filmskom svijetu?
- Nisam ljubitelj "onlajna". Iako nas taj isti "online" održava, i dalje preferiram direktan ljudski kontakt. I cijela dinamika oko filma, od predprodukcije, produkcije i plasmana upravo počiva na tome.
Kako se snalaziš u koronskom "online" i "offline" svijetu? Koliko ti posao pati? Sudeći po dogovaranju ovog intervjua i fotkanja, radiš na sve strane?
- Trenutno je situacija takva, da, ali već u prvom mjesecu ću doma buljiti u zid. Radim novu predstavu u HNK po tekstu Monike Herceg "Gdje se kupuju nježnosti" i taman sam završila predstavu "Proces Kafka" Ivana Penovića u Teatru ITD, kao i seriju "Područje bez signala" u režiji Dalibora Matanića. Uvijek tako nekako bude – sto stvari odjednom, onda za dva mjeseca ništa.
Jesi li mogla u siječnju zamisliti scenarij da će se 2020. ovako razviti?
- Nikako. Ali, nikako. Meni je i dalje ovo potpuno nevjerojatno.
Koliko te uloga u "Edenu" mogla pripremiti na izolaciju i "lockdown"?
- Mislim da te ništa ne može pripremiti na "lockdown", meni je priprema na ulozi stvarala određenu anksioznost jer sam je razumjela, ali sam znala da je ne mogu razumjeti do kraja i donekle je jesam shvatila u trećem mjesecu. Kad sam radila "Eden", htjela sam potpuno ući u to, no jedan dio tebe se neminovno hoće zaštititi i to mi se isto dogodilo u "lockdownu". Tražila sam načine da se, uvjetno rečeno, spasim da ne poludim. Mislim da je to neki uvjetni refleks i zaista jesam imala neki svoj mir u tom razdoblju.
Kako se nosiš s ironijom da je 2020. ultra pozitivna za tebe, a na globalnoj razini negativna? U smislu da nisi mogla/ne možeš proslaviti godinu i uspjehe zasluženo kako spada...
- Da, malo mi je to tužno, ali svi smo skupa u ovoj nezamislivoj situaciji i svi bismo htjeli da se ovo ne događa. I dalje mi je dominantan taj neki lijep osjećaj vezan za "Terezu", a on je isti otkad smo je počeli snimati i cijela vibra je ostala na istom tonu. Zato mi je jako drago da se i "feedback" publike nadovezao na tu istu pozitivnu energiju. Dobili smo hrpu predivnih poruka i poziva.
Jesu ti misli već uprte u 2021. i jesu li pozitivne?
- Uvijek nastojim gledati prema naprijed i uvijek pozitivno, odnosno maksimalno moguće konstruktivno.
Razmišljaš li već o blagdanima, Božiću i Novoj godini?
- Ne previše, iskreno. Uopće ne znam kako se postaviti prema blagdanima s današnjeg aspekta.
Koje su ti želje za 2021. godinu za samu sebe, naše čitatelje, filmofile i kulturofile?
- Želja mi da svi skupa možemo uživati u životu bez kontinuiranog, svakodnevnog straha.