Upravo sam primila tužnu vijest: u Zagrebu je noćas preminuo Aleksandar Stipčević (85) moj najdraži profesor, po školovanju arheolog i povjesničar, a po struci kojom se čitav radni vijek bavio najveći bibliotekar u Hrvata, i puno šire!
Počeo se polako gasiti prošle godine nakon smrti svoga prijatelja Zadranina Pavla Galića, umirovljenog djelatnika Znanstvene knjižnice i našeg vrsnog stručnjaka iz bibliotekarstva. Duboko ga je pogodila smrt prijatelja s kojim je mogao razgovarati o svemu: o struci, o Zadru, zadarskim Arbanasima, zajedničkim poznanicima ..... Povezivale su ih niti koje nam na prvi pogled nisu bile vidljive: postale su vidljive tek nakon Galićeve smrti.
Nama Zadranima, a posebno Arbanasima, ne treba posebno govoriti o djelu Aleksandra Stipčevića. Ali, budući da ima i onih koji za njega dosad nisu čuli ili ga malo poznaju, moramo reći nešto o našem sugrađaninu koji je gotovo čitav radni vijek proveo na „privremenom radu“ u Zagrebu.
ALEKSANDAR STIPČEVIĆ - arheolog, bibliolog, bibliograf, albanolog, knjižničar i esejist rođen je u Arbanasima 10. listopada 1930. U Zadru je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu zagrebačkoga Sveučilišta 1954. godine diplomirao je arheologiju.
Godine 1977. na Filozofskom fakultetu u Zadru doktorirao je tezom »Religiozni simbolizam u Ilira«. Kraće vrijeme radio je u Arheološkom muzeju u Zadru i u Institutu za historijske nauke u Zadru, a godine 1957. prelazi u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu na mjesto načelnika Odjela za tiskane knjige. Godine 1974. preuzima dužnost ravnatelja Knjižnice JAZU (danas HAZU), a potkraj 1983. prelazi u tadašnji Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, gdje preuzima dužnost glavnog urednika Hrvatskoga biografskog leksikona.
U studenom 1987., nakon izlaska iz tiska drugog sveska spomenutog leksikona, prelazi na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu - Odsjek za informacijske znanosti: Katedru za bibliotekarstvo, gdje predaje sljedeće predmete: »Povijest knjige i knjižnica«, »Bibliografija« i »Sociologija knjige i knjižnica«. U veljači 1978. stječe zvanje bibliotekarskoga savjetnika, a iste mu godine JAZU priznaje zvanje znanstvenoga savjetnika s područja povijesnih znanosti. Godine 1990. izabran je u zvanje znanstvenoga savjetnika s područja informacijskih znanosti. Od 1970-1973., u svojstvu višeg predavača, kao vanjski suradnik, predaje »Uvod u arheologiju« na Filozofskom fakultetu u Prištini. Potkraj 1971. izabran je za predavača za predmet »Uvod u povijest knjige i knjižnica« na poslijediplomskom studiju bibliotekarstva, dokumentacije i informacijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Godine 1978. izabran je za honorarnog izvanrednog profesora na novoosnovanoj katedri za bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a godine 1987. izabran je za redovitoga profesora na istom fakultetu. Umirovljen je 1997. godine.
Od 1987-1996. bio je šef Katedre za bibliotekarstvo u Odsjeku za informacijske znanosti, a od 1992-1995. pročelnik je Odsjeka za informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U knjižničarskim organizacijama obnašao je niz odgovornih dužnosti: od 1967. do 1973. predsjednik je Hrvatskoga bibliotekarskog društva, a od 1967-1969. potpredsjednik je Saveza bibliotekara Jugoslavije.Od 1992-1997. obnaša dužnost predsjednika Savjeta (kasnije Vijeća) za knjižnice Republike Hrvatske. U razdoblju od 1993-1996. član je Odbora za ljudska prava i prava etničkih i nacionalnih zajednica i manjina Zastupničkoga doma Državnoga sabora Republike Hrvatske.
Od 1973. do 1999. član je izdavačkog odbora edicije »Annual Bibliography of the History of the Printed Books and Libraries«, koja izlazi u Den Haagu. Godine 1968. pokreće izdavačku djelatnost Hrvatskoga bibliotekarskog društva. Glavni je urednik društvenih izdanja Hrvatskoga bibliotekarskog društva sve do 1984. Stručni je urednik u izdanjima Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža« (drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije, Hrvatski biografski leksikon, Hrvatska enciklopedija).
Od 1983. član je (izvan radnog sastava) Akademije nauka i umetnosti Kosova, a od 2001. inozemni član (Socio straniero) Accademia Marchigiana di Scienze, Lettere ed Arti u Anconi. Član je i Hrvatskog centra PEN-a od 1985., kao i Hrvatskog arheološkog društva od 1966. te Matice hrvatske od 1962.Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i svijetu. Bio je na studijskim putovanjima i stipendijama u Italiji, Njemačkoj, Engleskoj, Koreji, Jordanu, Turskoj, Danskoj, Albaniji i mnogim drugim zemljama.
Bavi se umjetnošću i religijom starih Ilira, bibliografijom, općom i nacionalnom poviješću knjiga i knjižnica, napose pitanjima cenzure i općenito sudbinom knjige u društvu. Napisao je prvu sintezu o umjetnosti Ilira i sintezu o Ilirima koja je dosada doživjela devet izdanja na četiri jezika (hrvatski, engleski, albanski i talijanski). Pisao je mnoge radove i knjige o zadarskim Arbanasima. Objavio je više od dvjesto znanstvenih i stručnih radova na hrvatskom, talijanskom, albanskom, engleskom te francuskom jeziku, i to u nacionalnim i međunarodnim publikacijama. Posljednjih godina najviše piše o povijesti hrvatske knjige i hrvatskih knjižnica.
Objavio je sljedeće naslove: Arte degli Illiri, Milano 1963. (engl. izdanje 1963), Priručnik za uređenje diskoteka, Zagreb 1964. (u suradnji s Lelom Canić i Jankom Živkovićem), Gli Illiri, Milano 1966. (prijevod na albanski 1967), Bibliographia Illyrica, Sarajevo 1967. (suplementi tiskani 1974., 1978. i 1984), Iliri - povijest, kultura, život, Zagreb 1974, 1989, 1991. (prevedeno na engleski 1977. i na albanski 1980, 1990. i 2002), Bibliografija antičke arheologije u Jugoslaviji 1-2, Sarajevo 1977., Kultni simboli kod Ilira, Sarajevo 1981. (izdanje na albanskome jeziku 1983., 1990. i 2002), Povijest knjige, Zagreb 1985. (izdanje na albanskome 1988. i 2000., na arapskome 1993. i na perzijskome jeziku 1994), Cenzura u knjižnicama, Zagreb 1992., O savršenom cenzoru, Zagreb 1994. (izdanje na albanskom jeziku 2002), Interpretime albanologjike, Skopje 1994., Kako izbjeći cenzora, Zagreb 1997., Priča o Hrvatskom biografskom leksikonu, Zagreb 1997., Sudbina knjige, Lokve 2000., Socijalna povijest knjige u Hrvata (u tri sveska, 2004-2008.).
Usudila bih se reći da je ovo kapitalno djelo hrvatske pisane kulture. Prepoznala je to i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nagradivši ovo djelo na svojoj svečanoj sjednici 29. travnja ove godine kao knjigu 2008. godine. Tri knjige okupljene pod zajedničkim naslovom »Socijalna povijest knjige u Hrvata«, koje je objavila Školska knjiga, donijele su povjesničaru svjetske i hrvatske knjige, arheologu, knjižničaru i ilirologu Aleksandru Stipčeviću nagradu HAZU iz područja filoloških znanosti.
20111. objavljuje knjigu Tradicijska kultura zadarskih Arbanasa, a 2013. godine u izdanju Instituti antropologjik i Prishtines iz Prištine je izašao prijevod na albanski jezik pod naslovom Kultura tradicionale e arbenesheve te Zares.
Njemu u čast izašle su čak dvije spomenice. Prvu je pod naslovom Izazovi pisane baštine u povodu 75. obljetnice profesorova života 2005. godine izdao Filozofski fakultet u Osijeku. Drugu pod naslovom Aleksandru Stipčeviću s poštovanjem u izdanju Zavoda za informacijske studije FFZG imali smo priliku predstaviti u Znanstvenoj knjižnici.
Pored toga, doživio je čast da je njemu posvećen kompletan broj časopisa Dardania sacra koji izlazi u Prištini.
Za svoj je rad dobio brojna priznanja: godine 1983. dobio je Kukuljevićevu povelju za rad u knjižničarskoj struci, a 1998. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Nagradu grada Zagreba dobio je 2004. te iste godine i Nagradu grada Zadra za životno djelo. Zlatni orden »Naim Frasheri«, koju mu je predao tadašnji predsjednik Republike Albanije Rexhep Meidani »za doprinos osvjetljavanju povijesti Ilira«, primio je 2001. godine. 2006. godine primio je Povelju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kao priznanje za najviše zasluge i postignute rezultate u teorijskom i praktičnom radu u promicanju informacijskih znanosti i knjižničarstva. U veljači 2015. u Zagrebu mu je za njegove znanstvene zasluge i nacionalni doprinos dodijeljeno priznanje "Skenderbeg", koju predsjednik Albanije Bujar Nishani dodjeljuje najpoznatijim Albancima i albanskim prijateljima, za veliki doprinos u promoviranju albanske kulture i unapređenju albanske države u svijetu.
Ima osoba koje rade samo za jedan ljudski život. Aleksandar Stipčević jedan je od rijetkih čije djelo ispunjava više života. Je li tome uzrok samo to što je „rođen u košuljici“? Iako se nije bavio arheologijom na arheološkim nalazištima, bavio se istraživanjima u knjižnicama i arhivima, među knjigama.A tko knjige poštuje, knjigama je i poštovan!
Hvala našem profesoru na svemu što je učinio za bibliotekarsku struku, zadarske Arbanase, albanologiju, Zadar. Počivao u miru Božjem!
Ispraćaj našeg dragog profesora bit će u srijedu, 2. rujna u 10,50 na zagrebačkom groblju Mirogoj
KAKO JE STIPČEVIĆ SPAŠAVAO "FAŠISTIČKE KNJIGE"
Jedna anegdota profesora Aleksandra Stipčevića iz doba njegovog školovanja u zadarskoj Gimnaziji, objavljena u spomenici 200 godina gimnazije: od 1945. do 1991.
Kakva je bila situacija u gimnaziji u tome razdoblju može se djelomično ilustrirati kroz jedan primjer. Dr. Aleksandar Stipčević u predgovoru svoje knjige Cenzura u knjižnicama, objavljene u Zagrebu 1992. navodi sljedeće: “Bilo je to prvih mjeseci 1945. godine kada je u Zadru otvorena hrvatska Gimnazija za koju je bila namijenjena jedna od rijetkih upotrebljivih zgrada na obali mora. Zgrada je bila sva okružena ruševinama, a i sama je bila oštećena. U jednoj je prostoriji bila smještena bogata knjižnica Trgovačke škole koja se prije tu nalazila. Knjige su bile razbacane, pomiješane sa žbukom koja je sa zidova i stropa zajedno s knjigama pala na pod. Prof. Šime Dunatov pozvao je nas nekoliko dečki, “koji znate talijanski”, da kako tako sredimo i očistimo knjižnicu. Nakon nekoliko dana rada knjige su ponovno bile na policama i prostorije očišćena. Upravo kada je taj posao bio dovršen, došla je nova direktorica Gimnazije, neka “drugarica Ilić” Crnogorka u teškim vojničkim čizmama kojima je marširala hodnicima izazivajući svojim lupetanjem strah ne samo među đacima, nego i među profesorima. Jedna od prvih njezinih naredbi bila je - deložacija knjižnice. Sobu u kojoj se knjižnica nalazila željela je imati za sebe. Naredila je odmah da se knjige na talijanskom jeziku, dakle fašističke, prema njezinoj procjeni, prenesu u potkrovlje. Kada smo tu naredbu izvršili, stigla je uskoro i druga: “fašističke” knjige idu u stari papir. Opet smo za obavljanje toga zadatka bili angažirani mi “koji znamo talijanski”. Naredba je glasila: sve knjige iz četvrtog kata izbaciti kroz prozor. Dolje je čekao kamion spreman da ukrca sirovinu iz koje će biti napravljen papir za tiskanje dobrih i društvu korisnih knjiga.
Prof. Šime Dunatov sa suzama u očima gledao je što se događa s tom izvanredno vrijednom knjižnicom i potiho nam preporučio: “Uzmite dečki, sve što možete i ponesite kući”. Uzeo sam nekoliko “fašističkih” knjiga koje i danas čuvam, možda kao posljednje ostatke te vrijedne zadarske knjižnice. Tu je Danteova Božanska komedija u originalu, djela Sofokla, Euripida i Eshila u talijanskom prijevodu, školsko izdanje Tacitove Agricole na latinskom jeziku s komentarom na talijanskom, različite knjige drugih antičkih pisaca (Ciceron, Livije, Ovidije) i nekoliko novijih.
Ovi podaci ukazuju i na drugu činjenicu - visoki stupanj obrazovanja kojeg su davali gimnazijski profesori. Dr. Aleksandar Stipčević završio je zadarsku gimnaziju 1950., iste godine kada je došla i “drugarica Ilić”.