Vi koji ste u srednjim godinama i stariji, sjećate se dobro što se slavilo dvadeset i sedmog srpnja - Dan ustanka naroda Hrvatske. Zastave, dugi govori ostarjelih prvoboraca, svečane pjesme iz NOB-a.., a sve pod spomenikom ustanicama koji su vilama krenuli protiv ustaškog zuluma. A, onda su stigle devedesete, s njima pod ruku i velikosrpska pobuna, pa antifašistički ustanak niti je tko spominjao, niti je to komu uopće padalo napamet.
Razloga je više: jedan je jer ga se u Srbu, gdje je buknuo kao odgovor na ustaški pogrom 1941., nije ni moglo dostojno obilježiti - jer je Srb bio u sastavu tzv. SAO Krajine. No, zato smo odjednom svi znali za Brezovicu i, kako nam je objašnjeno putem medija - partizanski odred koji je u šumama kod Siska, prvi formiran u okupiranoj, štono je rekao Janko Bobetko - impotentnoj Europi, koja je skoro pa šutke pala. A, to se dogodilo - poučili su nas - 22. lipnja, dakle, ranije od onoga kad se slavio ustanak u Srbu, i to je tada bio razlog više da se Dan ustanka izbriše iz kolektivnog sjećanja, kao što su komunističke vlasti izbrisale i događaje koji su uslijedili neposredno nakon tog ustanka; pokolje i pljačke sela nastanjenim hrvatskim življem.
Očito, drugačije ne znamo, a svaki pobjednik ovdje svoju "povist piše", pa tako ono što jedni slave kao junački čin, drugi karakteriziraju zlodjelom, a svatko se spominje (samo) svojih žrtava, iako su metode zločina bile jednako strašne: klanja, nabijanje na kolac, paljenje kuća u kojima su bili ljudi, silovanja i torture nad zaroboljenim neprijateljima i civilima.
Crne majice
No, prije nego što pokušamo objasniti što se to događalo u Boričevcu i susjednim selima u istočnoj Lici, valja se vratiti u travanj krvave 1941. Netom po uspostavi NDH, počeli su masovni zločini nad Srbima. U prvih par mjeseci marionetske države, nastale u aranžmanu Mussolinija i Hitlera - Pavelićeve su ustaše u logorima Gospić - Velebit - Pag ubile čak 24 tisuće ljudi! Pitanje ustanka u Srbu, bilo je pitanje opstanka: ili će gotovo goloruki krenuti na Maksimilijana Luburića i njegove krvnike kojima nitko i ništa nije bilo sveto, ili će ih čekati da dođu po danak u krvi - odvuku ih u logore smrti ili ih na licu mjesta poubijaju i bace u jame bezdanke.
Nakon što je ustanak buknuo, narod iz Srba i Donjeg Lapca, rukovođen, između ostalih i komunistom Markom Oreškovićem, Hrvatom po nacionalnosti, krenuo je u borbu koju smo četrdeset i pet godina godina obilježavali uz najviše počasti, da bi se posljednjih dvadeset o njoj počelo govoriti kao kontroverznoj zbog odmazde koju su ustanici proveli nad Hrvatima do te mjere da su gotovo posve nestali s tog područja.
U Brotnju je pobijeno 37 članova hrvatske obitelji Ivezić, a kod Drvara tri stotine katolika koji su se vraćali s hodočašća iz Knina predvođeni župnikom Waldemarom Maksimilianom Nestorom. Drugoga kolovoza 1941., pada i najvažnije ustaško uporište Boričevac u kojem su ustanici smaknuli 55 civila koji nisu otišli u zbjeg, u Vrtočanima 50, a u Krnjeuši - na području BiH - 130 Hrvata.
Ostali su, iz straha od osvete zbog masovnih zločina koje su prije toga ustaše izvršile nad Srbima, pobjegli, a vlasti NDH ih naselile u okolici Bjelovara. Tu su ostali živjeti do dana današnjeg, jer im je bilo zabranjeno, odnosno, nije im se preporučivalo vraćati kući, zbog užasnih zločina koji su zaobišli tek rijetke pravoslavne i katoličke obitelji u tom kraju.
Boričevac je za vrijeme socijalizma bio tabu tema, o kojoj je tek krajem osamdesetih progovorio tjednik "Nin". Šira javnost u Hrvatskoj je saznala za tu tešku, mračnu ratnu priču - na najgori mogući način: iz usta marginalaca s krajnje desnice predvođenih Draženom Keleminecom iz Autohtone stranke prava.
Keleminec i sljedbenici mu u crnim majicama, svake godine, u vrijeme proslave Dana ustanka Like (kako se sada imenuje nekada državni blagdan) provociraju okupljene i njihove goste iz političkog establišmenta. Bude tu endehazijske ikonografije, uzvika "Za dom spremni", revizionizma.., a ove godine je "šatoraše" iz Srba potjerala policija. Nakon toga su se strasti primirile, slavljenici se još nisu okupili oko spomenika u Srbu, a njihovi politički protivnici na misi za ubijene Hrvate u Boričevcu - pa je pravo vrijeme za reportažu iz sela u koje se - prema modelu Staljinovih čistki - oko dvije tisuće stanovnika nije smjelo vratiti kućama iz kojih su potjerani dugih pedeset i pet godina. Ako ste uspjeli upratiti tko je tu platio životom i zašto, onda pročitajte tko i kako danas živi u tom "zabranjenom" selu, koje je bilo izbrisano s popisa naselja SR Hrvatske.
Zapalili je "ustanici"
Da nisu zalajali psi Slavke Miljković, mislili bi da u pustom Boričevcu nikoga nema. Ovako je gazdarica izašla pred kuću, i potvrdila nam da se "eto tu, u crkvi Male Gospe, ljeti drži misa za pobijene četrdeset i prve". Slavka je Bosanka, ali njen muž je podrijetlom iz Boričevca, gdje su se njegovi roditelji vratili 1949.
- Je, oni su se kao Hrvati vratili tu nakon rata. Oni i još nekoliko katoličkih porodica, koliko ja znam - Krpani i Lolkani. Eto, tako vam je to bilo - veli Slavka.
U Borićevcima, koji su do onoga rata s okolicom brojali i tri tisuće duša - danas je njih šesnaestoro.- Mi smo jedini Hrvati, a susjedi su Srbi, i slažemo se odlično. Ko jedan smo - potvrđuje nam sugovornica da zle krvi među običnim svijetom nema, bez obzira na političke prijepore je li ustanak u Srbu junački ili kontroverzni čin. Interesantno je da se povijest u Borićevcu - preslikala. Tisućudevesto četrdeset i prve, put Kulen Vakufa pred ustanicima su bježali Hrvati, a pred HV-om u ljeto 1995 godine - Srbi.
- Vidite kako je to, stalno put Vakufa, pa dalje. Hrvati su ostali živjeti oko Bjelovara i Daruvara, a nakon ovog rata išlo se u zbjeg u Vojvodinu - priča strina, a njen nećak nam to i potvrđuje. Marko Miljković je mlad čovjek, radi u policiji, a ratnih se godina jedva sjeća.
- Upamtio sam najviše kako smo se 720 kilometara vozili na traktoru do Apatina. To mi je ko djetetu bilo strašno zanimljivo.- Čekajte, znači Vi ste kao hrvatska obitelj pobjegli pred Hrvatskom vojskom? - nije lako u Borićevcu odgonetnuti niti događaje prije dvadeset i jednu godinu.
- Da, stric je bio osto, mi otišli pa se vratili - Marko će dok u kolicima gura kćerkicu Elenu kod crkve Male Gospe čija arhitektura govori da ju je povijest pocijepala na dva dijela: prvo su je uništili ustanici, a onda je današnje vlasti obnovile i postavile na nju spomen ploču sljedećeg sadržaja: "Oko ove župe Male Gospe živjelo je selo Borićevac do subote 2. 8. 1941. kada su seljane protjerali, selo opljačkali i kuće (u nekima i mještane) zapalili "ustanici". U spomen na prognane i ubijene Borićevljane, ovu ploču postaviše njihovi potomci 1996."
- A, nakon svih tih godina baš sam se ja prvi oženio u toj crkvi - kaže Marko, koji je također pun hvale za svoje susjede Srbe.- Jedino što mladi ljudi odlaze, eto to je problem. Najviše za Njemačku.
- Vi? Hoćete li i Vi dalje?
- Ne bi ja zbog sebe, ali zbog nje - pokazuje Marko malu - ovdje za djecu ništa nema.
I stvarno, da nije to nešto blaga od kojeg žive Miljkovići, državnih službi: carine, policije i HEP-a gdje rade; i oni bi otišli. Ovako se nešto mesa "proda vašima od Splita", objašnjava Slavica, i nekako se gura.
Skrila se u pasju kućicu
Zato, nažalost, susjedi Bosi Vučković udatoj Mačkić, nije lako. Njenom su Živku obje noge amputirane, pa brine o njemu. Ona se tek rodila kad se zbog ustaških zločina srpski narod u Lici digao na ustanak, ali se sjeća onoga što su joj pričali stariji - otac i brat.
- Evo, ovo su ti njihove slike. Oni su se spasli jame bezdanke na Bubnju. Ustaše se napile, a njih ti dvoje prikinuše bravu i utekoše - priča Bosa, pa sad ona hvali susjede Miljkoviće koji su joj na pomoći. Vučkovići su Srbi, pa je pitamo kako to da se Hrvati, koji su otišli u zbjeg 1941., nisu nikada vratili.- Vratili su se, dijete moje, oni što nisu okrvavili ruke. Eto tu su ti bili Markovinovići, pa Beronje, Lolkani; mislim, to Lolkani je njima nadimak bio, Pavičići su se oni zvali, pa Šuljete, Miljkovići...
- A, gdje su sad te druge katoličke obitelji? Samo smo na Miljkoviće naišli?
- Pomrlo je to sve, vidiš da nikoga više nema - tužno će starica, a i mene je stislo oko srca. Bosi je, kažu, falilo samo godinu i pol dana da ostvari penziju, a opet - miri se s teškim životom, tu su djeca koja brinu o njoj i ocu. Hoću reći, vidi se da novca manjka - u lapačkom kraju, par kilometara od granice s BiH - živi se toliko teško da to netko tko dan provodi kafenušući na Rivi ili Jelačić placu - ne može ni zamisliti. Kao reporter sam se nagledao svakog jada - ali među Ličanima, narodu s Banovine i Korduna, uvijek mi se skupi u grlu. I još kad čujete te priče o ratu ovome i onome, o zločincima i junacima...
- A, ovo ti je ovđe slika Mande Krpan, Hrvatice koja je spasla dijete iz kuće gdje ih je dvanest pobito. Ustaše sve poklale, a mala se sakri u pasju kućicu i Manda je nađe - pokazuje Bosa crno - bijelu fotografiju iz knjige Ilije Rašete "Kazivanja pobjednika smrti". Prije rata, priča, živjelo se lijepo. Bilo je njih nešto domaćih, i radnika sa strane.- Oni su tu radili na farmi. Bilo ih je pedeset, i tada se i moglo, i imalo - sjeća se Bosa vremena kad su ratne teme ustupile prednost mirnodopskima.
Na česmi, kojih stotinjak metara pred Boričevcom - vodu puni Nikola Rodić. Rodom je odavde, iz ličkog pounja, a sa šest je godina otišao u Novi Sad.- Ja sam vam antinacionalista. Živim u kraju gde je više od sto i dvadeset nacionalnosti. Za sve šta se ovde događalo, krive su vam velike ideje koje su donosili sa strane među ovaj seoski siromašan svet, koji je živeo uz svoja mala imanja, i onda, i danas. Neko bi otišao raditi negde sa strane, po gradilištima, a onda bi se vratio ovde i širio propagandu, i na kraju bi sve to platio ovaj nepismeni narod koji ni za šta nije kriv. Eto to vam je, zapravo, suština istorije ili historije, jel vi tako kažete?
Vrtlog smrti
A, o pobjednicima smrti, s ove i one strane, zna nešto i Nikola Sabljak. On je radnik u "Hrvatskim šumama" - i doseljenik nakon "Oluje". Nevjerojatno je kako ga je život naputio na Boričevac kod Donjeg Lapca, a otkada zna za sebe slušao je o njemu.- Ja sam iz Bjelovara. I znam za te ljude da su odavde otišli i da dolaze tu za Malu Gospu - kaže Nikola koji je, kao i susjedima mu iz Bosne, dobio kuću nakon "Oluje" i ostao tu raditi.
- Prvih je godina bilo dobro. Imali smo i posla, i plaće su bile bolje, a sad, sve više posla, a para nema. Mladost će sva otići. I moja su djeca u Zagrebu, Bjelovaru - govori Nikola i pokazuje nam gdje je župnik Dino Rupčić, koji je podigao veliku crkvu u Donjem Lapcu za doseljene katolike, najviše iz Srednje Bosne.
- Volio bih da dvadeset i sedmoga dođete. Tad će se pokopati posmrtni ostaci iz Dabine jame iz Brotnja. To su ubijeni Ivezići, a njihova je obitelj zaželjela da im kosti pokopamo u jednom sarkofagiću. Tada će tu biti i biskup Mile Bogović, on dobro zna povijest toga što se dogodilo - kaže velečasni Rupčić, u čiji dekanat spada i župa u Bihaću, pa obilazi i tamošnje vjernike, i spominje nam ubojstvo svećenika koji je tu služio prije njega - fra Mile Ivančića, kojeg su prije tri godine ubili pljačkaši.
Rat onaj, rat ovaj, pokolji i osvete preživjelih koje slijede, vrte se u krug, a vrtlog smrti - i priče o tome koga je i zašto progutao - prijete dokrajčiti i ono malo od života što je preostalo u dolinama između gudura nadomak Bosni...
Od polovice 13. stoljeća postojala je utvrda starohrvatskoga roda Boričević iz plemena Lapčana. Nakon pada obližnje Ostrovice 1521., dolazi u posjed Turaka. Čitavo ličko Pounje priključeno je Hrvatskoj 1791. mirom u Svištovu zbog čega je muslimansko stanovništvo prešlo u Bosnu, a na njihove napuštene posjede došli su pravoslavci s područja od Bruvna do Zrmanje. Boričevac su naselili Hrvati Bunjevci iz lovinačkog kraja pa je postao najveće naselje s većinskim katoličkim stanovništvom u ličkom Pounju.
Sagrađena je crkva Rođenja Blažene Djevice Marije 1801., a 1807. osnovana rimokatolička župa. Turci su 1809. spalili selo i crkvu. Hrvati su ubrzo ponovo obnovili crkvu i naselje, a pučka škola osnovana je 1875. Boričevac u to vrijeme postaje važno križište s carskom ispostavom i karantenom i bio je najveće naselje s većinskim hrvatskim stanovništvom u ličkom Pounju s oko 1500 stanovnika prije Drugog svjetskog rata, a prema nekim izvorima oko 2300 stanovnika, odnosno 2000 stanovnika, s manjim okolnim selima.
Na popisu 1931. godine je od osam posto hrvatskog stanovništva kotara, 72 posto bilo u Boričevcu. Do Drugog svjetskoga rata u Boričevcu je bilo 119 domaćinstava - redom Hrvati, uz dvije srpske obitelji. Danas na širem lapačkom području žive povratničke srpske obitelji i doseljeni Hrvati iz Bosne - najviše iz Kaknja i Vareša.
Na blagdan zaštitnice župe, Male Gospe, 8. rujna. 1996. g. u Boričevcu se poslije 55 godina progonstva okupilo oko petstotinjak Boričevljana, mahom potomaka onih koji pobjegli u Slavoniju. Crkvu su uništili ustanici u napadu na selo drugog kolovoza 1941., no ona je danas u potpunosti obnovljena.