Svakodnevna jutra Belgijanca Erika Lemmensa na Viru buđenja su čovjeka koji ništa ne može sam. Ne služi se nogama, jedna mu je ruka trajno oduzeta dok se drugom koristi uz vidljivi napor. Iznad njegovog kreveta nalazi se konstrukcijski pokretni lift sa sjedalom u koje ga netko mora smjestiti kako bi se prebacio u otvoreni prostor posebno dizajniranog, ugrađenog i za njegove potrebe prilagođenog kupatila. Potom ga netko mora skinuti sa sjedala, pomoći mu navući odjeću i obuću te sklopiti improvizirani konstrukcijski bicikl za invalidne osobe kojim se koristi kao jedinim mogućim prijevoznim sredstvom. I onda 37-godišnji Erik ide u đir.
Od naselja Slatine premreženog uredno posloženim obiteljskim kućama i vikendicama, gdje Erik živi najmanje četiri-pet mjeseci godišnje, pa do virske rive ima oko kilometar vijugavih cesta. U špici sezone kada se u prometu na metar kvadratni ceste mogu prebrojiti najmanje tri automobila i manja brigada turista, Lemmensov put na invalidskom biciklu prava je pustolovina koja zahtijeva oprez. Ipak, Belgijanac nije zabrinut i ne propušta svoja omiljena virska jutra.
„You can feel odojak in the morning“, kaže opisujući najljepše doživljaje i prve jutarnje senzacije na putu od kuće do plažnog bara „Na Mulu“. Na otoku na kojemu je pronašao novi život i smisao nakon što je u ranoj mladosti većim dijelom ostao nepokretan uslijed pada na bazenu u rodnom Wichelenu pored Genta – napokon, kaže nam, uživa u slobodi i svim svojim slabostima. Odojak je tek jedna od njih. Sve drugo doživljaj je čovjeka iz perspektive invalidskog bicikla i mogućnosti kretanja koji mu je donio prostrani otok.
„Uživam jer se osjećam slobodno. Imam nove prijatelje na Viru i mnoge nove stvari za doživjeti, one u koje mogu vjerovati. Sada konačno imam svrhu. Na Viru sam zbog sebe, zbog ljudi koje volim i svojih roditelja koji mogu uživati kada me vide sretnog. Našao sam dobre ljude kojima sam zahvalan i sada je vrijeme da ja njima pomognem“, kaže Erik čiji novootkriveni osjećaj slobode jedva prikriva dramatične okolnosti u kojima je ostao bez nogu i ruke nakon što je padom na bazenu oštetio vratni kralježak C4-C5. Godinu i mjesec dana proveo je u sveučilišnoj bolnici, ali pomaci su unatoč naporu liječnika bili minimalni.
„Liječnici su bili divni i dali sve od sebe, ali više nisam mogao podnijeti operaciju za operacijom. Odustao sam i slomljenih osjećaja vratio se svojim roditeljima“, prisjeća se Erik izgubljenosti i depresije nakon povratka u obiteljski dom. Tek tada je shvatio što sve više neće moći.
„Bile su to dvije teške godine, dugo sam ostajao u krevetu jer nisam znao što bih sam sa sobom. I onda me prijatelj pitao želim li s njim krenuti na snimateljsku akademiju“, priča dalje. Pristao je, i to je kako tvrdi bila najbolja moguća odluka. Osjećao se korisno radeći na projektima gdje je pomagao u montaži i radu s kamerom. Povezao se s brojnim kreativnim ljudima, radio male filmske projekte i odlazio na lokalne festivale. Ipak, još uvijek je nešto nedostajalo. Erik voli putovati, a to mu predstavlja poteškoću jer zbog njegovih potreba nije lako pronaći mjesto u kojemu se može duže zadržati.
„Kada putujem uvijek sa sobom nosim lift za kupatilo, moju prilagođeni bicikl, a trebam i puno komfora“, opisuje specifičnost tih potreba koje su napokon zadovoljene kupnjom kuće na Viru. Kupili su mu je roditelji: otac Dolph, umirovljeni učitelj francuskog i nekadašnji parlamentarni zastupnik te majka Katye, još uvijek zaposlena medicinska sestra. Na ideju o kupovini kuće došao je nešto ranije s drugim motivima. U Belgiji postoji platforma „We travel to“ koja poput turističke agencije radi s ljudima koji imaju posebne potrebe. Vodi je čovjek koji je već 23 godine u invalidskim kolicima, a organizira putovanja i boravke za druge invalidne osobe u svoje kuće u Španjolskoj i Meksiku. Erik je svratio i pitao kako može pomoći.
„Rekao mi je da nađem mjesto gdje možemo dovesti ljude, a ja sam odabrao Hrvatsku jer sam prije nekoliko godina ljetovao na zadarskom području i jako mi se svidjelo“.
Predložio je roditeljima kupovinu kuće u Hrvatskoj kako bi je mogli ponuditi onima koji putuju na isti način. Vjerujući u njegove organizacijske sposobnosti, majka Katye odmah ga je podržala dok je otac Dolph, priča Erik, bio suzdržan. Tražili su kuće u Sukošanu kod Zadra, ali su bile premale i preskupe. Sljedeći je na redu bio otok Vir na kojemu je Erik kraće boravio dva puta. Kuća koju su kasnije kupili u naselju Slatine, bila je idealna.
„Meni je bila savršena. Toliko mi se svidjela da je nisam želio iznajmljivati“, kaže, ali napominje kako na platformu „We Travel to“ nije zaboravio jer im je preporučio smještaj na drugom mjestu. Tako je počela Erikova virska priča.
Dvije godine kasnije, cijela je obitelj osim tri godine mlađe sestre Eline na okupu u obiteljskoj kući na Viru. Dok mu pomaže sjesti u sjedalo na liftu, obući se i odjenuti te sastaviti invalidski bicikl, Katye poput svake majke izgleda zabrinuto. Erik će sam i sa svojim ne baš jakim rukama, najmanje kilometar puta gurati bicikl virskim prometnicama upijajući mirise pečenog odojka iz obližnjih pečenjara. Cesta vijuga, ali tako je sa svim cestama na otoku i Erikovom životu.