Ivo Oštarić: U paškim stanima živi se u kontinuitetu 3000 godina. Zadnja žena umrla je nekidan, a sada svemu prijeti nestanak!

Što je ovo? – upita Smiljan.

– Rim? – kratko mu uzvrati Ivo, saginjući se po novi komadić crnosive keramike.

– Rim. Ovako tanko? Pet milimetara... – čudi se Smiljan.

– A ne, to je prapovijest, brončano doba. Ta se keramika do danas sačuvala, a nastala je prije tri tisuće godina. Mi uvijek mislimo da su to bili divljaci. A nisu, samo je tehnologija danas drukčija. I ovdje ima više tipova keramike, što znači da se radilo o uvozu. I da se ovdje, na ovim prostorima, živjelo u kontinuitetu od prapovijesti do današnjih dana... – govori Ivo.

Smiljan prihvaća objašnjenje, novinari također. A što bi drugo mogli tu, usred šikare, po tim žilet-škrapama, usred brda, negdje prema Šimunima, na južnoj strani otoka Paga. Nije jednostavno držati korak s Ivom i Smiljanom, stari su to i iskusni igrači, ali ovo površinsko arheološko "detektiranje" terena u Dubokoj dragi, dobra četiri kilometra iznad uvale Lukar, čini se najboljim mjestom za početak naše priče.

Priče koja zapravo tek čeka da bude na pravi način ispričana, koja ima sve elemente kulturne senzacije, svoje genijalne protagoniste, nevjerojatno uzbudljiv sadržaj i snažnu civilizacijsku poruku. Priča je to o "Stanima otoka Paga, od prapovijesti do današnjih dana", kako glasi naslov fascinantne knjige magistra Ive Oštarića (67), prve i zasad jedine studije o pastirskim naseljima i neprekinutom životu u njima na otoku Pagu, u vremenu od tri tisuće godina.

Tjednima smo dogovarali susret, nismo htjeli tek tako sjesti negdje u kafić i na brzinu odraditi dvadesetak rečenica o toj petnaest godina pripremanoj monografiji na više od šesto stranica...

– Dođite na otok, dođite da vidite o čemu pišem – govorio nam je Ivo preko telefona, a tjedni su prolazili, nikako uskladiti želje i obveze. I sad smo evo – tu. Sunce nad nama, oštar kamen pod tabanima, na srebrnom horizontu Maun i Skrda, i trpka, divlja mediteranska makija svuda oko nas...

– To vam je Pag. Oduvijek. Sol, ovce i sir – kao da nam čita misli Smiljan Gluščević, ugledni zadarski arheolog, bivši ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru, stručnjak za antiku i srednji vijek, jedan od naših najznačajnijih podvodnih istraživača.

On nas je i spojio sa šjor Ivom u namjeri da javnosti približimo njegov uistinu neizmjerno vrijedan doprinos poznavanju materije kojoj znanstvena javnost još nije ozbiljno posvetila dužnu pažnju. O toj karici, moglo bi se reći, koja nedostaje u razumijevanju načina života na otoku Pagu, ali i drugim hrvatskim otocima, od prapovijesti do danas, gdje su živjele i još uvijek opstaju pastirske kulture.

Nitko, naime, prije Ive Oštarića nije uspio tako jasno sagledati i detaljno opisati, nacrtati i fotografirati 33 prapovijesne gradine i više od 170 stanova, nekadašnjih pastirskih naselja, na tom našem najmisterioznijem otoku, bilježeći priče, legende i bogate arheološke nalaze koje je uz njih pronašao. Htio je prikazati, kako piše, "neke do sada nepoznate životne prilike u davnim i bližim vremenima koje do danas nisu bile poznate ni domaćem stanovništvu, a ni stručnoj znanstvenoj javnosti", ne bi li ukazao da se cijela ta tri milenija na Pagu živjelo na isti način.

Samo što su nova vremena to počela užasno brzo zaboravljati. Što su te debele milenijske ure olako zamijenili za nekoliko površnih sekunda bezglave suvremenosti, a vremena da se stvari poprave je sve manje. Budući da su stani građeni od suhozida i vremenom se razgrade, nestaju, ili ih, aktualno, njihovi vlasnici prodaju...

"Bez istine i poznavanja svoje povijesti počet ćemo se gubiti u sadašnjosti, a budućnost će nam biti vrlo neizvjesna. Naše stanovništvo, po svemu sudeći, vrlo brzo gubi sjećanje na svoje podrijetlo, na svoje korijene, pa mnogi ne znaju odakle su im korijeni, a i osjeća se da nekima nije baš ni drago da su im davni i bliži preci bili težaci i pastiri", zapisao je Ivo i nepogrešivo dijagnosticirao jedan od izvora identitetske krize današnjeg vremena.

Nije on od onih što se tradicijom busaju u prsa, a ne razumiju ni tko su ni što su ni zašto su. Šjor Ivo je s razlogom zabrinut jer vidi da je arhitektonska, etnografska i nematerijalna baština naših predaka postala turistički ukras, jeftina bižuterija, komercijalni dodatak ljetovanju, a ne ukorijenjeni smisao i valorizirani način života jednog prostora. Ne da bi se tu baštinu isprazno oponašalo, nego da bi se sačuvala za buduće generacije na primjeren i održiv način. Za što postoje, smatra Ivo, sve pretpostavke, samo da netko to mladim ljudima, koji dnevno odlaze preko granice s namjerom da se više nikad ne vrate, ne samo s otoka, ponudi kao mogućnost i razumnu opciju, kao dokaz da je život u tradicijskom kontekstu jednako vrijedan i moguć, uza sve prednosti društva dvadeset prvoga stoljeća.

– Evo, je li ovo antika – pravi se novinar da je arheolog i iz velikog iskopa sa strmine podigne ulomak crne mase.

– To je komad nekadašnjeg žrvnja, izrađen od vulkanskog kamena. Najvjerojatnije srednjovjekovni import u ove krajeve – odgovara Smiljan dok puni šaku dijelovima crvenkaste keramike, ostataka nekadašnjih rimskih posuda, rubova čaša, ušatih ručki s urezanim dekoracijama. Nailazimo ih doslovno na svakom koraku, tu na površini Duboke drage, kuda su nedavno prošli bageri kako bi otvorili putove za postavljanje dalekovoda. Usput su pregazili jedno od bogatijih prapovijesnih nalazišta na otoku jer ih nitko na to nije upozorio, niti je to itko zaštitio.
Smiljan se teško rastaje s ulomcima, odabire one najljepše za ponijeti, a Ivo ga tješi.

– Ima toga, po cijelom otoku. Na svakom koraku. Dokaz je to kontinuiteta života, ali ljudi to ne znaju. Nitko ih na to ne upozorava. I sada mi i bageri po tome gazimo...

Šjor Ivo nas želi, baš onako po uzoru na briljantne dokumentarce Davida Attenborougha, odmah na počeku uvući u bit priče. Ne otkriva sve, tek toliko da nas fascinira temom i zagrije za ono što slijedi, ali opet dovoljno jasno da shvatimo vremenski kontekst i kulturne procese unatrag trideset stoljeća.

– Eh, da ovo ima neki narod, kao što mi nismo... – sebi će u bradu šjor Ivo dok nas provlači kroz ostatke te nekadašnje civilizacije paških pastira koju danas predstavljaju hrpe kamenja utopljena između smriča i guste sobine, niskoga žilavoga grmlja koje je preuzelo nekadašnje pašnjake, zbog kojeg je otok postao gotovo neprohodan.
Ni Smiljan, koji je prošao stotine terena nad zemljom i pod morem, nema tako vješto oko da uoči svaki arheološki detalj.

– Vidiš... – pokazuje nam šjor Ivo poveću hrpu sivkastog vapnenca.

– Tu je nekada bila gradina. Vidite dole u podnožju da je kamen bio ručno slagan, no vremenom se gradina raspala, raznijeli su je ljudi i vrijeme. Samo na ovom području ima desetak sličnih ostataka. A vidite ovo tu – pokazuje rukom iznad naših glava.

– Tu je bilo groblje, a na vrhu je bilo grobno mjesto – prenosi šjor Ivo iskustvo čovjeka koji je, prema vlastitu priznanju, najmanje pet puta u zadnjih petnaest godina pješke prošao šezdeset kilometarski Pag, uzduž i poprijeko, dok nam Smiljan u detalje opisuje kako je u to vrijeme prije povijesti izgledao ritual ukapanja pokojnika. Četiri kamene ploče omeđivale su raku na vrhu kamenog humka u koju bi položili tijelo pokojnika, na bok, u formi fetusa. U istom položaju u kakvom čovjek dolazi na svijet, ispraćali su ga i u život vječni...

– Liburni svoje pokojnike nisu pokapali s nakitom. Rijetko, od priloga je bilo nešto lončarije i brončanih predmeta. Te stvari nisu gotovo nigdje pronađene. Naime, prije nekih stotinjak godina, lovci na grobove obilazili su otok i sve vrijedno, a ovo su, i sami vidite, površinski nalazi, jednostavno pljačkali – govori Smiljan objašnjavajući da su grobnice nastajale u neposrednoj blizini mjesta gdje su ljudi živjeli.

– Ovdje smo da dobijete sliku kako je otok izgledao prije tri milenija, gdje se i kako živjelo. A sada idemo na stane, prema gore... – zapovijeda šjor Ivo.

Sjedamo opet u automobile i poljskim putovima još dublje ulazimo u otok. Vozimo se prema hrbatu Paga, do Palčićevih, po nadimku Pavinovih stanova. Nastali su u srednjem vijeku, nedaleko prapovijesnih stanova. Sad je to šest napuštenih nastamba debelih kamenih zidova bez krovišta. Samo koju stotinu metara dalje nalaze se novi stani, s ovcama i pastirom koji ih obilazi automobilom. Teški životinjski vonj zasićuje nosnice...

– Vidite taj kontinuitet o kojem govorim. U nekoliko stotina metara imate stanove od prapovijesti do današnjeg vremena. U ovim kućicama su stanovali pastiri koji su brinuli o ovcama, zato se i zovu stani. Naime, ovce su se čuvale izvan gradina (utvrda) i nije bilo praktično svaki dan, ovim nepristupačnim putovima, dolaziti na mužnju ovaca na magarcu ili konju. Zato su pastiri tu živjeli, nerijetko i više od pola godine, od proljeća do Božića, zajedno sa svojim obiteljima – govori šjor Ivo dok ulazimo u jednu nekadašnju stambenu prostoriju.

Metar debeli kameni zidovi složeni su u milimetar, u najvišoj točki visoki možda dva metra i obrubljuju prostoriju četiri puta dva metra. U takvim potleušicama živjela je jedna obitelj s djecom. Tehniku suhozidne gradnje razvili su Liburni, a kasnije su je usvojili Hrvati.

– Ovdje su možda živjela braća sa svojim obiteljima. Nedaleko su bili torovi za ovce. Torovi su imali odjeljke za ovce koje se muzu i ovce koje se janje. Uokolo stana, kad se ne bi bavili ovcama, pastiri su obrađivali zemlju. Krčili su ovaj kamen i sadili pšenicu, raž, ječam, kasnije i kukuruz. Sve što im je trebalo za život. Uzgajali su i krave. Ej, koji je to gušt bio... – zamisli se šjor Ivo.

Molimo ga da zajedno sa Smiljanom sjedne pod veliku murvu usred tog malog kamenog podsjetnika na nekadašnji život, sada zaraslog u travu, draču i puzavice, kako bi ih zajedno snimili, a on nam pokazuje ostatke volaka i školjaka kojima su se pastiri hranili.

– Stani su bili pravi mali samodostatni ekološki sustavi. Ovca je bila sve. Od nje su dobivali sir, vunu, meso, koristili su kožu, radili skutu, maslo, sirutku... Danas paški ovčari ne znaju što će s vunom, moraju je bacati, kao i kožu, nitko više ne radi maslo, a mlijeko završava u siru. Svaki stan je imao posađenu murvu, smokvu, mendulu ili šljivu. Nekada se na tim stanovima uzgajalo do sto tisuća ovaca, a danas ih nema ni upola – kaže šjor Ivo.

Palčićevi i svi drugi stanovi, nastavlja gospodin Ivo, podizani su visoko iznad mora kako bi se zaštitili od pljačkaša s brodova. Druga važna stvar za lokaciju stana bila je blizina vode, pojilišta ili bunara. Najčešće su to bile neke prirodne udoline, a negdje su, gdje je bilo ilovače, izdubljeni veliki bunari, poput onog na Šegutinim stanima, između Košljuna i Paga. Tu je prapovijesna lokva vremenom širena, čak su i stepenice na jednome mjestu isklesali kako bi se lakše prišlo vodi kad joj opadne razina. Danas njome gospodari poveća kolonija tustih žaba...

– Voda, suhozidne ograde, kompleks kamenih kućica pokriven trstikom, prokrčeno polje, zasađena neka voćka, groblje u blizini... Svi su stani bili slično koncipirani i organizirani. U nekima je znalo živjeti i više od dvjesto ljudi. Javljaju se već u prapovijesna vremena i uvijek su u blizini gradine, utvrde. U slučaju ugroze bježe u gradinu jer im ona pruža sigurnost.

– Neki stani su – dodaje šjor Ivo – vremenom postali manja naselja, a većina ih je tijekom vremena i napuštena. O nekim stanovima više i ne znamo tko ih je i kada gradio. Sigurno je da bi nam stani danas mogli poslužiti kao jedan od pravih i održivih modela za budućnost i opstanak mlađih generacija na otoku. Nevjerojatno je s kolikom lakoćom i nezainteresiranošću za ono što su im stoljećima pripremali njihovi pradjedovi mlađe generacije napuštaju svoj otok i odlaze često na teže poslove i uvjete života negdje u tuđinu. Jednostavno, nisu u stanju da s malo inventivnosti na svojoj djedovini stvore pristojan i ugodan život...

Šutimo, oko nas samo vjetar i odjek šjor Ivinih riječi. Moglo bi se, al' se neće. Lakše je prodati i iznajmiti, nego se zemlji vratiti. Zapravo, raspad sustava stanova počeo je nakon prve agrarne reforme u Kraljevini Jugoslaviji 1926. godine. Tada je raskinuta feudalna podjela, zemlja je oduzeta paškim plemićima i podijeljena njihovim kmetovima. A kako su kmetovi imali više djece, dobili su i više zemlje od plemića.

Peranići, Badurine, Škunce, Dabe, Vidasi, Tomulići, Guščići, Vidušini... nekadašnji su kmetovi rapskih plemića. Stanovi su podijeljeni na brojna obiteljska imanja, a plemići su polagano odlazili s otoka. Gore od Luna, na vrhu Paga, gdje su rapski plemići stoljećima gospodarili, pa sve do Fortice, kod paškog mosta.
– To je materijal za seriju reportaža, a ne jednu, sugerira nam šjor Ivo.

Nažalost, ni za to više nema vremena. Za obilazak ostataka jedne stočarske kultura od koje Pag i danas živi, a mogao bi još i bolje.

"Ne vidjevši tako svu snagu i ljepotu prostora koji su im ostavili ti preci", navodi šjor Ivo, "oni lako, ponekad i vrlo jeftino, prodaju njihove pastirske stanove, krvlju i znojem natopljene njive i njivice u kamenjaru koji je njihovim pradjedovima i djedovima značio jedinu mogućnost opstanka, dokazivanje postojanja – i vjeru u svoje poslanje: da sve što rade čine za svoju sretniju budućnost i onih koji dolaze iza njih..."

– Vi u gradu ste siromasi jer ne vidite što se događa. A događa nam se nestajanje. Gubitak identiteta, dijalekta, tradicije... – ispraća nas na rastanku Ivo Oštarić.

Nisu to bile riječi gorčine. Više riječi upozorenja. Još imamo vremena, još nije kasno, možemo nešto spasiti. Ali nema više odgađanja, treba početi djelovati. Nešto poduzeti. Budući da, piše šjor Ivo, "često se može čuti: Bolje da prodam ja zemlju, nego moj unuk". Pa zaključuje: "To je siguran put u gubljenje samih sebe".
Amen.