Hrvatska je po bioraznolikosti i prirodnim ljepotama među najbogatijim europskim državama, a posljednje priznanje koje to potvrđuje stiglo je prije mjesec dana u prezentacijski centar "Podzemni grad Paklenice" gdje je ravnateljici Nacionalnog parka Paklenica Nataliji Andačić i Nacionalnog parka Sjeverni Velebit Ireni Glavičić Sertić svečano dodijeljena povelja povodom upisa velebitskih bukovih šuma na UNESCO-ov Popis svjetske baštine, u sklopu upisa "Bukovih prašuma i izvornih bukovih šuma Karpata i ostalih regija Europe".
Na Popisu svjetske baštine uvršteno je 1,289 hektara bukove šume na području NP Sjeverni Velebit, unutar Strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi, zajedno s 2,031 hektara bukovih šumama na lokacijama Suva draga-Klimenta i Oglavinovac-Javornik u NP Paklenica. Uvrštavanje bukovih šuma na UNESCO-ov Popis svjetske baštine priznanje je i kruna dugogodišnjeg rada drugog najstarijeg hrvatskog nacionalnog parka, a o njihovoj važnosti na dodjeli je govorila i ravnateljica NP Pakelnica, Natalija Andačić.
- Bukove šume vrijedan su ekosustav u kojem se nalaze vrste i staništa koja su u Europi većinom ugrožena, a UNESCO-vom poveljom značajno će se doprinijeti očuvanju ne samo bukve kao vrste, nego i ukupnog ekosustava kojeg ona podržava, rekla je ravnateljica Andačić.
UNESCO-ova povelja dodatna je potvrda da se prirodnim ljepotama Hrvatske upravlja na najbolji mogući način s ciljem da se zaštite za buduće naraštaje, a da se istovremeno omogući održivi razvoj područja u kojima se parkovi nalaze. Iznimnost bukovih šuma u Nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit i Paklenica temelji se na njihovoj izvornosti, geografskom položaju, starosti i veličini.
- Konkretno, riječ je o 2,031 hektara centralne zone i 810 hektara okolne (buffer) zone. Odvojene su u dva dijela, niži dio obuhvaća područje Suve drage, Klimente i izvorišnih dijela Male Paklenice, a drugi dio je u vršnom dijelu oko Oglavinovca, Javornika i Struga, govori Gordan Lukač, stručni voditelj Službe stručnih poslova zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja i korištenja NP Pakelnica.
Bukove šume za sada su očuvane svojom udaljenošću i nepristupačnošću, no Lukač naglašava kako je nužno pratiti kretanje posjetitelja, njihovu kvalitetu te bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta u njima.
- Klimatskim promjenama i zatopljenjem postoji opasnost od požara. U trenu mogu izgoriti, posebno u vrijeme dugog ljetnog, sušnog razdoblja. Naša obveza je njihova zaštita i primjena rezultata znanstvenih istraživanja u očuvanju bukovih sastojima na europskom nivou. Sigurno je da će znak UNESCO-a još više privući posjetitelje koji posjećuju UNESCO-ova područja. Posebna pažnja pridaje se ovom dijelu parka, ali usredotočit ćemo se i na edukaciju lokalnog stanovništva i posjetitelja parka, napominje voditelj Lukač.
UNESCO-ova povelja kruna je dugogodišnjeg rada, no prisjetimo se samih početaka. Prostor Velike i Male Paklenice, zbog svoje jedinstvene prirodne osnove, izuzetnih geomorfoloških oblika i veličanstvenih šuma, 19. listopada 1949. godine proglašen je nacionalnim parkom, kao drugi hrvatski nacionalni park na površini od 3,600 hektara (36 kilometara kvadratnih).
- Osebujnost i posebnost Velebita preopoznata je i u svjetskim razmjerima, pa je 1978. godine postao rezervatom biosfere pod okriljem UNESCO-a, a 1981. godine parkom prirode. Od veljače 1997. godine granice nacionalnog parka povećane su na 9,500 hektara, kolika je površina i danas, navodi stručni voditelj Lukač dodajući kako se park prostire na južnim obroncima Velebita, ispod najviših vrhova: Vaganskog vrha (1757 m) i Svetog brda (1753 m).
Obuhvaća područje bujičinih tokova Velike i Male Paklenice, odnosno njihove prepoznatljive kanjone okomito urezane u južne padine Velebita te širi okolni prostor.
Velika raznolikost, prisustvo reliktnih, endemičnih, rijetkih i zakonom zaštićenih vrsta svrstava park u floristički izuzetno vrijedno područje ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi i svijetu. Bogatstvo biljnog svijeta očituje se u popisu do sada gotovo tisuću zabilježenih biljnih vrsta i podvrsta, od toga 79 endemičnih, tipičnih za cijelo područje Velebita.
- Trošenjem i lomljenjem stijena pod utjecajem sunca, leda, vode i temperature ispod strmih grebena i vrhova kakvi su na primjer u Buljima ili Vaganski vrh razvijaju se točila ili sipari na kojima rastu mnoge endemične biljke: kitajbelov pakujac, malijevo devasilje, lanilist i široko rasprostranjena šuškavica, govori Lukač napominjujući kako se prostor Nacionalnog parka proteže u rasponu nadmorskih visina od 20 do 1757 metara i da je park oko kilometar zračne linije udaljen od morske obale tako da je razumljiva raznolikost i bogatstvo biljnih vrsta u vegetacije na relativno malom prostoru.
Pukotine stijena zbog specifičnih mikro klimatskih uvjeta bogate su endemskim i reliktnim vrstama, a neke od njih su prozorski zvončić, valdštajnov zvončić, pljeskarica i patuljasti zvončić. Kao raritet ističe se i gospina papučica, fangla, jedna od najljepših europskih orhideja, koja je zabilježena na ličkoj padini uz rub bukove šume. Gospina papučica je u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta, a nalazi se i u crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske u kategoriji ugroženih vrsta.
Raznolika staništa na prostoru Paklenice kao i visinska raslojenost, pružaju dom raznolikoj fauni.
- Procjenjuje se da u prostoru Nacionalnog parka obitava između 10 i 12 tisuća životinjskih vrsta, posebno beskralješnjaka. Najpoznatija skupina kukaca su leptiri koji su svojom ljepotom i šarenilom odavno privukli brojne istraživače te pripadaju među bolje istražene skupine kukaca. Danas je na području parka popisano preko 80 vrsta danjih i oko 600 vrsta noćnih leptira. Kada govorimo o kralješnjacima, ptice su najzastupljenije s 260 zabilježenih vrsta od kojih su 102 vrste gnjezdarice. Zabilježena je 31 vrsta vodozemaca i gmazova, 11 vrsta zmija, 57 vrsta sisavaca, a od toga 24 vrste šišmiša, objašnjava Lukač dodajući kako na prostoru parka obitava više vrsta mesoždera, kao lisica, vuk, smeđi medvjed, divlja mačka, kuna zlatica, kuna bjelica, lasica, jazavac i povremeno ris.
Velebit je nekada svojim pašnjacima i obradivim površinama, koje se nalaze u krškim vrtačama, osiguravao egzistenciju stanovništva koje je tu živjelo. Prilagodivši se geografskom i klimatskom okruženju, stanovništvo se uglavnom bavilo selilačkim stočarstvom o čemu nam svjedoče planinski pastirski stanovi. Da je ljeti na planinskim stanovima boravilo mnoštvo ljudi, kazuju nam i ruševine mnogobrojnih sakralnih objekata: crkvi, kapelica, oltarića, svetih brda i mirila.
Unutar granica Nacionalnog parka deset je zaselaka koji su danas uglavnom napušteni: Parići, Ramići, Kneževići, Katići, Škiljići, Jasenar, Rimenić, Jurline, Marasovići i Njive. Posebno je zanimljiv prostor kuća ugrađen u polušpilje na lokalitetu Sklopina.
Sezona u nacionalnom parku započinje krajem ožujka i traje do početka studenog, no najveći broj posjetitelja je u svibnju i kolovozu. Prošle godine postavljen je rekord od 140 tisuća posjetitelja, od kojih je bilo 50 tisuća penjača.
No, osim prirodnih ljepota, penjanja i planinarenja, svi posjetitelji od 2016. godine mogu razgledati i prezentacijski centar "Podzemni grad Paklenice" koji se nalazi u kanjonu Velike Paklenice.
- Podzemni tuneli popularno zvani "Bunkeri" izgrađeni su u razdoblju od 1950. do 1953. godine, a gradila ih je Jugoslavenska vojska za vrijeme političke krize između Jugoslavije i Sovjetskog saveza (SSSR-a). Što se krije iza zazidanih okana bila je strogo čuvana tajna sve do početka Domovinskog rata 1991. godine, kada je prostor od preko 1,500 četvornih metara Hrvatska vojska počela koristiti kao skladište, pojašnjava Lukač dodajući kako je po završetku Domovinskog rata Javna ustanova "Nacionalni park Paklenica" dobila ovaj prostor na trajno korištenje.
Bunkere je sagradila JNA, a trebali su poslužiti kao sklonište za ondašnji državni i vojni vrh. Gradnja objekta je obavljena u najvećoj tajnosti, a u radu je sudjelovala četa od 500 vojnika i zatvorenika.
Uprava Parka 2000. godine započela je uređenje bunkera, a u kolovozu 2016. godine posjetitelji su napokon dobili priliku vidjeti produkt dugogodišnjeg rada kada je centar i službeno otvoren.
- Za posjetitelje je otvoren "Mali centar penjanja" koji se nalazi u multifunkcionalnoj dvorani u sklopu koje se nalazi i umjetna stijena na kojoj mogu napraviti svoje prve penjačke pokrete. U dvorani na zidovima se nalazi nekoliko ekrana pomoću kojih se na interaktivan i zabav način mogu upoznati s penjanjem uz "Mali penjački rječnik", "Kratku povijest penjanja" i "Školu vezanja čvorova", kaže Lukač.
U drugom dijelu centra posjetitelji mogu saznati informacije o prvim penjačima u Paklenici te detalje iz života Dragutina Brahma koji je poznat kao prvi penjač na Paklenici. Uz pomoć interaktivnih ekrana mogu se upoznati i s radom Hrvatske gorske službe spašavanja te čuti zanimljive priče spasitelja o njihovim iskustvima.
Posljednje dvije dvorane u kojima će se nalaziti stalna muzejska izložba "Planina Velebit" i "Čovjek i Velebit" još nisu dovršene, a Lukač kaže kako se dovršetak centra očekuje do listopada 2019. godine na 70. obljetnicu parka.
Najsvježiji noviteti prezentacijskog centra "Podzemni grad Paklenice" su suvenirnica i caffe bar "Bunker" koji su otvoreni na proljeće ove godine.
Posla ne nedostaje, a planovi za budućnost već su razrađeni.
- Moramo napraviti inventarizaciju biljnog i životinjskog svijeta, monitoring biljnih i životnijskih vrsta važnih za Naturu 2000, kao i edukaciju i popularizaciju ugroženih vrsta te njihovu kvalitetniju i efikasniju zaštitu. Trebamo raditi i na boljoj suradnji svih velebitskih parkova. Izrada plana upravljanja nacionalnim parkom i akcijskog plana za upravljanje posjetiteljima od veliku su važnosti, kao i završetak razminiravanja sumnjivih dijelova nacionalnog parka i Parka prirode Velebit do kraja 2023. godine te rješavanje gotovo 95 posto minski sumnjivih dijelova južnog Velebita.
Centara penjača i alpinista
Nacionalni park Paklenica najznačajniji je hrvatski penjački centar, poznat i izvan granica Hrvatske. Počeci penjanja sežu u davnu 1938. godinu, a prvi pokušaj uspona na Anića kuk nažalost je tragično završio po Dragutina Brahma zvanog Raca. Pravcem koji je Brahm zamislio, dvije godine kasnije popeli su se Marijan Dragman i Slavo Brezovečki te su ga njemu u spomen nazvali Brahmov smjer.
Danas na pakleničkom penjalištu, koje se odlikuje vapnenačkom građom, postoji oko 500 opremljenih i uređenih smjerova različitih težina i dužina (ocjene od 3 do 8b+). Svake godine krajem travnja NP Paklenica postaje mjesto okupljanja nekoliko tisuća planinara i alpinista iz cijeloga svijeta povodom održavanja Međunarodnog susreta penjača. Natjecanje se održava u četiri kategorije, a u njima mogu sudjelovati profesionalci, amateri i početnici. Za iskusne penjače održava se i "Millet Rise Up Speed Climbing", odnsno brzinska utrka u penjanju po velikim stijenama koje se organizira u muškoj i ženskoj kategoriji.
Mirila – kult mrtvih
Mirila su pogrebna spomen - znamenja uz velebitske putove i staze. Nastajala su u razdoblju od 17. do 20. stoljeća, a vezana su za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Sastoje se od uzglavnog i uznožnog kamena s popločenjem između njih. Položeni se mrtvac „izmjerio“ po dužini tijela i mjera bi se „zabilježila“ s dvije kamene ploče, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”. Mirila su danas kulturna baština Velebita jednako vrijedna i rijetka kao i njegov biljni i životinjski svijet, o kojoj su napisane brojne studije i snimljeni filmovi, a svjedoče o višestoljetnoj povezanosti čovjeka i mitske planine.