MALENA MJESTA SRCA MOGA - ZELENGRAD Usred Bukovice kamen, a usred kamena – bazen Mitrovića!

MALENA MJESTA SRCA MOGA - ZELENGRAD

Zadarska županija ima Biograd, Starigrad, Novigrad... a ima i Zelengrad, najmanje poznat od svih zadarskih "gradova". Zelengrad je zbilja zelen, ali je i kamenit, prekriven kršom iz kojega i na kraju ljeta probija zelena trava i raslinje. Kamenjara ima na sve strane dokud pogled puca, toliko ga je da ponegdje zelene proplanke i nisko raslinje zamjenjuju goleme kamene plohe koji poput ploča prekrivaju okoliš.

Prekrasan je Zelengrad i praktički neotkriven, nepoznat. Kao da se skrio u Bukovici, pa zaklonjen od znatiželjnih pogleda putnika-namjernika živi neki svoj samozatajan život. Priroda je tamo lijepa, ali i nemilosrdna i sve što je pripitomljeno nastoji opet "prodivljati" i vratiti pod svoje, kao neki nevidljivi, ali golemi živi organizam...
Do Zelengrada se najlakše dođe cestom prema Obrovcu, pa se produži ravno u Bukovicu, te se nakon desetak minuta zavojitom prometnicom izbije na Zelengrad i dalje prema Medviđi. Može se doći i iz Ravnih kotara, s benkovačke strane, pa preko Bruške opet do Medviđe i Zelengrada.

Iako je već kraj sušnoga ljeta, zeleni se Zelengrad, a opet, taj krševiti kraj kao da jedva daje kakve-takve izglede za preživljavanje. Bukovica ne obiluje plodnom zemljom poput Ravnih kotara, tamo više prevladavaju pašnjaci, a ono što je dragocjeno u Bukovici nije nafta već – voda. Tamo gdje je pronađena, tu je nastao život, kao u zaseoku Mitrovići iz kojega su, kažu, potekli svi Mitrovići koji su se kroz povijest poput rakove djece razmiljeli raznim lozama zadarskim krajem i šire.

A u Mitrovićima – bazen!

Ne pojilo za blago, vodosprema za domaćinstvo ili akumulacija za poljoprivredu, već pravi pravcati bazen, napunjen kristalno čistom vodom, za brčanje, kupanje i plivanje. Nestvaran prizor usred tog surovog bukovičkog kamenjara!
Bazen se nalazi na obiteljskom gospodarstvu Mitrović, okružen apartmanima nastalim u nekadašnjoj gospodarskoj kući i stajama u kojima se čuvala stoka. Obnovljene kamene kućice ukrašene su, baš kao i ogradni zidovi, kamenim ornamentima u začudnim oblicima raznih životinja. Kamene skulpture, koje je priroda sama isklesala, prikupljali su Mitrovići na ispaši blaga, pa ih donosili kući i uziđavali u zidove, stvarajući na takav način nesvakidašnju galeriju prirodnih skulptura. Ribe, labudovi, konji, dinosauri, ptice... svakojaki raznoliki oblici mogu se prepoznati već prema afinitetu i mašti promatrača, kod kojega čitav ambijent vrlo brzo stvori osjećaj da se nalazi usred nekog zanimljivog i mističnog svijeta, u bukovičkoj "Alisi u zemlji čudesa".

- Bazen je i za nas koji tu živimo donedavno bio nepojmljiv. Još je pokojni ćaća Luka Mitrović Zorko rođen u ovim kućama, a u vatrenici i pokojni did. Ova najveća kuća napravljena je 1951. godine i ćaća se taman rodio kad je završena. Tako da je sve to bila starina, s tim da nam je to najviše služilo za stoku nakon rata kad smo došli jer nije bilo štala niti ičega, pa smo tu držali blago. Kad smo napravili štale, pok. Ćaći pala je napamet ideja da stare kuće i staje prenamijenimo prema turizmu – kaže Ivan Mitrović (25) koji na OPG-u živi s bratom Antoniom.

Dočekao nas je u sasvim prigodnoj majici na kojoj piše "I ja sam Bukovčanac", a ima još i brata Dragana koji živi u Biljanima i pet sestara. Pok. otac Zorko bio je pionir razvoja ruralnog turizma u Bukovici. Bio je poznat u tom kraju i dosta se zalagao najviše u stočarstvu, a kasnije i u mnogim drugim idejama.

- Ovo je uvijek bilo zabačeno selo i kao otkinuto od ostatka svijeta. Uvijek ste se morali boriti za neka svoja prava kako bi opstali i tako je to sve i krenulo – kaže Ivan koji se na OPG-u brine za 250 ovaca, 35 koza i 25 krava.

- Počeo je to pok. ćaća sam, ali kad se on razbolio i mi smo se okrenuli i vratili tome, te sad nastavili kad njega više nema. Prije smo imali čak od 500 do 1.000 ovaca, u razdobolju iza Domovinskog rata – kaže nam Ivan. Mitrovići su morali sa svog praga izbjeći u 12. mjesecu 1992. godine. Ivan je rođen u obližnjoj kući, ratna vremena su bila toliko opasna da je obitelj znala ići noću u pećinu spavati. Zahvaljujući nekim susjedima pravoslavcima ostali su živi za vrijeme ratnih strahota kad se gubila glava samo zbog "krivog" prezimena ili vjere. Bili su u prognaništvu u Biogradu i vratili se odmah iza Oluje. Otac se vratio krajem 1995. godine i odmah je počeo obnavljati zapaljeno i razrušeno domaćinstvo. Godinu kasnije u ljeto vratila se cijela obitelj. Sad se uglavnom bave stočarstvom, ali ideja oko turizma i dalje postoji.

- Prve nam predpostavke govore da bi to moglo biti dobro, jer ljudi kad prvi put dođu ovdje, budu zadivljeni. Sve se više traži mir, a mi to možemo pružiti. Nadamo se da bi iduće sezone mogli krenuti s turizmom u Mitrovićima, jer smo pri dovršetku apartmana u glavnoj zgradi s jednom spavaćom sobom, wc-om, dnevnim boravkom i kuhinjom, ispod je zajednička konoba za druženje, u nekadašnjim stajama također su uređena dodatna tri apartmana za zasebnim sanitarnim čvorovima i kuhinjom – pokazuje nam Ivan.

Debeli zidovi tradicijskih kuća osiguravaju ugodnu temperaturu ljeti, a i zimi kad Mitrovići koji se nalaze na 600 metara nadmorske visine budu po mjesec dan pod snijegom. Apartmane povezuje starinski dvor, ispred glavne kuće je bazen i prostor za druženje, blizu su staje s domaćim životinjama, a uokolo proplanci. Kamenim figurama uređene su i male staze za šetnje, kamene klupe za odmaranje, tu je i tradicionalno guvno koje je prije služilo za vršidbu žita uz pomoć konja. Čitav prostor odiše starinom i mistikom, a uz puno mašte i duha pretvoren je u nesvakidašnju bukovičku destinaciju za odmor i uživanje. Poput kakve zelene oaze usred pustinje, tako i OPG Mitrovića u Bukovici zove na odmor, opuštanje i uživanje. Zorkov san očigledno i dalje živi. I samo što nije zaživjeo.

- Nakon što je ćaća umro mi smo nastavili s radovima. Nije ostalo još puno posla. Uložili smo novca, ali i vlastitoga truda jer da smo sve ove radove morali plaćati, teško bi došli do cilja u ovakvoj situaciji kakava jest. Grubi radovi su gotovi, ostalo je još "finiranje", opremanje pokućstvom i aparatima. Bit će to kuće za odmor na obiteljskom gospodarstvu i to ljeti i zimi. Previdjeli smo urediti i malu vatrenicu i muzej sa starim predmetima – kaže Ivan.

Priča nam kako je zapravo nastala galerija neobičnih kamenih oblika na zidovima.

- Kako se bavimo stočarstvom, uvijek smo po brdima, po kršu i uvik sidiš na kamenu, gledaš ovce i vidiš kamen koji te podsjeti na neki oblik. Prvi je počeo te kamene oblike donositi ćaća, a mi smo nastavili. Kao dica kod ovaca počeli smo donositi kamene oblike, koje bi onda ugrađivali u ograde. Tako su nastali "labud", "pas", "tuljan", "srce"... Ideja je da se kroz bavljene turizmom, povežu stočarstvo i poljoprivreda, tako da gost kojega primimo na gospodarstvu, služimo i domaćom hranom i pićem, te da u potpunosti iskusi Bukovicu i sve najbolje što imamo – ističe Ivan navodeći i prednosti koje će danas-sutra gost imati kad jednom dođe na njihov OPG: do Zrmanje je svega 17 kilometara, do Obrovca 11, do mora 20-tak, a do nacionalnih parkova Krka i Paklenica 35, odnosno 40 kilometara.

Iako se rijetko gdje u zadarskom kraju više može naći da netko još ima krave na seoskom gospodarstvu, Mitrovići kažu kako se to u Bukovici još uvijek održalo. Mlijeko koriste uglavnom sami za preradu, nešto im otkupljuju i mljekare, mada znatno manje nego prije jer nisu bili zadovoljni otkupnim cijenama i urednim plaćanjem.

- Ljudi sve više traže domaće proizvode i u tome vidimo svoju šansu. Ustrajni smo da uspijemo i to čitava obitelj, pogotovo kad vidimo koliko se ćaća borio za to i koliko je radio, jednostavno ne dozvoljavaš sam sebi da to samo tako nestane. To je najviše što nas je tu zadržalo i ostavilo. Ovdje ako nećeš biti vuk, ne možeš živjeti. Moraš uvijek biti spreman i na kišu i na snijeg, led, žegu. I noć provesti vani kad se blago počme koziti... Zadnju godinu dana nije bilo susreta s vukom, ali inače zna biti dosta štete od njega – ističe Mitrović kojemu u čuvanju stada pomaže veliki pas Kan. Nije jamstvo da će sačuvati koze od vuka, ali opet, bolje je s psom, nego ništa.

- Koliko god pas bio sposoban i hrabar, vuk je "sportaš", "bilder". Uvijek je jači onaj tko se bori, tko ima srce i snagu. A pas koji dobije sve na gotovo, kao dijete je u usporedbi s vukom koji je uvijek u prednosti – reći će Ivan.

Za Medviđu se obično kaže da tamo samo vuk može preživjeti. Ali mogu i Mitrovići kojih, kad se skupi čitava obitelj, zna biti i do 60, zajedno s majkom Marijom – Mašom, s tim što se Ivan, jedan brat i jedna sestra još nisu ženili, ali u planu je i to. Ivan je stric već šest puta, a ujac 13 puta, tako da se obitelj stalno širi i brojna je.

Nakon obilaska gospodarstva Ivan nas vodi do posebnog mjesta – bunara za živom vodom, za koji se ne zna koliko je točno star. Shvaćamo zašto mu je važno to mjesto. Da nije bilo tog bunara, ne bi bilo niti sela niti Mitrovića.

- Voda je život. U ovom je kršu živa voda pogotovo dragocjena kad se nađe, jer bi bez vode bilo nemoguće baviti se poljoprivredom i stočarstvom, kao što bi bio nemoguć i sam život jer svi smo mi sastavljeni najvećim dijelom od vode. U našemu bunaru uvijek ima vode, čak i za najvećih suša. Ne zna se točno tko ga je iskopao, ali oduvijek je tu, kao da imamo vodovod. Imamo živu vodu i to nas spašava, jer u ovom kraju ako nemaš vodu, nemaš ništa. A mi ovdje zapravo imamo sve i to želimo podijeliti s drugim ljudima – zaključuje Ivan Mitrović.
 

Zelengrad dobio ime po Turčinu Zeli!
- Zelengrad je dobio ime po Turčinu koji se zvao Zele, a stolovao je u kuli čiji se ostaci još nalaze na brdu iznad Zelengrada – kaže nam Jovan Veselinović, starosjedioc i zaljubljenik u Zelengrad.
Bila je to osmatračnica iz kakvih se nadzirao put iz Kistanja prema Obrovcu. Turčina Zelu je na kraju istjerao Stojan Janković sa svojom vojskom, a Zelengrad je opstao. Zelengrad je znao u najboljim vremenima brojati i do 600 duša, ali je iza rata broj stanovnika znatno smanjen. Dosta je toga obnovljeno, ali ne sve. Struje uglavnom ima osim u nekoliko zaseoka. Malo se ljudi vratilo, posla nema, a lokalne vlasti grada Obrovca nisu naklonjene ovom mjestu. Od svih mjesta u obrovačkom kraju, ovo je najzapostavljenije selo, a udaljeno je od Obrovca svega 10 kilometara. Prije svih izbora gradonačelnik Obrovca obećava da se mora u Zelengradu nešto poduzeti, ali od toga ništa. Jedino Mitrovići i nas nekolicina pojedinaca ako nešto napravimo sami, a što se tiče institucija na nivou županije i grada Obrovca, od njih ništa – kaže Veselinović.
A Zelengrad bi zbilja imao što ponuditi, od kulturno-povijesnih spomenika koje bi se moglo posjećivati kad bi se napravila staza i izletište, do domaće gastronomije. Treba dovoditi mlade da bi zavoljeli taj kraj, a Veselinović upravo to čini dovodeći djecu i unučad, kako ne bi zaboravili Zelengrad.

 

Prisnac fest
Da nije Prisnac festa, koji svake godine organizira Zavičajni klub Janko Mitrović iz Zelengrada kao udruga koja nastoji sačuvati običaje bukovačkog i ravnokotarskog kraja pa tako i spomen na čuvenu gastronomsku deliciju prisnac, za Zelengrad bi se još manje čulo. Iz godine u godinu sve je više posjeta toj manifestaciji preko koje se i Zelengrad izvlači iz zaborava.
Naslovnica Regional

Najčitanije