Stavljaju im nož pod grlo, vrijeđaju najvulgarnijim rječnikom, pale svijeće u učionicama, uništavaju imovinu, razbijaju automobile.
Sve su to svjedočanstva učitelja i nastavnika o učenicima kojima predaju. "Izlila" su se ovih dana, nakon što je njihovu kolegi, Čakovčaninu Franji Dragičeviću, "pukao film" i na maltretiranje dvojice učenika odgovorio je fizičkim nasrtajem. Ona nekad tako često zazivana batina odavno je izišla iz demokratskog "raja" i nitko je danas, Bogu hvala, i ne misli vraćati. Međutim, nasilje mladih, agresija s kojom danas nastupaju, nekad gotovo i bešćutnost u socijalnim odnosima, nešto je nad čime su se mnogi ovih dana zgražali. A ne bi trebali baš toliko jer, slažu se stručnjaci s kojima smo razgovarali i koji su svoj znanstveni i profesionalni opus umnogome posvetili mladima, odgovornost za to snosimo svi.
Prije svega roditelji koji, zatrpani poslovima i do 16 sati dnevno, djecu ostavljaju drugima, u dnevnim i produženim boravcima, tehnologiji s kojom i sami gube bitku, pravima na koje se pozivaju, a djecu propuštaju naučiti da svako kršenje pravila ima posljedice. Odgovornosti nisu lišene ni prosvjetne, ni političke, ni crkvene vlasti, mediji, uopće društveni kontekst i njegovi akteri koje mladi "upijaju". Jer, slažu se naši stručnjaci, za današnju mladež autoriteti, pa tako i oni u školama, nisu zadani sami po sebi, nitko se kao takav ne rađa i ne može računati na startni bonus kod mlade populacije. Da bismo se iz vrtloga nasilja i agresije izvukli, čini se, moramo na ozbiljan "popravni".
Zamke demokracije
– Današnje vrijeme u kojemu na pijedestal stavljamo demokraciju promijenilo je odnos prema autoritetima. Nekada su autoriteti, poput roditelja, učitelja ili svećenika bili neupitni za mlađu populaciju, ali danas to nije tako. Autoritet danas treba izgraditi, treba "zaslužiti" da netko poštuje i nas i ono što radimo – objašnjava splitska psihologinja Mirjana Nazor.
– Danas u svijetu imamo "bumerang generaciju" koja kaže: "Nikome više ne vjerujem, sad ćete vidjeti posljedice nebrige za mlade!" To je pokret u kojemu mladi artikuliraju svoj gnjev izigrane generacije. Za to su najviše odgovorni oni koje nazivam "socijalnim nojevima", poput prosvjetnih vlasti koje su posljednjih godina propustile učiniti niz promjena kojima bi pokazali da brinu za mlade. Godinama sam apelirao da svaki grad u nas treba imati centar za mlade, a danas opet pitam i zašto su u nas škole zatvorene subotom i nedjeljom? – kaže zadarski pedagog prof. dr. Zlatko Miliša, trenutačno profesor osječkoga Filozofskog fakulteta.
Upravo ta kombinacija društvene inertnosti – s jedne strane roditelji koji djeci nedovoljno naglašavaju dimenziju odgovornosti, koji sami preziru učitelje i podržavaju djecu u takvom stavu, a s druge i obrazovni sustav koji kao da se u nekim segmentima začahurio – gube bitku s mladima.
– Možemo reći da je jedan od dva osnovna stupa brige o djeci, odgoja i obrazovanja, i to onaj bitniji – odgoj, pao u drugi plan ili se potpuno izgubio pod naletom birokratski neosjetljivog i krajnje nemaštovita obrazovanja. U takvom je modelu obrazovanja u središtu isprazno učenje, i to već sutra zastarjelih činjenica, te pritisak na nastavnike da pod svaku cijenu prate taj nemaštoviti program, a potpuno je zanemarena izgradnja vrlina suosjećanja, solidarnosti i međusobnog uvažavanja. A s tim je ujedno zanemareno i poštovanje autoriteta, pri čemu bi se gradila svijest da ću ja sutra možda biti na mjestu roditelja, nastavnika, starijeg, i da ću očekivati i tražiti ono što danas ne želim pokazati i pružiti, a to je poštovanje i uvažavanje – ističe prof. dr. Renato Matić s Odsjeka za sociologiju zagrebačkih Hrvatskih studija.
Pad kriminaliteta mladih
Lana Petö Kujundžić, predsjednica Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež, ovih je dana iznijela zanimljive podatke prema kojima, unatoč javnoj percepciji, stopa ukupnog kriminaliteta i u prekršajnom i u kaznenom pravu u Hrvatskoj, pa tako i kriminaliteta maloljetnika, zadnjih godina – pada. Udio kriminaliteta maloljetnika u ukupnom kriminalitetu u nas je od 12 do 15 posto i po tome ne odudaramo od europskog prosjeka. Ipak, kaže sutkinja Petö, u odnosu na vrijeme prije 30 ili 40 godina danas su se promijenili odnosi i u obitelji i među maloljetnicima i odrasli su ti koji te promjene moraju pratiti.
– Odrasli su ti koji moraju odrediti granice. Ako djetetu jedno govori roditelj, a učitelj drugo, ili ako roditelj loše govori o učitelju ili odgojitelju, kod djeteta to stvara konfuziju. Mi odrasli, roditelji, učitelji, odgojitelji, moramo bi saveznici za dobrobit djece – kaže sutkinja Petö Kujundžić.
Psihologinja Nazor podvlači u tome ulogu roditelja, ali i svih aktera u društvu:
– Roditelji su danas najviše odgovorni što su, kako bi se nekad reklo, "pustili da konj iziđe iz štale". Nemaju vremena ili ne znaju kako s djecom: ne postavljaju pravila što se smije, a što ne, što je dopušteno, a što nije, što slijedi ako se prekrši pravilo. To je zabrinjavajuće i u školi i u obitelji jer ni u školama pravila nisu uvijek precizno definirana. Osim toga, prosvjetne vlasti moraju spustiti ingerencije na škole, u smislu neke vrste sankcija za roditelje koji se ne odazivaju na pozive kada je u pitanju problematično ponašanje djeteta, kao i da procesi izricanja mjera takvim učenicima ne traju predugo – upozorava Mirjana Nazor.
Izostanak sankcija
Naravno, tu je i onaj društveni kontekst kojemu smo svakodnevno svjedoci – estrada, politika, mediji, društvene mreže...
– Mladi danas dobivaju poruke kako možeš biti bahat, divlji, arogantan, agresivan, a bez ozbiljnih sankcija. Naprotiv, nekada je upravo poruka koju dobivaju s estrade ili iz politike da samo tako i stižeš do cilja. Djeca plivaju u moru nasilja i tu nije lako opstati – kaže Nazor.
– I prije je postojao kult važnosti profita, kult tijela i mladosti, ali danas je to nekako naglašenije. Djeca to gledaju, ali to smo im mi odrasli servirali – kaže sutkinja Petö Kujundžić, dok sociolog Matić zaključuje kako bi se u nas stanje moglo popraviti kada bismo se ugledali na društva s kojima se nalazimo u istoj zajedničkoj uniji država.
– Zašto odgovorni (premijeri, predsjednici, ministri i drugi) nisu razvili te dobre modele? Vjerojatno jer su i sami naučili da se prije svega moraju pobrinuti za sebe i svoje egoističke i stranačke interese, a potom ako uopće ostane vremena i energije, za odgovornosti koje su preuzeli – skeptičan je Matić.
Psihologinja Nazor, kada je pitamo kako mladi i društvo općenito mogu izići iz ovoga začaranog kruga u kojemu je "prirodno" nastavniku staviti nož pod grlo, kaže kako je put oporavka mukotrpan, ali da se trebamo pobrinuti za mentalno zdravlje mladih što prije:
– Roditelji djecu trebaju odgajati, a ne da rastu poput drače ili divlje trave, jer će i oni jednom postati roditelji i svoju djecu odgajati traljavo. Društvo također treba dati obol i nastavnike nagraditi boljim plaćama jer ako se država prema njima bahato odnosi, kako neće djeca i roditelji? – pita se splitska psihologinja.
Sreća mamina razmažena
Profesor Miliša poručuje da škole, a jednako tako i resorno Ministarstvo obrazovanja, trebaju promovirati afirmativne vrijednosti te u svakoj obrazovnoj ustanovi izabrati učenika naj-prijatelja ili naj-profesora te ih uz pomoć medija stavljati u prvi plan.
– Ako ne znamo sami, kopirajmo izvana! Bivša njemačka ministrica uvela je takozvani Savez za odgoj u kojemu je naglasak bio da odgovorni roditelji znače i odgovornu djecu. Današnjim roditeljima najvažnije je da djeca budu sretna, a znanost zna da to često stvara razmaženu, frustriranu generaciju koja se pretvorila u bumerang generaciju – poručuje profesor Miliša.
BIOLOŠKI JE ZADANA, ALI... Agresivnost valja uočiti i kontrolirati
Biološki nam je svima zadana agresivnost do granice čistog preživljavanja i izbjegavanja opasnosti. Sve drugo, a prije svega okrutnost spram drugoga i nebriga za posljedice, društveni je proizvod – kaže Renato Matić.
– Odgovorno društvo i društvene institucije (država, Crkva, obitelj i mediji) koje brinu o budućnosti tog društva, razvijaju konkretne i izvedive pristupe da se ta agresivnost na vrijeme uoči, zaustavi i da se ne prenosi na iduću generaciju, ali i da se ne baca kao vruć krumpir od jedne do druge razine odgovornosti. To bi se naravno očekivalo jer bi tako barem trebalo biti da su na odgovornim pozicijama mudrije, educirane, iskusnije i za opće dobro zainteresirane osobe. Očekivanja su jedno, a rezultat vidimo.