U malom pitoresknom dalmatinskom mjestu Kožino, do kojeg se stigne za desetak minuta vožnje automobilom iz Zadra u smjeru Nina, u prekrasno uređenom polju na lokalitetu Dočić u neposrednoj blizini morske obale, smjestio se gater veličine oko 6000 metara četvornih prostora. Sagradio ga je na svome imanju prije ravnih deset godina, strastveni lovac i kinolog s tridesetosmogodišnjim lovačkim stažom Rafael Rafe Puhalović. Rafael je već neko vrijeme u mirovini. Čitav svoj radni vijek radio je kao auto limar u obližnjem Zadru i svome Kožinu, i malo tko da nije čuo za njega. Od prvog dana kada je položio lovački ispit i uzeo u ruke lovačku pušku, pa sve do danas ostao je vjeran ninskom Lovačkom društvu ¨Jarebica 1923¨. Po okončanju Domovinskog rata u Lovačkom savezu Zadarske županije u vrijeme predsjednikovanja Mate Radića tri godine obašao je dužnost skupštinara, a četiri je godine bio član Izvršnog odbora.
Nakon što je Rafael rado pristao da obiđemo njega i njegove jelene lopatare, koji već deset godine ne plijene samo pozornost stanovnika Kožina, već i Zadrana te brojnih domaćih i stranih turista tijekom ljetnih mjeseci, uputili smo se na lice mjesta. Ispred ulaza u gater dobrodošlicu nam je poželio naš domaćin u društvu dvoje unučadi šestogodišnjeg Rafaela i osmogodišnje Mirjam. Unuk Rafael poput svog djeda strastveni je zaljubljenik u jelene lopatare i redovito ih svakodnevno posjećuje i pomaže djedu koliko to može u njihovom hranjenju
- Trenutno u gateru obitava četrnaest grla, šest ženki te još toliko mladih i dva mužjaka. Kad sam prije deset godina krenuo u ovaj posao počeo sam sa srnama. No, to nije dugo trajalo jer sam došao do spoznaje da srna ne ¨ljubi¨ ovo naše podneblje, a i srnjak je jako opasan kad živi u zatvorenom prostoru. Nisam se predavao već sam se okrenuo jelenima lopatarima. Iz Slavonije sam dopremio pet grla, četiri ženke i mužjaka. Odmah sam iz zavolio i sve sam svoje slobodno vrijeme posvećivao njima. To još strastvenije radim od kada sam u mirovini. Oni su moja ljudska i lovačka ljubav, moja razonoda, moj mir. Od početka do današnjeg dana meni i mojoj obitelji je pošlo za rukom uzgojiti preko 150 jelena. Kad dođe vrijeme da ih odstrijelimo, jedino ih se tako može pogubiti, jer klanje je njihovo zakonom zabranjeno, višak mesa podijelimo sa rodbinom, prijateljima, znancima i susjedima. U deset godina ni dekagram mesa nismo prodali, jer ovaj posao ne radimo iz koristoljublja već naprotiv iz ljubavi prema životinjama, reći će nam Rafael na početku svoje priče te nastavio:
- U izgradnju i opremanje gatera i do sada sam investirao preko sto tisuća kuna. Pored članova moje obitelji, supruge Marije, sina Frane i nevjeste Ane u dosta prilika ruke su mi pružili moji brojni prijatelji lovci. Imao sam na početku plan izgradnje većeg i suvremenijeg objekta te uzgoja većeg broja jelena. Moj plan sa papirima onodobno su odobrile šumarije u Zadru i Splitu. Papirologiju sam potom proslijedio u nadležno državno ministarstvo, ali odgovora nažalost do dana današnjeg nisam dobio. Sadašnji zadarski župan Božidar Longin mi je tada kao čelnik Hrvatskih šuma obećao pomoći, ali njegovog obećanje također je ostalo mrtvo slovo na papiru. Bio sam spreman dignuti kredit. Nije išlo pa sam ostao na početnoj poziciji. Od uzgoja jelena moglo bi se dobro živjeti. Njihovo meso dosta je u posljednje vrijeme traženo u ovdašnjim restoranima a i rogovi im se mogu dobro unovčiti, kaže Rafael.
Kako hranite vaše jelene, upitali smo ga.
- Sada u zimskom periodu dajemo im sjeno te u malim količinama otpad koji se dobije meljavom maslina. U tu maslinovu hranu, koja je jako kalorična, dodajemo grubu sol. Od početka proljeća pa do kasne jeseni hranimo ih uglavnom sa svježim zelenjem, blitvom, kupusom raznom travom, te kukuruzovinom. Što se tiče hrane pomažu mi i prijatelji posebno moj kolega lovac Joso Marić koji u obližnjem mjestu Grbe ima nasad od oko sto stabala jabuka. Sav plod koji padne na zemlju oko tisuću kilograma, a koji se ne šprica, ja pokupim i dopremim jelenima. Oni godišnje pojedu i do tisuću kilograma jabuka, i u konzumaciji istih posebno uživaju. Svježom vodom svakodnevno im punim bazene zapremine tisuću litara. Posebno taj posao dolazi do izražaja u vrijeme ljetnih žega i vrućina. Bilo je teških i napornih danam ali ništa nije teško kad životinje volite i svakodnevno živite s njima i za njih.
Do kada ih kanite uzgajati?
- Dok budem fizički mogao. Nikome ne smetaju. Redovito ih obilazi veterinar i sve je u skladu sa zakonom. Dajem im redovito putem hrane propisane lijekove, a također imaju na raspolaganju posebnu sol. U početku se najbliži susjed čudio što se to događa u polju jer je prvi put čuo riku jelena. Sad su se svi u mjestu na takav zov naviknuli. To je zvono koje zvoni na parenje, u šali će Rafael.
Što nam možete reći o sve bezobzirnijim upadima vukova na šire zadarsko područje.
- Samo se priča o vuku, a mi imamo masu čagljeva, koji je također opasan predator i o njemu nitko ne govori. Kad se spomene vuk svi se dižu na noge. Ali zanimljivo je to da ga ja, a i brojni drugi lovci, još nikada nisam vidio na nikakvom snimku da napada stoku. Samo se po meni priča i pretpostavlja. Pa ima i pasa lutalica koji kolju žrtvu kao vukovi. Nije mi jasno koja je razlika između bijesnog psa vučjaka - njemačkog ovčara i vuka. Možda se nepravedno diže halabuka na vuka. To uistinu treba još bolje i podrobnije preispitati.
Na kraju kažite nam od kuda vam u vašoj lovačkoj riznici onolika priznanja, zahvalnice i viseći trofeji?
- Sve su to udijelili dobri ljudi i institucije lovstva počevši od mog matičnog društva ¨Jarebice 1923¨ pa preko Zadra, zadarskih otoka, Slavonije, Bilogore, Like i tako redom. Ipak želio bih da se nitko ne naljuti jer ću kazati da su mi od svega najdraži trofeji moja dva jelena lopatara, što sam ih vlastitim rukama othranio u svome obiteljskom gateru u kojem upravo stojimo, reći će na kraju ponosno ozarena i vesela lica Rafe Rafael Puhalović.
Ne mora se uvijek iz lova donijeti punu torbu
Premda ste lovac s dugogodišnjim stažom u ninskoj Lovačkoj udruzi ¨Jarebica 1923¨ te budući da ste bili dosta vremena u LSZŽ što nam možete kazati o stanju lovstva na ovim prostorima?
- Po mom mišljenju prilično je zadovoljavajuće. Ali ima još dosta onih lovaca koji nastoje što više uloviti a zauzvrat malo doprinose razvoju lovstva. Svi, a posebno mladi, bi morali shvatiti da je lov jedna vrsta razonode i uživanja. Dođe vrijeme da čovjek shvati da ne mora uvijek na povratku iz lova donijeti kući punu torbu, da može i prazne torbe doći. Najveća vrijednost i bit lova je po meni zajedničko i prijateljsko druženje nas lovaca u ovo vrijeme sve izraženije globalizacije.