OPIJENI PRČEM Ovo dalmatinsko mjesto bilo je razvikano po muškoj snazi koja bi, posebice noću, dolazila do izražaja

OPIJENI PRČEM

Niski oblaci usidrili su se u sićušni porat. Olovno nebo kišu tuge sprema, a valovi bi mogli, da im je još malo force, lako zakormilariti "Jadrolinijinim" trajektom za Drvenik.

Da nije grafita "Sućuraj" što se proteže preko čitave đige, čije neprirodno narančaste nijanse stratokumulusi nisu uspjeli obrisati, rekli biste da gledate isječak kakvog crno-bijelog filma.

Barem je tako izgledalo kroz prozor jedinog sućuranskog kafića. Okna su gotovo majstorski, po zlatnom rezu, kadrirala opisanu sliku dok smo ispijali prvu jutarnju kavu.

Tonsku podlogu čine i usputne rasprave o sinoćnjoj utakmici Tottenham – Juventus.

Tražimo pogledom po stolovima; sve su "Slobodne" zauzete. Čita se naglas vijest da je načelnik krstio četvrto dijete.
S nama je mladi vinar i glazbenik Juraj Vujnović. Ruke drži iznad glave. I njemu pogled prolazi kroz okvir.

Ali nismo samo zbog fotografija stigli. Želimo čuti kako su Juraj i njegov otac Vjekoslav uspjeli oživiti autohtonu sućuransku sortu vina, koja se u danima najveće slave izvozila u zapadnu Europu. Vino je to koje smo masovno prodavali Francuzima.

A kako su se mijenjala vremena, i ljudi uviđali da od apartmana nemaš ni žuljeve ni zemlju po rukama, tako se i na prčenje zaboravilo.

Prčenje

Hah! Jesmo stvarno napisali "prčenje"? Jesmo, da. Prč. To je naziv sorte vina. Ako ste krenuli tražiti pristojni smisao, odustanite. Misli se baš na ono što vam je prvo palo na pamet. Prč je, prema narodnom vjerovanju, čisti afrodizijak. Zbog prča i prčenja (elem, ispijanja vina od prča), Sućurjani su dobili nadimak kilavci. Postoji vjerovanje da su od previše vođenja ljubavi imali problema s ispadanjem kile. Sućuraj je u zlatno doba prča bio razvikan po, tvrde nam, muškoj snazi. Stručnije će poslije u vinariji kazivati Vjekoslav, dobitnik europske nagrade za bioinženjering.

Sad kroz vrata kafića ulazi baš njegov brat, priznati arheolog Nikša Vujnović. Dovlači stolicu, pridružuje se za stolom. Kratko pogledavamo opet kroz onaj prozor. Zrake sunca tek su slabašno na jednom mjestu uspjele probiti oblake, dodati malo zlaćanog u to sivilo. Šjor Nikša, živa Wikipedija, krajičkom oka spazi kuda gledamo. Zato govori:

– Sućuraj ima vjetar pelišnjak. Ime je dobio jer stiže iz smjera Pelješca i nema ga nigdje drugdje. Puše nekad i bura ili slavno jugo. A znate li vi da je u Dubrovačkoj Republici bilo zabranjeno donositi bilo kakve odluke ako puše jugo? – pita arheolog, usput će da su sve bitno ostavljali za dan poslije.

Tek što je iz onog kadra trajekt "Laslovo" (nije tipfeler!) nesigurno isplovljavao, ostao nam je pogled na kip svetog Nikole, zaštitnika pomoraca. Pitamo Nikšu kakve li veze sveti Nikola ima sa Sućurjem ako je mjesto ime dobilo po svetome Juraju, onome što mačem reže glavu zmaju. Njegov se lik nalazi na zastavi Općine, ali i na obiteljskom grbu Vujnovića, zbog čega je i na etiketama boca njihova vina otisnut.

Šetnja s arheologom

– Da, po svetom Juraju je Sućuraj dobio ime. Kult je došao ovdje prije tisuću i šesto godina s Bizantincima. U petom i šestom stoljeću tražili su zatvorene uvale jer su željeli obnoviti Staro Rimsko Carstvo s malih otoka gdje su gradili na stotine tvrđavica u ratovima protiv Gota. Samo, nisu uspjeli, naravno – razumno će autor "Kratkog vodiča kroz povijest općine Sućuraj".

Znanja nesebično prenosi znatiželjnim turistima u tematskoj "Šetnji s arheologom". Početna točka ture je upravo dom obitelji Vujnović. Najstarija je to kuća u mjestu, građena u petnaestom stoljeću da bi kontrolirala ulaz u luku, čiji su tragovi pronađeni iz prvog tisućljeća prije Krista. Iako se još za neolitika živjelo na ovim prostorima. Vadi Nikša posrebreni novčić iz džepa.

– Pronađen je u Staroj kući. Datira se od 1440. do 1444. godine, a pripada tadašnjem vladaru, mađarskom kralju Ladislavu Prvome – stručno će Nikša, tek što ćemo pozvati konobaricu da joj damo neke dosadnije kovanice.

Vani se već razvedrilo. Krenut ćemo sada na "z" veću nadmorsku visinu. Do vinograda i Vujnovićeva prčevitog proizvodnog pogona.

Vozeći se svega nekoliko minuta, već stižemo pred prizemnicu dvora okićenog unikatnim skulpturama. Vjekoslav, od milja Vjeko, zaželi nam dobrodošlicu zavrnutih rukava. U poslu je do grla, u mirisima mladog, neobičnog vina. Gledamo bačve, vinarsku opremu. Hvata čaše s police, ulijeva da degustiramo. U tren oka ostajemo opčinjeni. Najprije specifičnom aromom, potom tečnošću suhog zlatnog vina.

Juraj nas vodi do reda spremnika od inoksa što sežu od poda do stropa. Kaže kako prije punjenja prč odleži minimalno dvanaest mjeseci. I nema vam ga po supermarketima.

Jeste li pravi alternativac?

– Vidite ove cijevi oko bačve? Kroz njih prolazi hladna voda. Ako se vino radi bez hlađenja, dođe temperatura preko 30 stupnjeva i gubi esenciju – uči nas najmlađi vinar, inače organizator sad već nadaleko cijenjenoga glazbenog festivala "Tam Tam". Ako niste za njega čuli, niste ni pravi alternativac.

Juraju je daleko razmišljati o pripremama za veliko događanje koje na Sućuraj dovuče na stotine posjetitelja iz regije, jer ga za vikend čeka vinograd, a onda pretakanje prča u boce.

– Bit će ga pet tisuća i četiristo litara. To je oko 7300 boca. Lani smo ih imali možda oko pet tisuća. To malo što proizvedemo nestane u sekundu. Većina ne dođe do kopna. Popije se u gradu Hvaru, po restoranima, hotelima s više zvjezdica. Zato nema ni smisla da radimo na marketingu – spremno će Juraj.

I etikete na sve te boce Vujnovići sami lijepe. Svaku ručno.

A kako je sve počelo, gdje je onaj najluđi dio priče o prču? Pitamo Vjekoslava.

– Prča nije bilo. Uopće. Je, nekih sličnih sorta naokolo po drugim mjestima, ali baš pravog sućuranskog koji ima taj slador, miris, okus... E, njega nigdje. A nekad se direktno iz Sućurja izvozio preko Trsta u Francusku i Austro-Ugarsku. I tako sam krenuo tražiti, gledati po brdima ako je igdje ostala koja loza. Kad sam vidio da je to prč po bobici i strukturi grožđa, obilježio bih ga, vratio se dogodine i uzeo plenke. Nosio ih u Jelsu kod gospodina Stipe Huljića. On ručno mašinom vadi loze za sve Hvarane. Napravio mi ih je 1100 loza. Sadio sam ih poviše Sućurja, na dva-tri mjesta. E, onda je došao veliki vinograd ispod igrališta, on je sada matičnjak... – kazuje Vjekoslav, a mi ga prekidamo riječima da smo čuli kako je dobio puno nagrada, hoće li nam se pohvaliti.

Čari prča

Odmahuje rukom, ne želi. Veli, glavno mu je da se običnom čovjeku prč svidi.

Zanima nas i može li se, je li, kako dokazati da prč ima te čari... o kojima se priča. Odgovara Nikša.

– Prč je prčevito vino, dalmatinski muškat. Može mu se dati afrodizijačka dimenzija. Na stražnjoj strani boce imamo pjesmu našeg sućuranskog pjesnika; kaže da prč diže ljudske snage do oblaka. Ja ne mogu objasniti te kemijske procese, ali daje on neko raspoloženje. Prč je, zapravo, snaga. Kažemo da su ljudi prčeviti kao jarac, to je onaj koji daje plod za rađanje novog života, barem ja tako tumačim – opservira Nikša, pa se Juraj nadovezuje da su zrna toliko nabijena da možeš nekoga ozbiljno ozlijediti pogodiš li ga grozdom prča.

– Jak je, čvrst. Bobica je stisnuta, zato se kaže da je prčevita. Ima i jaku opnu – opisuje Jure, a Nikšu uspomene odnesu u djetinjstvo kad su Sućurani donosili prč u uvalu. Kad je čitavo mjesto mirisalo.

– Jeli bismo grozdove na putu iz škole. Slador mu je 21 i 22, a to je sami šećer. Prsti se lijepe. Miris mi još živi u sjećanju. Prč je tradicija. Praktički je stvorio Sućuraj, a drži se da je samonikao. Otvorio je mogućnost da se stanovništvo nametne proizvodnjom – dodaje Nikša.

Sadilo se prča i po Bogomolju, Gdinju. Možda se može naći i koja loza u Makarskoj, ali s obzirom na klimatske uvjete i sitne razlike, sućuranska je sorta ipak malo prčastija. Voli škrtiju, pjeskovitu zemlju. Ne traži on puno. Da je tlo u Sućurju bogato vapnencem koji je odličan za muškatne sorte, govori nam Vjekoslav, zapravo, prenosi nam što su njemu rekli stručnjaci koji su obilazili vinograde.

Važni minerali

– Kažu da na cijelom Jadranu nema silicija i drugih minerala kao kod nas. Zato kasnije vinu ne moramo ništa dodavati, čak ni mineralna gnojiva. Radimo strogo ekološki. Koliko god da se ovdje sadilo, mineral još nije izvučen iz tla – veli Vjekoslav, a to može značiti samo jedno. Pred sućuranskim prčem, za koji se smatralo da je izumro, još je nebrojeno godina života.

A pred nama je povratak u porat. Onda vijađ. Dolje sunce već zalazi. Kaići i tri koće iz sućuranske luke dobili su neobičnu patinu. Zlate se gotovo do nijanse prča. Pelišnjak valja popodnevni trajekt. Šteta, nije to dovoljno prčevit vjetar da se linija otkaže, a vino noći opija.

Trajekti i katamarani plove prema redu plovidbe...

Naslovnica Regional

Najčitanije