Tragično je ali je činjenica da što se tiče same psihijatrijske djelatnosti budućnost je prilično obećavajuća, jer prema prognozama Svjetske zdravstvene organizacije na ljestvici svjetskog pobola već naredne godine depresija postaje najčešći poremećaj, kazala nam je dr. Vesna Šendula-Jengić. Posjetili smo nju i bolnicu u kojoj je liječnica i ravnateljica, a riječ je o Psihijatrijskoj bolnici Rab, piše 100 posto.
Smještena je u mjestu Kampor, nekoliko minuta vožnje udaljena od grada Raba. Bolnica se nalazi uz glavnu otočnu cestu. Ograđena je zelenom ogradom, njezini kompleksi odjela smješteni su u raskošnom zelenilu. Uz čuvano parkiralište nalazi se i porta, a prvo što se vidi pri dolasku je boćalište i veliko šahovsko polje s ogromnim figurama. Boćanje je već u devet ujutro u punom pogonu, okružuju ga ljudi koji živahno raspravljaju o tijeku igre.
U primorskoj regiji, a i šire ta se bolnica spominjala kao neki bauk, prijetnja ili kletva: 'Rab ti ne gine!' Bila je to baba roga među rečenicama kada bi se htjelo dovesti u pitanje nečije psihičko zdravlje zbog ovih ili onih razloga.
Tomislav Kristo / CROPIX
Park u okolici bolnice
"Uz psihijatriju se kao i uz duševnu bolest kao takvu uvijek vezala stigma, umjesto da psihijatrijske bolnice budu kao i druge bolnice , one su kroz povijest izdvajane. Pogledajte danas. Na području cijele Europske unije to su sve više izdvojeni, ali lijepi sanatoriji, to su mjesta gdje čovjek može upravo izaći iz mjesta stresa, bilo da se radi o različitim psihotraumama, akutnom ili kroničnom stresu, u obitelji, na radnom mjestu, depresiji, poremećaju spavanja, hranjenja, patološkom starenju mozga, ovisnosti itd. I buduće perspektive usmjeravaju programe bolnica prema integriranom oporavku tijela i duše i uspostavi emocionalnog zdravlja. Primjerice u Francuskoj, Njemačkoj i nekim drugim zemljama je uglavnom ukinuto ograničenje maksimalnog broja dana liječenja,jer smatraju da je apsentizam zbog duševnih bolesti jako velik i nezaliječen čovjek nije funkcionalan, nije koristan sebi, obitelji ni zajednici. Prednost takvog pristupa je i u financijskom smislu daleko veća od troška. Dopustili su da liječenje traje onoliko koliko je potrebno", kazala je izv. prof. dr. sc. Vesna Šendula-Jengić. Cijelu našu multimedijalno-novinarsku ekipu ravnateljica je primila u svom uredu i uz nabrajanje što ćemo sve vidjeti u obilasku bolnice razgovarali smo i o njezinom iskustvu iz prakse.
'Stalkanje' i 'tolanje' na internetu sve veći problemi
Zanimljiv razgovor o budućnosti i psihičkom stanju nacije prekinuo je telefonski poziv. Što mislite kakvu melodiju zvona ima ravnateljica jedne etablirane psihijatrijske ustanove? 'Always Look on the Bright Side of Life' od Monty Pythona zaorio je tihim uredom, a kolege Tomislav, Jure i ja smo počeli njihati glavama i nogicama u ritmu.
"Danas su psihijatrije jako tihe, ako ste obratili pažnju, nema deranja, vike, kakvim su prezentirani uobičajeni prizori jedne psihijatrijske bolnice", kazala je Šendula-Jengić i dodala da psihoze i shizofrenija, uz koje su vezane takve reakcije, statistički zahvaćaju tek maleni dio populacije, a sa suvremenim terapijama relativno brzo i kvalitetno se postiže remisija stanja. Osim spomenutih depresije i psihoza, velikom većinom u bolnici se bave ovisnostima, od onih 'klasičnih' o alkoholu, drogama i kocki pa do novijih ovisnosti o internetu. Spominje da je uhođenje na internetu, poznatije i kao 'stalkanje', 'trolanje' i slična štetna ponašanja vezana uz suvremene tehnologije sve veći problem zbog kojeg bilo žrtve bilo počinitelji mogu završiti na liječenju ukoliko se radi psihopatološki uvjetovanom gubitku kontrole koje za posljedicu ima takvo ponašanje.
Tomislav Kristo / CROPIX
Ravnateljica bolnice prof. Vesna Šendula-Jengić
"Općenito smatram da bi psihijatriju trebalo sve više reorganizirati i restrukturirati u smislu bolje ponude za rane intervencije, prevenciju, na određeni mentalni check up. Na taj način bili bi još učinkovitiji, a same mentalne bolesti destigmatizirane. Može li se to napraviti ako se akutno mentalno rastrojenu ili suicidalnu osobu ne odmakne od stresne sredine? Može li se mozak reparirati u 24 do 48 sati? Eventualno se može otrijezniti mozak, ako je pijan, a drugo mislim da prilično teško", kazala je kako kod njih uz akutne bolesnike ipak ima više bolesnika koji trebaju nešto duže liječenje.
Kao dislocirana bolnica oni su već davnih dana osjetili što znači nedostatak medicinskog osoblja i taj su problem unatoč brojnim teškoćama do sada ipak uspjeli donekle riješiti. Danas oko 30 posto zaposlenih nije s Raba, a mnogi od liječnika, terapeuta i sestara koji su se ovdje zaposlili stručno i i znanstveno su napredovali uz potporu ustanove. To je nešto na što su u bolnici iznimno ponosni. Na žalost, svjesna je da u većini zemlje nedostaje kvalitetnog medicinskog kadra, što je posljedica pravog egzodusa mladih i radno sposobnih ljudi u inozemstvo.
"Kategorički smatram da treba za sve sugrađane odrediti minimum, takozvanu zdravstvena košarica zdravstvenih usluga moraju biti osigurane svakom osiguraniku, građaninu. U procesu privatizacije zdravstva treba biti socijalno i moralno osjetljiv. Mi se ne možemo hvaliti busati u prsa sa strašno velikim turističkim mogućnostima, a da nam pacijent nam čeka šest ili više mjeseci na dijagnostičku pretragu za koje je još jučer trebalo početi liječenje, to je potpuno nedopustivo za jednu zemlju. Možda sam malo preenergična u sudovima, ali to je iz iskustva, jer čitav radni vijek radim u javnom zdravstvu s ljudima koji kontinuirano imaju možda najviše potreba, a ne mogu ih zagovarati. Jer kada je primjerice čovjek u depresiji niti razmišlja o pokvarenim zubima, tjelesnim problemima itd. Ne može, iako izgleda da ga nije briga ni za što, težak je sam sebi kada se ustane ujutro", kazala je ravnateljica. Oni u bolnici zato imaju imaju i neurologe, interniste, fizijatre, ali i vanjskog suradnika stomatologa.
Tomislav Kristo / CROPIX
Boćalište i šah u dvorištu bolnice
Drugi telefonski poziv bio je poziv za sve nas, sprema se uskršnji domjenak. Na njega su pozvani svi - i oni pacijenti sa težih odjela, a i mi novinari. Fotografiranje i snimanje naravno nije dozvoljeno niti nam je to bila namjera. Izlazimo iz jedne zgrade i kroz uređeni park pored paviljona sagrađenih od kamena dolazimo do zgrade katnice. Tu je Integracijski odjel. Točnije - Integrativna rehabilitacija s radnom i okupacionom terapijom.
'Ovo nije standard, ali bi trebao biti'
Na prizemlju prostor za trening socijalnih vještina i kuhinja za tzv. homemanagement i radnu rehabilitaciju i penjemo se na kat. Bolesnici su se već se okupili, pozdravljaju nas, pozdravljaju ravnateljicu, ostatak osoblja vodi ih unutra. Tu na stolovima između polica s knjigama, nebrojenih slika, reljefa, skulptura i materijala poput sušenog cvijeća nalaze se razrezane mirisne pince i čaj. Nakon nekoliko pozdravnih riječi, djelatnici su ih pozvali da probaju slasticu i da se podruže.
Viša medicinska sestra Marina Travaš objašnjava mi kako tu pacijenti svakodnevno rade na svojim likovnim i drugim kreativnim radovima. Od redovnih sati ujutro pa do kada žele. Izađu van u vrtove, prošetaju pa se vrate završiti djelo. Uče različite tehnike slikovnog izražavanja. Taman smo propustili vidjeti Uskršnju izložbu u crkvi sv. Nikole, tradicionalna je to suradnja između bolnice i crkve. Izložbe se organiziraju tri puta godišnje za Uskrs, Božić i za vrijeme Rabske fjere.
U bolnici se, točnije u okviru njihove integrativne rehabilitacije, na likovnim djelima radi punom parom, ali medicinske sestre i terapeuti poštuju to da svaka osoba ima vlastite afinitete. Nekome više odgovara likovno izražavanje, nekome više paše glazba, drugima čitanje. Knjižnicu su prikupili zahvaljujući donacijama i svako od pacijenata može posuđivati knjige kako i koliko želi. Napuštamo domjenak i krećemo u obilazak odjela. Prolazimo pored prostorija za glazbenu terapiju, prostor gdje pacijenti vježbaju uz terapijskog psa, crnog labradora Arona, imaju i prostoriju sa instrumentima za pravi bend.
Tomislav Kristo / CROPIX
Viša medicinska sestra Marina Travaš
Izlazimo iz te zgrade i dolazimo u Dnevnu bolnicu. Tu se nalazi kabinet za polisomnografija - to je dijagnostička pretraga u kojoj pacijent spava dok mu se bilježi moždana aktivnost kako bi se utvrdili poremećaji sna. Preko noći ispituju san, a preko dana su tu prostorije za neuro i biofeedback. "Pacijenti nam dolaze iz cijele regije, a imate pravo doći s uputnicom ovdje i ako neke druge institucije ne mogu određenom brzinom obaviti pretragu. Ali mora postojati legitimna potreba za pretragom, ne možete sami odlučiti da idete na polisomnografiju koja je vrlo atraktivna. Poremećaji spavanja su danas česti i smetnja su svakodnevnom funkconiranju. Potrebu za snimanjem definira neurolog. Mi možemo obaviti jedno snimanje po noći, a obavljamo ga najčešće u jako brzom roku i malo se na pretragu čeka", objasnio nam je dipl. med. teh. Matija Lukač.
Rođeni Varaždinac na Rab je došao prije šest godina i to iz Zagreba. "Došao sam zbog toga što sam želio raditi u psihijatriji i tu sam dobio priliku, došao sam friško nakon fakulteta, ispunjeni su mi svi uvjeti, sve što mladoj osobi možete ponuditi", ispričao je svoju priču mladi znanstvenik koji trenutno radi na izradi doktorata. Ravnateljica dodaje da možda na zagrebačkom 'Rebru' ta činjenica ne bi bila neobična, ali za njihovu bolnicu tolika motivacija za znanstvenim i stručnim radom znači mnogo.
Program za alkohol im je 'udarni'
Uz kabinet za snimanje nalaze se i sobe i prostorija za boravak u sklopu Dnevne bolnice. Lijepo uređene i opremljene, svaka ima četiri kreveta i modernu kupaonicu. "Ovo sada što vidite nije standard, ali ovo bi trebao biti standard. Svaka soba ima i malenu terasu i na njih ćemo uskoro staviti vrtne garniture da pacijenti u slobodno vrijeme mogu boraviti vani", objašnjava ravnateljica. Iz dnevne bolnice izlazimo i kroz park idemo prema drugom odjelu, koliko se može shvatiti 'najudarnijem' - Odjel za bolest ovisnosti. Dok hodamo osunčanim vrtom ravnateljica pozdravlja pacijente. 'Bok dečki!', kaže im. Na način na koji joj odzdravljaju i što ih pitaju vidi se da se znaju. Svako malo o nekom pacijentu mi kaže koju riječ, s nekima se i upoznajemo. "Koliko pacijenata trenutno imate?", pitam je. Odgovori da ih trenutno imaju oko 350. Na moje pitanje zna li svakog od njih, samo se nasmijala i rekla pa ne baš. Ali meni se ne čini tako.
Tomislav Kristo / CROPIX
Okruženje oko paviljona bolnice
Dolazimo u Odjel za bolesti ovisnosti, glavna sestra Zorica Vujićobjašnjava da imaju između 60 i 70 pacijenata, a programi traju mjesec do dva, zavisno o kliničkoj slici. Puni kapacitet im je 74 kreveta, koliko i u zagrebačkom Vrapču. "Većina pacijenata dolazi iz regije, ali ima iz cijele Hrvatske. Ima onih koji prepoznaju naše programe pa žele doći tu. Uglavnom većina je iz Primorja Istre idio iz Ličko-senjske županije. Jedan dio pacijenata imamo iz Splita, što je plod dugogodišnje, desetljetne suradnje još iz vremena kada su bili veliki odjeli za liječenje alkoholizma, a odnosili su se na Riječku i Splitsku industriju", objašnjava glavna sestra Zorica.
Tradicija liječenja i kasnije suradnje sa Klubovima liječenih alkoholičara, obiteljima i liječnicima primarne zdravstvene zaštite ostala je do danas.Pacijente na to malo dulje liječenje pažljivo raspoređuju i po sobama. Jednostavnije je svima kada su sličniji i po dobi, ali i po težini kliničke slike kao i po fizičkom stanju. "Nastojimo da pacijenti i u malim okruženjima dobiju support, a i oni se bolje vežu, znaju prepoznati krize. Velika većina pacijenata je dobrovoljno tu, ima i jedan dio manji vezan za mjere liječenja od prekršajnog suda. No problem je širok, ima i slučajeva kada je pacijent dragovoljno odlučio, ali je i obitelj sjela i na lijep način rekla da bi trebao na liječenje. A obitelji su jako zainteresirane, zovu nas svakodnevno. Često s njima razgovaramo, obitelji i bližnji su uvijek uključene, liječenje ovisnosti ne može proći bez njih", objasnila je sestra Zorica Vujić.
Voditeljica Odjela za bolesti ovisnosti potvrdila je te riječi. Kroz njezin ured - ordinaciju ako ne prolaze pacijenti, onda telefonski zovu članovi obitelji. Doc. dr. sc. Suzana Jonovska naglašava da je jako bitna umreženost primarne zdravstvene zaštite, zavoda i svih psihijatrijskih bolnica, zbog razmjene iskustava, posebno o novim ovisnostima tako i zbog kontinuiteta liječenja. A s alkoholizmom imaju najviše iskustva, unatrag 60 godina, rade po Hudolinovom programu koji se pokazao dosta uspješan. Psiho-edukacijski program traje od jedan do tri mjeseca, nakon otprilike tjedan dana detoksikacije kada se najkasnije bolesnik uključuje u psihoterapijski rad ali i psihoedukaciju, objašnjava nam voditeljica odjela. No ono što je posebno istaknula kao njihovu specijalnost je liječenje dualnih dijagnoza-komorbiditeta. "To su pacijenti s ovisnošću i još nekim drugim psihičkim poremećajem najčešće su to: anksiozni, afektivni (depresija, bipolarni) poremećaji osobnosti i povijesno kroz rat PTSP. To je problematika koja traje. Danas gotovo da mi nemamo čisti PTSP ili čistu ovisnost. Imamo pacijente s minimum dvije, tri ili čak pet dijagnoza, to su takozvani komorbiditeti i to je izazov 21. stoljeća", objasnila je psihijatrica.
Tomislav Kristo / CROPIX
Voditeljica odjela ovisnosti dr. sc. Suzana Jonovska
U tim slučajevima pacijenti su uključeni u ciljane i personalizirane programe, koji su paralelni ili nastavni, ovisno o kapacitetu samog pacijenta. Danas je sve veći izazov u psihijatriji koja liječi ovisnosti pojava novih psihoaktivnih supstanci. Mladi koji masovno odlaze na Zrće ili događaje poput Ultre postaju žrtve 'novokomponiranih' sintetičkih droga koje u psihijatriji već neko vrijeme nazivaju pravom pošasti.
"Prema nekim podacima vladinog ureda javlja se oko 40 novih tvari godišnje - za koje ne znamo kemijsku strukturu niti interakcije i bitno se razlikuju od takozvanih standardnih droga. Lako su dostupne, a izazivaju vrlo snažne negativne učinke na mozak. Ni sama osoba najčešće ne zna što je uzimala. Takve akutno intoksicirane pacijente vidimo rjeđe, ali se zbog stanja i nastanka psihoze često nakon dan dva premjeste kod nas na nastavak liječenja. Dekompenzacija zna trajati i do mjesec dana, a uz ostale mjere, njih liječimo i s antipsihoticima", kazala je dr. sc. Jonovska. Problemu novih droga mnogo pažnje posvećuju u psihijatriji. Kroz seminare i istraživanja u kojima sudjeluju svi hrvatski liječnici fokusiraju se na tu problematiku u kojoj ima mnogo nepoznanica. "Takvih pacijenata se sve više i više, sve mladji su, oštećenja mozga od tih novih droga su puno veća i s puno manje količina i trajanja konzumacije, su te posljedice veće i nekad ireverzibilne", upozorila je psihijatrica Jonovska.
Mnogi zaposlenici nisu s Raba
Uz rehabilitacijske odjele, dnevnu bolnicu i medicinsku dijagnostiku u Psihijatrijskoj bolnici Rab postoji i Odjel za forenzičku psihijatriju. Time ova bolnica spada u samo četiri one koji imaju takve odjele. Osim Raba to su Ugljan, Popovača i Vrapče. Kapacitete određuje ministarstvo, a na odjelima su smješteni pacijenti koji su kaznena djela napravili u neubrojivom stanju. Zbog tog asu nakon vještačenja smješteni umjesto u zatvor na forenzički odjel neke psihijatrijske ustanove.
Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Matošić i Zorica Vujić
"Mi pristupamo svakom pacijentu individualno, a u rad je uključen cijeli terapijski tim koji čine: psihijatar, psihoterapijski educirane medicinske sestre i tehničari i suradno osoblje, psiholog, socijalni pedagog, socijalni radnik, radni terapeuti, ali u svemu tome načelo je individualnog pristupa. Također uključujemo i članove obitelji s obzirom na probleme koje se u obitelji najčešće i javljaju. Kod nas pacijenti borave duže vremena. Potrebno je mnogo strpljenja s njima i ohrabrenja da se proces liječenja dovede do kraja. Često su to vrlo tužne životne priče i mnogo vremena treba da se dopre do pacijenta", objasnio je glavni tehničar forenzičkog odjela Tomislav Matošić. Nije mnogo više mogao govoriti o svom odjelu, jer je kaže, zbog naravi liječenja, etičkog kodeksa i zaštite podataka za to potrebno i odobrenje pacijenta i nadležnih institucija.
Tomislav je kao i većina njegovih kolega na Rab došao zbog posla. On je Slavonac koji se nakon završene srednje škole i odsluženog vojnog roka oko 2001. prijavio na natječaj za posao na Rabu i dobio ga. "Došao sam ovdje kao med tehničar sa srednjom stručnom spremom, meni je bolnica omogućila školovanje i platila mi višu medicinsku na fakultetu u Rijeci. Ima nas dosta Slavonaca ovdje. Na otoku je za razliku od velikih gradova mir i tišina, lijepo je . Ako se netko hoće maknuti od urbane gužve, ovdje je super. Kada me netko pita kad mi je najljepše vrijeme, svi misle od 1.6. do 1.9. ja mogu reći da je od 1.9. do 1.6. ljepše vrijeme", smije se ovaj glavni tehničar jednog od težih odjela. Njegova kolegica Zorica, glavna sestra odjela ovisnosti, također potvrđuje njegove riječi, ona je kaže, na Rab došla iz Vojvodine prije dvadesetak godina. Zbog duge tradicije psihijatrijske bolnice domaći Rabljani već su naviknuli da im na otok dolaze medicinari i iz drugih krajeva.
Tomislav Kristo / CROPIX
Senzorna staza u parku
Tomislav Kristo / CROPIX
Terapijski park bolnice na Rabu
Iako kao i u cijeloj zemlji postoji trend migracije medicinskog kadra za sada na Rabu je stanje donekle održivo. Ravnateljica spominje sufinanciranje stanovanja kao mjeru koju je osigurala županija, grad i sama ustanova. Prespektive su moguće uz nacionalne planove ii strategije i dio su politika u zdravstvu. Malo koja javna zdravstvena ustanova može ponuditi više od dobrog radnog mjesta, ugodne radne klime i napredovanja u stručnom i znanstvenom smislu. A tu politiku ova ustanova slijedi zadnjih dvadesetak godina. Šendula-Jengić se u našem razgovoru ponovo osvrnula na bolest budućnosti depresijom - uskoro najvećim problemom modernog doba. Na pitanje što je uzrok depresiji odgovara da uzroka ima jako puno. Depresija nije jedinstvena bolest, iako postoje neki biološki markeri, depresija je sindrom. "Ona je zapravo bolest svih bolesti. Depresija je bolest tijela i bolest duše. Nastaje nakon što svi zaštitni mehanizmi u čovjeku, okolini, obitelji i mehanizmi samokontrole, kada svi oni popuste tad nastupa depresija", kazala je.
Gledajući iz perspektive zdravstvenih radnika koji mahom napuštaju zemlju razmišlja da sve njih čeka novi način, stil života. Vjeruje da će jedan dobar dio ljudi koji su bili prisiljeni otići iz materijalnih razloga iz naše zemlje isto tako biti ugroženi od depresije. Jer bez obzira na neke materijalne uvijete koji će biti bolji, zbog tuge, nostalgije, odvajanja od matične sredine, obitelji, od prijatelja s kojima su rasli, načina života običaja, dijeljenja svega onoga čemu pripadamo, to je teško. "Samo malo bolji uvjeti života i standard, više pažnje i brige o čovjeku bili bi dovoljni za povratak onih koji su otišli. Neće sve te migracije dovesti do nužno dobrih posljedica", zaključila je svoje viđenje današnje situacije u modernom društvu ravnateljica Psihijatrijske bolnice Rab.