KAKO ZAUSTAVITI PUSTOŠENJE DALMATINSKE ZAGORE Vlasniku uspješne građevinske tvrtke nedostaju radnici: 'Ne znam zašto ne žele raditi'

KAKO ZAUSTAVITI PUSTOŠENJE DALMATINSKE ZAGORE

U bajkovitoj Dalmatinskoj zagori Imotski i Imotska krajina nekako su u samom srcu toga krša i ljepote.

'Iskustvo s njemačkih bauštela pomoglo mi je da podignem firmu s 240 zaposlenih '

Obrubljena sa zapada ponosnom Cetinskom krajinom, a s istoka Vrgoračkom, Imotska krajina oduvijek je i bila spojnica i središte, svojevrsna povijesna prometnica od mora prema unutrašnjosti Dalmatinske zagore i Neretvanske doline. Od mletačkih vremena Imotsku krajinu nisu nikada drugi naseljavali, nego je ona naseljavala druge krajeve, gradove i države. Čitav svijet naseli, a sebe raseli, znalo se govoriti u Imotskom, što se i pokazalo stoljećima u praksi.

U posljednjih pedeset godina stanje se pogoršavalo iz godine u godinu, piše Slobodna Dalmacija. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, u Imotskoj krajini bilo je 29.739 stanovnika, što je čak za 37,2 posto manje nego 1971. godine kada su u njoj živjela 47.354 stanovnika. Znači, čak 17.615 manje. Najviše se osjetio pad u brdskim područjima krajine, gdje su napuštena cijela sela, što zbog loše komunalne infrastrukture, što zbog odlaska "glave kuće" u inozemstvo, pa bi se cijele obitelji premještale prema Imotskom polju, a mladi, pretežno muškarci, odlazili su očevim stopama.

Ono najtragičnije, gasile su se škole, nestajalo je djece. Podaci su tu neumoljivi. U posljednjih četrdesetak godina zatvoreno je čak dvadeset područnih škola, a od sedam i pol tisuća zabilježenih osnovnoškolaca u školskoj godini 1971./72., danas imamo samo 2200 đaka u osnovnoškolskim klupama. Čak pet i pol tisuća manje. Za neki veliki grad to je puno, a kamoli za Imotsku krajinu! Recimo, u općini Zagvozd zatvoreno je čak osam područnih škola, u Biokovskom Selu, Krstaticama, Rakićima, Rašćanima Gornjim, Župi Donjoj, Župi-Šarićima, Vrdoljacima, Rastovcu.

Ništa nije bolje ni u zapadnom dijelu Imotske krajine. Zatvorene su područne škole u Svibiću, Biorinama, Cisti Grivi, Dobranjama, čak i one uz same rubove grada Imotskog, u Glavini Gornjoj, Rebićima. Da ne govorimo o lovrećkoj općini, Runovićima, Prološcu.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, blagi oporavak je u školama u samom gradu Imotskom, Vinjanima i Zmijavcima.

No, vratimo se gospodarstvu i radnim mjestima. Prošli komunistički sustav, a sve zbog dokazanog domoljublja Imoćana, bio je prema njima maćehinski nastrojen, što se očitovalo u masovnom raseljavanju Imotske krajine već nakon završetka Drugog svjetskog rata, a posebno tamo s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su se masovno dijelile putovnice i Imoćani su kretali put Zapadne Europe, ponajviše u Zapadnu Njemačku. Na tisuće njih. Većina se vraćala, no mnogi su i ostajali, ženili se strankinjama ili bi dovodili svoje obitelji. Tako je praktički nestalo nekoliko generacija, koje, istina, dišu hrvatski i imotski, no nema ih na očevoj ili djedovoj rodnoj grudi. Oni koji su se vratili iz inozemstva polagano umiru, s njima i njemačke mirovine koje su nenasljedne. Mladi, naviknuti trošiti, teško su se prilagodili, a nije bilo ni novih radnih mjesta, pa i oni nastaviše u posljednje vrijeme odlaziti. I to ne sami, već sa suprugama i djecom. Odoše djeca u njemačke, francuske, austrijske vrtiće i škole i samo kod kuće govore hrvatski. I to je tragedija.

Imotske firme

No, da se ne kuka previše s ovim, istina, nepobitnim činjenicama, treba napomenuti i sljedeće. Tamo s kraja osamdesetih godina u Imotskoj krajini bijaše nekoliko vrlo jakih i u ondašnjoj državi vrlo cijenjenih firmi i tvornica. U njima je sigurnu plaću primalo više od šest i pol tisuća Imoćana. Među zaposlenima bilo je i mnogo žena, majki i djevojaka. U "Trimotu", tvornici trikotaže, više od tisuću i pol zaposlenih, u Vinariji Imotski oko pet stotina i, ono najvažnije, uz sebe je ona vezala oko devet tisuća kooperanata vinogradara koji su uredno živjeli od prodaje svoga grožđa. Zatim "Agrokoka" koja je jajima opskrbljivala cijelu Dalmaciju i prostor sve do Rijeke, pa tvornica "Imostroj", da ne govorimo o građevinskim firmama, "Vodogradnji", "Novogradnji", trgovačkom divu "Napredak", pa "Autopoduzeću" i da ne nabrajamo dalje. I onda devedesetih nakon dolaska neovisne države Hrvatske stiže nikad razjašnjena privatizacija.

Prije toga treba svakako spomenuti da je država, a posebno u vremenu kada bi na vlasti bile vlade s HDZ-ovom većinom, a kako su Imoćani od samog početka ove države listom imali u jedinicama lokalne samouprave na vlasti HDZ, država je, istina, pomagala Imotsku krajinu. Ponajprije su to bila sredstva za uređenje infrastrukture lokalnih i županijskih prometnica, pa javne rasvjete, telefonije. Ono najvažnije, poticaji za nova radna mjesta, nisu se u Imotskoj krajini vidjela u praksi. Stoga su Imoćani i odlazili vani. Rijetko su se otvarali natječaji, osim u državnim službama (carina, policija, škole, državni uredi), za neka nova radna mjesta u proizvodnim djelatnostima. Ruku na srce, dijelom je tu zakazala i lokalna politika usmjerena u početnim fazama samo u svoja četiri zida, tako da je komunikacija osam imotskih općina i grada profunkcionirala tek u posljednjih nekoliko godina. Toliko, da se ne kaže kako su Imoćanima svi krivi zbog trenutačnog stanja, osim njih samih. Redom padaju, rekosmo, ulazeći polako u stečaj, sve tvornice i firme, onda u likvidaciju, baš sve. Neke se privatiziraju poput "Vodogradnje" i "Autopoduzeća", no one najosjetljivije, "Trimot", "Agrokoka" "Imota", "Vinarija", odoše u nepovrat. Ova posljednja prije nekoliko mjeseci prodajom svojih resursa.

Sve one bijahu u državnom vlasništvu, a nerazumnom politikom iz Zagreba, davanjem novca poreznih obveznika za plaće kako bi se sačuvao socijalni mir, prolongirala bi se smrt tih firmi, ali se nikada, ama baš nikada nije pokušalo na drugi način riješiti sudbina tih društava i spasiti barem mali broj ljudi da u njima rade. A moglo se, barem tako govori struka. Primjerice, s infrastrukturom "Trimota" ostaviti na radu barem sto, dvjesto kvalificiranih žena tekstilnog smjera, u "Agrokoki" ostaviti desetak, dvadeset tisuća nesilica, jer jaja trebaju svaki dan za prehranu. I konačno, moglo se ostaviti na životu i Vinariju. Ne da se država o tome brine, već da traži pogodnog partnera kojem bi se to prodalo uz uvjet da se pokrene proizvodnja. Ove naznake ne sugerira potpisnik ovih redaka, već stručnjaci koji su i radili u spomenutim firmama.

Fokus na turizam

No, ono što je vrlo znakovito, nikada nitko od državnih institucija (jer država je i bila vlasnikom svih ovih privrednih subjekata) nije jednom riječju podastro ne samo tijek, već ni detalje svih tih privatizacija i nestanaka, odnosno gašenja imotskih firmi. A bilo je tu sigurno zanimljivih priča, rodbinskih veza prilikom privatizacije i kupnje sa samog vrha države pa na dalje.

I sada kada u tim firmama nema niti jednog zaposlenog, dovitljivi Imoćani okrenuše se turizmu. I tu po onoj, gdje jedan, tu će i ostali. Niknuše nove ili se preurediše stare kuće u ruralnom dijelu krajine za prijam turista. U samo nekoliko godina niknu oko tri stotine objekata koji bi mogli komotno u bilo kojoj razvijenoj zemlji Europe biti primjerni i za najizbirljivije goste. Turistički rezultati su više nego sjajni. Hrvatska Provansa, kako neki prozvaše Imotsku krajinu, ima potencijal. Otvara se tunel "Sveti Ilija" koji je donio čitav niz prednosti. Povećava se broj gostiju, posebno stranih, no opet od turizma živi mali broj obitelji. Nova radna mjesta otvaraju se na kapaljku i to opet ona koja izravno financira država. Donosi se i strategija razvoja turizma, jedina takva u kontinentalnoj Hrvatskoj. Zapravo to je jedan jedini strateški dokument razvoja u Imotskoj krajini. Nikada sličan dokument s nivoa osam općina i grada Imotskog o razvoju poljoprivrede, revitalizaciji Imotskog polja, nije donesen. Eto još jedan minus imotskoj lokalnoj samoupravi.

Problemi s infrastrukturom

Ipak, na ovom dijelu Dalmatinske zagore država bi trebala pomoći. prvenstveno u izgradnji infrastrukture. Prometne ponajprije. Tunel "Sveti Ilija" je probijen, autocesta je došla do Zagvozda, no do nje treba doći dvije trećine Imotske krajine. Čime? Uskom cestom koja se začepi s nekoliko kamiona. To je prioritet i tu država može i mora intervenirati. Zatim, mora biti posrednik za Imotsku krajinu i cijelu Dalmatinsku zagoru u pronalaženju strateških partnera iz inozemstva u iskorištavanju blagodati Imotskog polja. Jer poljoprivreda je uz turizam ono jedino što može ostaviti Imoćanina da se ne iseljava i ne odlazi. I dok Imotsko polje gdje nije provedena komasacija, gdje ima na tisuće vlasnika parcela, a neke od njih imaju i promjer deset s pet metara, gdje sustav navodnjavanja koji je obećan desetljećima još uvijek stoji u papirima, gdje je polje u svoje dvije trećine obraslo travom, dotle se uvozi voće i povrće sumnjive kvalitete iz inozemstva i prodaje se na sve četiri strane. Tek nekoliko OPG-ova, pa malih vinarija daju divan primjer kako se može proizvoditi zdrava hrana i kako se mogu ostaviti ljudi u Imotskoj krajini. Eto, tu država mora intervenirati poticajima, kreditima, osiguranjem zaštite plasmana zdrave imotske prehrambene robe.

Isto tako u nekoliko primjera vidljiv je i silan potencijal imotskog obrtništva, gdje se zapošljavaju mladi ljudi. Primjera imamo u stolarskom, drvoprerađivačkom, automehaničarskom, vodoinstalaterskom obrtništvu i to sve od reda mladih ljudi. Tek kada se uključi država davanjem poticaja ili zaštitom onoga što njihov čovjek proizvodi, ali u suglasju s europskim standardima, tada se može govoriti o opstanku i potpunoj revitalizaciji ovoga lijepog prostora Dalmatinske zagore i ne odlasku ljudi s ovoga područja.

Pozitivan primjer

Imoćani su i poznati građevinari i u Imotskoj krajini imamo lijepih i zdravih primjera kako se može raditi, ostati na rodnom tlu. Građevinska firma "Lasić Company" osnovana je još 1992., a aktivna je od 1996. godine. Zapošljava sada više od 40 ljudi, od toga dvije trećine iz Imotske krajine. Solventna, s uvijek urednim "papirima" prema državi, poreznim institucijama i, ono najvažnije, prema svojim djelatnicima. Plaće dobre i sigurne, božićnice, nadoknade, prekovremeni sati uredno plaćeni, posla ima i u budućnosti će ga biti i više. Certifikati ISSO 9001, 14001, poslovi se dobivaju od državnih institucija, što je jasan pokazatelj urednog poslovanja.

O tome vlasnik Imoćanin Slaven Lasić kaže:

- Imoćani su odlični i vrijedni radnici. Sreća moja kada bih imao sve radnike s područja Imotske krajine. No, evo već nekoliko dana tražim desetak radnika tesara, armirača, vozača i jave mi se njih jedan, dva. Znam da ih ima, ali, eto, ne znam zašto neće da rade. Poslao sam i molbu birou rada, no nema ništa, pa sam za radnom snagom morao krenuti i u Makedoniju. A posla ima, koliko na području Imotske krajine, tako i izvan nje. Tunel "Sveti Ilija" otvorio je gradilišta i na Makarskoj rivijeri i srednjodalmatinskim otocima, gdje imamo nekoliko gradilišta. Imamo divne prirodne resurse, ali i ljudske resurse. Ja se širim samo iz svojih izvora, iako mi je u početku pomogla Županija s kreditima. I sin i kći upisali su građevinsku struku i vratit će se nastaviti gdje smo supruga i ja počeli. U Imotskoj krajini i Imotskom može se dobro živjeti, to su činjenice. Kako sam ja uspio u građevini, tako mogu neki drugi u poljoprivredi. Trebaju ljudima poticaji, zajamčen otkup, jer je naš proizvod zdrav, čist. Vidite, veliki strani trgovinski lanci uništili su male imotske trgovine, obiteljske poslove, tako da u Imotskom gradu ne možete vidjeti više malih dućana. I dakako, ti ljudi ili njihovi članovi obitelji odlaze u inozemstvo - kaže Slaven Lasić, pokazujući kako se može radom i znanjem uspjeti u Imotskom i Imotskoj krajini.

Dakle, Dalmatinska zagora, pa tako i Imotska krajina, imaju velik potencijal za razvoj i turizma, i poljoprivrede, i obrtništva, i uslužnih djelatnosti. Kultura življenja svakim je danom sve bolja i sadržajnija, nemjerljivi su potencijali njezinih prirodnih vrijednosti. Ekološki čista i netaknuta priroda, baštinsko naslijeđe i sve drugo daju našoj Zagori pečat područja na kojemu živi kulturan narod. Sve su to prednosti koje još nisu iskorištene. Sada je vrijeme da uz pomoć mnogih EU fondova Dalmatinska zagora, pa tako i Imotska krajina, krenu bržim tempom razvoja.

Naslovnica Regional