Život baš i nije mazio 48-godišnju Irion Blažević iz Stobreča.
Boreći se za vlastito zdravlje (mikroadenom hipofize i limfedem), ova je vrijedna žena odgajala i dvije kćeri koje stalno trebaju liječničku skrb zbog svojeg teškog zdravstvenog stanja, pa je posao njegovateljice radila i prije nego što je službeno dobila certifikat za to. Da bi im kupila lijekove, njegovala je starije i nemoćne osobe te pekla kolače, izrađivala nakit i sve što je trebalo kako bi ona i kćeri imale osnovne stvari u životu.
Nakon prekvalifikacije iz trgovkinje u njegovateljicu, pomislili biste da naša sugovornica leti od sreće jer konačno i službeno radi ono što voli, ali ona je zapravo jako tužna i k tome teško ranjena, s velikom brigom kako će ovakva pomoći kćerima u dobi od 19 i 26 godina koje trebaju lijekove.
Borba u fekalijama
Nakon potpisanog ugovora s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje u programu prekvalifikacije, koji sufinancira EU, Irion je odradila 250 sati teorijske nastave u Tehničkoj školi u Splitu te je s radošću 4. ožujka počela s praksom u Domu za starije i nemoćne u Vukovarskoj ulici, koja je trebala trajati još 250 sati.
– Tamo me je 24. ožujka teško ozlijedila dementna, ali fizički vrlo jaka i teška štićenica doma u dobi od sedamdesetak godina, koju su mi doveli te nedjelje ujutro na kupanje sa skorenim fekalijama po cijelom tijelu. Odmah je bila nesuradljiva, a kad sam joj nakon kose, glave i prsnog koša počela prati preponsko i gluteusno područje, snažno se opirala, da bi mi u jednom trenutku, dok je sjedila na pokretnoj stolici za kupanje, uhvatila desnu ruku u kojoj je bila slušalica tuša. Nju mi je najprije zarotirala u zglobu, a zatim prebacila preko moje glave. Odmah sam osjetila stravičnu bol i krckanje u ramenu, ali nisam smjela pustiti tešku dementnu ženu da mi padne u one fekalije, vodu i šampon. Kako se na trećem katu Doma, gdje je Odjel dementne gerontologije, pušta jaka glazba s radija da se ne bi čuli vriskovi pacijenata, ni jedna od sestara nije me čula, pa sam uz užasnu bol vodila bitku s teškom ženom punih dvadeset minuta – prisjeća se tih teških trenutaka.
Reći ćete – loša sudbina, događa se. No, ozljeda je našoj sugovornici tek otvorila "kutiju" s problemima, jer je od ozljeđivanja do službenog priznavanja te ozljede prošlo gotovo tri tjedna.
– Najprije mi je doktorica na Hitnom traumatološkom prijamu rekla da mi je ruka otekla zato što je nepravilno držim jer mi visi, a onda u opisu ozljede na radu nije htjela upisati točan razlog. Na moju primjedbu rekla mi je da ne može ona sada pisati lektiru. Čak je u jednom nalazu stavila da sam stradala pri dizanju teškog tereta, pa sam to odbila potpisati unatoč bolovima jer moja štićenica iz Doma nije teret, nego žena sa svojim punim dostojanstvom – tužno će ova uljudna žena, koja je čak 50 puta u razdoblju od tri tjedna morala autobusom "hodočastiti" od Stobreča, gdje živi, do HZZ-a i HZZO-a u Splitu, dok joj nisu napokon napisali i dali ono što su bili dužni odmah učiniti.
– Liječnici mi nisu odmah prepoznali težinu ozljede, a birokrati s HZZ-a su me šetali od nemila do nedraga, s rukom u gipsu i bolnim ramenom, te su čak u jednom dokumentu napisali da sam stradala prilikom naleta bure kad sam dolazila na posao, nakon čega sam navodno pala na desno rame. Pa su mijenjali šifru ozljede, pa su tražili od mene dokument T5, govoreći da mi ga ne treba potpisati moja osobna liječnica, iako je trebala, i niz stvari koje nemaju veze s mozgom – kaže Irion Blažević.
Hitno u gips
– Pravu težinu moje ozljede primijetio je tek 2. travnja dr. Fabijan Čukelj, kad je vidio kako mi stoji šaka, kakve je boje i deformirana. Napravio je RTG desne šake i dijagnosticirao lom kosti u njoj i TFCC sindrom (istegnuće i prekid tetiva i ligamenata šake). Hitno mi je stavio gips.
Na idućem pregledu dr. Veridijana Šunjić Roguljić skida gips zbog natečenih prstiju i šalje me na mikrosnimku kostiju šake, gdje uz prijašnju dijagnozu dijagnosticira i lom pete metakarpalne kosti šake. Vraća mi šaku u gips. Hitno me šalje doktoru Bojanu Štambuku, koji me zbog neizdržljivih bolova šalje na magnetsku rezonanciju šake, koju ja ne mogu obaviti zbog metalnih klipsa ostalih od jedne od osam operacija prijašnjih godina. Preporučuje mi MSCT, koji u ovom slučaju i ne može puno pomoći.
Gips mi skidaju 6. svibnja s preporukom za fizikalnu terapiju i elastični zavoj te propisuju lijekove za bolove. Sve ovo vrijeme ne mogu odraditi ni osnovnu osobnu higijenu – daje nam Irion nalaze na uvid.
No, pravi šokovi nastaju kad naša sugovornica doznaje da sve ovo vrijeme uopće nije bila osigurana za nesreću na radu i da su joj iz HZZ-a platili samo dane koje je u Domu odradila preko radnog tjedna, ali ne i subote i nedjelje. Na kraju joj na jedvite jade priznaju tu ozljedu na radu, ali iz cijelog ovog odnosa ostaje niz pitanja koje gospođa Blažević želi postaviti odgovornima...
– Potpisala sam ugovor za njegovateljicu, a uvjerenje o položenoj prekvalifikaciji glasi "njegovateljica starijih i nemoćnih osoba", čime mi je smanjen opseg radnog djelovanja.
Također, na ugovoru za isplatu stoji žiro-račun na koji nisu uplaćivali moje putne troškove i naknadu, nego su bili uplaćeni na moj zaštićeni račun. Pitam se jesu li na taj račun stizala sredstva i u koju svrhu, te zašto on uopće postoji u ugovoru?
Zašto je u ugovoru napisano da se sredstva isplaćuju razmjerno broju dana prisutnosti na nastavi, ne navodeći da subote i nedjelje ne ulaze u isplatu. Imam potvrdu, potpisanu i pečatiranu od odgovorne osobe Doma, o 21 odrađenom danu, a plaćeno mi je samo 16 dana za rad od ponedjeljka do petka. Vikendi koje sam odradila nisu isplaćeni.
Irion Blažević pokazuje nam ugovor u kojem jasno stoji da HZZ snosi troškove osiguranja po Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, a osiguranje je trebalo biti uplaćeno od 13. prosinca 2018., kad je ugovor sklopljen, do 15. travnja 2019., kad završava.
– Kad sam išla predati prijavu ozljede na radu, doznajem da prijava na obvezno zdravstveno osiguranje na moje ime i prezime uopće ne postoji, tako da sam sve vrijeme radila neosigurana. Ponovno se vraćam na HZZ, gdje mi ispunjavaju tu prijavu koju ponovno, s rukom u gipsu, nosim u HZZO. Znači, tek 29. ožujka, pet dana nakon ozljede na radu, dobivam tu prijavu.
I nakon ove traume još mi je šefica HZZO-ova Odjela prijave ozljede na radu rekla da HZZ nije izvršio prijavu na tiskanici OR na moje ime – napominje Irion.
HZZ bez komentara
– HZZ nakon moje ozljede nije napravio apsolutno ništa što su prema HZZO-u u mojem slučaju morali napraviti. Dapače, sama sam morala odraditi posao HZZ-a, a pritom mi je čak naveden i netočan opis nastanka ozljede.
HZZO mi je priznao ozljedu na radu. Budući da je ozljeda nastala pod ugovorom s HZZ-om, kako je moguće da mi nisu isplaćeni dani prakse koje nisam mogla odraditi zbog ozljede? – pita se gospođa Blažević, koja se jako brine kako će se ovako ozlijeđena skrbiti još i za kćeri, koje su joj sve u životu.
Netko za to mora biti odgovoran.
Hrvatskom zavodu za zapošljavanje poslali smo upit s opisom cijelog ovog slučaja, ali do zaključenja teksta odgovor nismo dobili. Kad on dođe, objavit ćemo i reagiranje HZZ-a.