Dobro pogledajte ovu kuću. Da, složit ćete se da je prekrasna, prelijepa, tako luksuzna, raskošna. S bazenom na čije se rubove možete nalaktiti, pa svijet promatrati sa 139 metra nadmorske visine. Ispod vas su se smjestili krovovi prekrasnog, konzervatorski zaštićenog Dola na Braču, piše Slobodna Dalmacija.
Na suprotnoj strani malog klanca pogled će vam privući crvenkasti odsjaj stijena i spektakularne pećine sastavljene od posebnog ovdašnjeg kamena hrapoćuše. Ako pogledate u daljinu, na nekom trećem kilometru uočit ćete morsku brazdu koja se pruža pred Postirima.
Villa "Ani", kako su je nazvali njeni vlasnici po svojoj nonici Ani, arhitektonski gledano je savršena. Ali ono što je čini posebnom, nije onih 300 do 400 tona tona ljudskom rukom obrađenog, discipliniranog kamena. Posebna je zbog činjenice da su je sami, kao prvu sagrađenu kuću u svom životu napravili Doljani, otac i sin Zoran i Jakša Gospodnetić.
Kamen po kamen, po arhitektonskom nacrtu, uz pomoć jednog pomoćnika, napravili su to u 15 mjeseci.
U krov se dirali nisu, taj su dio dali bračkom meštru koji je imao znanja napraviti tradicionalni, kosi, domaći oblik. Sin Jakša koji je sve i "zakuhao" kaže kako mu je grijota vidjeti ravne krovove, kao neku novotariju, trend. On je želio onako kako spada, jednu kuću za sebe i svoju mladu obitelj, onakvu kakvu je zamislio još dok je imao 12 godina.
- Tada sam je već vidio u glavi i zamislio je na didovini, na mirini na kojoj je bila stara građevina, zapravo ništa nešto. Tada još nisam u glavi imao bazen i garažu, samo kuću s pozicijom koja je trebala gledati baš ovako kako sada gleda.
Čekala se beba, nije bilo vremena
A kako sam krenuo u obiteljski život, sve je trebalo požuriti. I onda je sve išlo na ho-ruk, čekala se beba, vremena nije bilo puno, trebalo je srediti papire, dignuti kredit, arhitektu prenijeti točno što sam nacrtao u svojoj glavi. Otac i ja smo krenuli sami, sve računajući kako će nam se putem pridružiti i pravi, iskusni građevinari. Tko je tada mogao i pomisliti kako ćemo nas dvoje, koji nikakvog iskustva po pitanju gradnje imali nismo, sami do kraja i dovesti ovaj projekt - veli Jakša.
Pa su iskopali temelje, u centimetar točno. Stavili tri betonske ploče. Dizali kuću i paralelno, ponekad uz pomoć prijatelja, obrađivali kamen. Nabavljali isti taj kamen. Vodili računa o cijevima, kabelima, instalacijama, kanalizacijama, ulaganju tradicionalnog kamena hrapoćuše, kako bi se kuća uklopila u okoliš, u zaštićeno mjesto.
U skladu s konzervatorskim naputcima. Vodeći računa čak i o fugama koje su trebale biti točno onakve kakve dolska stara zdanja i krase. S posebnim kamenčićima, u posebnom tonu.
- I gle obrata sudbine, dakle moj je otac kamenoklesar. A ja sam po struci arhitektonski tehničar, koji se tim zanimanjem nikada bavio nisam. Čak sam po završenoj školi u kojoj su nas trenirali da mislimo praktično, logično, u 3D, mislio: "ma šta je meni tribalo ovo završit".
Čim sam maturirao pomislio sam - ma je li se meni tribalo s time zafrkavat, pa šta će mi to pomoć u životu? I gle sudbine, upravo mi je to znanje pomoglo u životu. Sve one lekcije, svi nacrti, sav rad na računalu, sve što sam u školi učio, sada je odjednom dobilo praktičnu funkciju. Stajao sam na tom gradilištu i gledao oko sebe kako kuća raste. Po noći sam je sanjao. Bila je to muka nad mukama - veli Jakša.
Konzervatorski zaštićeni način
A jedna od većih muka je bila pronalazak kamena koji se trebao uklopiti u konzervatorski zaštićeni način gradnje. Prvih 70-ak kubika je stiglo iz obližnje kuće koja se rušila. Prebačeno je s 13 tamića. Sedam do osam tamića punih kamena je stiglo iz kamenoloma, koje je Jakša svojim rukama obradio, a otac ga odmah ulagao u zidove.
A jedan dio, gle kurioziteta, je došao iz centra Splita, iz Vijugaste ulice. Iz kuće koja se rušila, a za koju je kamen, kada se gradila došao upravo s Brača.
- To je najluđi dio priče. Namučio sam se kao pas dok sam tragao za adekvatnim kamenom. I onda sam od rođaka koji je počeo rušiti kuću u Varošu, čuo da je građena upravo od kamena kojeg sam tražio. I nije mi bilo druge nego pravac Split, u Varoš, u Vijugastu ulicu.
Na karioli sam taj kamen uz pomoć prijatelja slaga u palete, pa smo ga nosili u Plinarsku na parking. Eto sudbine, kamen s Brača koji je otišao u Split, opet se vratio doma na Brač. I eto što kazati, na otoku poznatom po kamenju, najveća je misija bila pronaći kamen.
Kako je on dolazio, tako smo ga obrađivali, a uz put su mi ruke davali i neki lokalni klesari. I po kiši, pod velikim suncobranom smo radili. Mater bi nam donosila obid na gradilište, nismo smjeli gubiti vrime ni na sekundu - veli Jakša.
Ljude bi u taksiju vozio u trlišu
Najviše ih je, kaže namučilo stavljanje prve ploče. To je bila velika glavobolja, no kada su i to s uspjehom napravili, znali su, veli, da mogu sve. Jakša je tu prvu problemsku barijeru označio kao psihološku granicu. No kada je uvidio kako granice nema, sve je ostalo išlo kao po loju. Gradnju bazen je, primjerice, na kraju balade doživio kao dječju igru. Opuštanje. Točkicu na i, nešto što je napravio, onako usput.
- Glava mi je nakon svega bila ranjena, reću vam otvoreno, to je bila tortura. Ali očito je dobro prošla. Kako inače radim kao brački taksist, znao sam ljude voziti u trlišu. Sili bi mi putnici u taxy, a ja bi im rekao ajme skužajte, ali ja evo taman dolazim s gradilišta. Sami smo na njemu otac i ja.
Ljudima bi ta naša priča bila čak i simpatična. Tribalo je vrimena da i meni postane takva. Evo sad kad smo sve završili, kada je već privedena useljenju. Ali isto je još po noći sanjam. E da, moram i ovo reć, da sve ostane u obitelji, pobrinula se moja žena.
Ona je za sve ovo imala puno razumijevanja, za taj moj cjelodnevni rad na gradilištu. Uz jedan uvjet, želju da ona iznutra kompletno kuću uredi. I bi tako. Sada je to, to - kaže nam Jakša koji je sa završetkom gradnje, gle sudbine, počeo dobivati ponude da i drugima sagradi nešto tako.