U našem prethodnom ekskluzivnom intervjuu iz 2011., u povodu njegove uloge u Fincherovu filmu "Muškarci koji mrze žene", Goran Višnjić je najavio da će opet raditi s Antunom Vrdoljakom nakon "Duge mračne noći", ali da još ne znaju koje teme će se uhvatiti.
Na kraju je tema postala lik i djelo generala Ante Gotovine. A iz te teme je nastao film "General", koji nadolazeće subote svečano otvara festival u Puli.
– Ideja za projekt je nastala dok je Ante još bio u zatvoru, dok je trajao cijeli taj sud. Imali smo želju prikazati njegov život iz neke realne perspektive.
Ideja samog početka snimanja filma bila je da se čvršće u medijima stane na njegovu stranu, a ne da se zaboravi cijeli taj proces koji se događao u Haagu. Ljudi su bili u zatvoru, ali medijska pažnja je nekako spala s toga i onda je to bio cilj.
To smo htjeli napraviti. U međuvremenu, znate kako to ide. Dok se napiše scenarij, dok se osigura financiranje, dok se naprave ugovori i dogovori...
U međuvremenu je i Ante, na sreću, izišao iz zatvora. Mi smo i dalje htjeli snimiti film jer smo već bili na pola posla.
I dalje mislimo da je ta priča vrijedna da se čuje i vrijedna da se zna. Htjeli smo napraviti dobar film o Domovinskom ratu, da kažemo neke stvari koje nam stoje na duši.
Dakle, ovo je film i o Domovinskom ratu?
– Pa, da, to je apsolutno film o Domovinskom ratu. Jedino, na nesreću, taj Domovinski rat je harao po cijeloj Hrvatskoj i teško je napraviti jedan film da obuhvati cijeli Domovinski rat.
Kad ljudi čuju da se snima film o Domovinskom ratu, svi bi htjeli biti u filmu, ali mi istražujemo neki Antin životni put.
Vi u tri sata ne možete puno toga reći. Zato smo radili i seriju. Imamo deset epizoda serije u kojoj će neke stvari biti puno više zastupljene.
Puno više toga će biti rečeno. U tri sata filma ne možemo staviti toliko toga, pogotovo ako idete prikazati više-manje cijeli životni put jednog čovjeka.
Od dječaka pa kasnije sve do izlaska iz Haaga. Film je apsolutno o Domovinskom ratu, s time da je, naravno, težište na Antinu putu kroz Domovinski rat, ali kroz njegovu priču se vide veliki dijelovi onoga što se događalo u Hrvatskoj.
Je li uloga Ante Gotovine najvažnija u vašoj dosadašnjoj karijeri?
– Mislim da jest. Ako izuzmemo Hamleta, koji je bio tako neko čudo. Ne mislim da je bio čudo u smislu kvalitete, nego što se meni dogodio. Tako su se karte posložile. Igrao sam osam godina tu ulogu i u kazalištu.
No, ovaj projekt je definitivno bio najizazovniji, najozbiljniji. Nosio je najviše nekakvih konotacija i odgovornosti. I glumačkih odgovornosti prema liku i djelu tog čovjeka.
I od nekakvih sitnica, na primjer, kad vam dolaze statisti slikavati se s vama za vrijeme snimanja pa ti ne padne na pamet da kažeš dečkima "ne".
Ako su bili neprikladno obučeni ili imali neke čudne uniforme, onda je uvijek bilo "pričekajte, momci, da završimo snimanje pa kad ja u garderobi skinem uniformu, možemo se slikavati kako nas volja, no ovako, dok sam ja taj čovjek koga ja predstavljam, ništa".
Bilo je malo drukčije nego snimanje nekog normalnog filma. Bilo je manje zafrkancije i sve skupa je bilo ozbiljnije. Mislim, film se zove "General".
Znači, ne idemo tu na ime i prezime. Zna se o kome je film i koja je njegova životna priča. Nosite tu jednu odgovornost čovjeka koji je živ danas i koji je bitan za Domovinski rat i simbol je Domovinskog rata.
To su stvari prema kojima morate imati puno više poštovanja nego prema nečem drugom.
Kako ste pristupili portretu lika? Koliko ste izučavali literaturu itd.?
– Ima jako puno materijala. Scenarij je sam po sebi bio vrlo dobar. Tu smo bili svi za vrijeme rata i nakon rata.
No, kako smo general i ja drukčije fizionomije, nismo išli na nekakvo kopiranje da bih ja kopirao njegovu mimiku ili način govora.
Htjeli smo prikazati njegov karakter i ono što je napravio za vrijeme rata. Knjiga Nenada Ivankovića je tu puno pridonijela.
U samom scenariju neke su stvari koje smo znali za vrijeme rata i neke osobne koje su se meni događale, sve je to utjecalo na to da su neke stvari bile lake za odigrati.
Znate, svi mi imamo te neke slike koje nosimo u našim glavama iz tog rata. Tako da smo se, nažalost, morali prisjetiti nekih stvari. Pripreme nisu bile osobito zahtjevne.
Više je bila stvar u karakteru i rečenicama, zahtjevnim rečenicama za koje se trebate namučiti da ih kažete i da one zažive na filmu.
Na primjer, u "Dugoj mračnoj noći", kad Ivan dođe kući, primi svoju mamu za ruke i kaže: "Svete ruke moje majke." Kad to čitaš na papiru, pitaš se kako ćeš to reći a da ne zvuči patetično.
To su velike riječi, ne možeš ti svojoj majci reći "svete ruke moje majke". Ali u tom trenutku je to tako nekako prošlo i kad sam to poslije vidio u kinu, rekao sam: "Tonči, ovo je fenomenalno." A on će meni: "Ja ti govorim cilo vrime."
Uglavnom, ima nekih stvari koje jednostavno ne možete tek tako reći. Morate razmisliti, istražiti, pomučiti se. Morate raditi sami sa sobom, govoriti tu rečenicu i tražiti je.
Zahvalan sam svom profesoru Tonku Lonzi koji me naučio takvom procesu rada. A kad se svemu tome pridodaju emocije, onda ta rečenica zaživi i postane prava. Nadam se da sam u tome uspio jer toga je bilo jako puno u filmu.
Jeste li imali tremu prije početka snimanja?
– Ma ne, to je samo ushićenje zbog prvog dana snimanja. Ja sam izišao iz aviona, iz Zagreba smo otišli za Gospić i tu večer smo snimali, tako da je to bilo malo napeto i više je vladalo uzbuđenje.
Tremu imate u kazalištu, pred izlazak na pozornicu. Na filmu je više uzbuđenje i razmišljanje. Trema ne postoji jer ne radi se s publikom. To je druga vrsta straha.
Jeste li Vrdoljak i vi bili na direktnoj liniji s HV-om snimajući "Generala", kao što Michael Bay bude s Pentagonom kad snima svoje filmove?
– Pa da. Bez HV-a ne bismo mogli snimiti ovaj film. Ministarstvo obrane nam je jako puno pomoglo. Ako možemo povući neku paralelu s Michaelom Bayom, da, vrlo slično tome.
Jako puno ljudi je bilo dijelom filma, ljudi koji su bili u ratu na određenim lokacijama, imali smo sve informacije iz prve ruke. Imali smo podršku Ministarstva obrane, u svim segmentima, i ja sam im osobno zahvalio već nekoliko puta.
Kako su reagirali vaši američki kolege na to koji film snimate? Koliko je svijet upoznat s time?
– Pa svi ljudi koji rade sa mnom, agenti, kolege, cijela moja ekipa, znali su od samoga početka. Ako se sjećate, u "Hitnoj službi" je vukovarska priča bila zastupljena, da su Luki Kovaču žena i djeca poginuli u Vukovaru.
Da je on kao doktor radio po bolnicama za vrijeme rata. Mi smo u "Hitnoj službi" dosta govorili o ratu u Hrvatskoj, tako da su tamo upoznati s tim ratom i mojim odnosom prema njemu.
Za njih je to bio logičan slijed stvari, tako da me agentica pitala kada to točno počinje kako bi me mogla u tom razdoblju osloboditi drugih ugovora.
Ima li šanse da film probije hrvatske kinogranice?
– Pa ne znam to sad, znate, teško je govoriti o tome prije nego film uopće iziđe vani. Vidjet ćemo prve reakcije. Ja znam da je film odličan. Hoće li film biti prihvaćen negdje vani, na hrvatskom jeziku, to ne znam.
Ne želim razmišljati o tome. Idemo najprije vidjeti hoće li se to svidjeti domaćoj publici pa ćemo lako.
Bi li ovo bio film za Oscara da je nastao u Americi?
– Da je snimljen u Americi, bio bi. Ali, ja nisam Mujo koji voli svoga konja hvalit. Idemo ga pogledati pa možemo napraviti i još jedan razgovor nakon filma.
Kakve reakcije očekujete od publike, kritike i javnosti? Je li ovo politički ili politiziran film?
– Bit će politiziran onima kojima se ne bude svidio. Mi smo tu stvarno probali ostati realni. Ali, znate kako je, što je meni realno, nekome drugome nije.
Nismo htjeli vraćati neke stare slike, dapače. Kraj filma ima lijepu poruku i kaže da se svi skupa trebamo koncentrirati na budućnost. No, prošlost se ne smije zaboraviti, prošlost se treba njegovati, ali ne treba se baviti samo prošlošću.
To je nešto što se dogodilo i prema tome treba imati poštovanja, to se ne smije zaboraviti i treba se obilježavati, ali se trebamo okrenuti budućnosti. To je jednostavno.
Mi ne možemo zaboraviti što se nama dogodilo, no trebamo oprostiti ljudima koji su to napravili, ali ne smijemo zaboraviti.
Tu dolazi do sukoba između nekih struja koje misle da bi sve to naprosto trebalo zaboraviti, kao da se nikad nije dogodilo.
No, to se ne može napraviti, mislim da to nije moguće. Treba li oprostiti? Apsolutno da. Treba li se okrenuti budućnosti? Da.
Davne prošlosti se trebamo sjećati s ponosom, zašto da to zaboravimo? To, međutim, ne znači da ne moramo gledati kako da zemlja ekonomski napreduje, kako da budemo u dobrim odnosima s našim susjedima itd.
To nema veze, to su kruške i jabuke. Ovaj film nije napravljen da bi zavadio nekoga, da bi provocirao nekoga. Ali, narod koji nema svoju povijest, nema svoje pamćenje, i trudi se zaboraviti neke stvari, ide krivim putem.
To je kao kad dođete kući i onda kažete roditeljima: "Ma ne trebamo sad govoriti o tome." Da, trebamo govoriti o tome. Jer ako ne govorimo o tome, znači da postoji neki problem. Idemo ga razriješiti.
NAJJEFTINIJI GLUMAC Sin je za ulogu dobio legiće
Vaš sin Vigo glumi malog Gotovinu. Kako vam je bilo imati sina na setu i hoće li on krenuti očevim stopama?
– Vigo ima tek devet godina, tako da ima vremena odlučiti što će i kako će.
Ja ću ga podržavati u svemu što bude htio, kao što su i mene moji podržavali.
Ako on to stvarno želi, to mora izići iz njega. Kad netko želi biti glumac, to se ne može zaustaviti. To tako živi u vama. I to tako treba biti.
Ako to nije tako, onda to ne treba previše podržavati. Ne treba gurati. Ako, dakle, vidim da to želi, sigurno ću ga podržati, ali sad je još mali i ne treba razgovarati o tome. Svidjelo mu se na snimanju.
Bili su neki problemi s letom, tako da je došao tek dan prije snimanja na pripreme. Bio je užasno umoran, ali sve je odradio kako treba.
A njega smo uzeli zbog sličnosti, tako da izgleda kao mali Ante. (smijeh) Sliči li na generala, to nema veze. Sve ostaje u familiji, i platili smo ga najmanje.
Bio je najjeftiniji glumac, dobio je set "Lego" kockica i bio je užasno zadovoljan. (smijeh)
Znači, to mu je bio honorar?
– Da, to mu je bio honorar, i ujak Andro mu je obećao dati sto dolara. Ne znam, to sam ja najvjerojatnije zaplijenio (smijeh).
To ćemo mu dati kad bude tinejdžer. Legići su ga odmah čekali, bio je plaćen istoga dana. Jedino bez računa i poreza na te legiće.
SPREMAN ZA AGENTA 007 Odazvao bih se pozivu za Bonda
Opet se traži novi Bond. Je li to za vas završena priča? Štrecne li vas srce ili vam je totalno svejedno?
– Pa, nisam znao da traže. To se uvijek tako traži. Ne znam, ja sam bio u toj priči jako blizu, ali mislim da je to završeno.
Bitno je samo da se radi, da ima posla, da ima dobrih uloga. No, ako budu tražili, evo mene opet. Nema nikakvih problema.
Četiri puta sam išao na prijemni ispit na Akademiju u Zagrebu, pa mogu i za Bonda. Eto, nije nikakav problem (smijeh). Ako oni budu zvali, evo mene opet.
DOMAĆI CLINT EASTWOOD Nadam se da ovo Tončiju nije zadnji film
– Tonči i ja smo jako lijepo surađivali za vrijeme "Duge mračne noći" i imamo još nekih filmova u igri.
Iako, on mi kaže: "Slušaj, sinko, ja imam previše godina, ovo je meni zadnji film, ali nadam se da ćemo snimiti još jedan." Želja je tu unatoč godinama.
Je li Vrdoljak hrvatski Clint Eastwood?
– Apsolutno. Da. Jako dobra usporedba. Počeo je kao glumac i onda se bacio u režiju.
FILM I TEATAR Kruna glumačkog gušta
– Kod filma scenarije dobijete zadnji tren, nekad se promjene događaji u zadnji tren.
Dođete na snimanje i morate snimiti ono što je zadano toga dana. Nema tu puno razmišljanja. Morate kod kuće odraditi većinu posla.
Kad snimate, trebate odraditi još taj jedan dodatni dio. Kazalište je, pak, kruna glumačkog gušta.
U kazalištu imate vremena tražiti smisao, probati nešto što je loše i procijeniti što je bilo dobro. Kad dođem kući nakon snimanja i nisam zadovoljan, nema dalje.
To je to. Kažeš sam sebi "mogao sam i bolje", ali tek kad to sazrije nakon nekoliko dana. To su jako različiti mediji.
Na dnu svega je ta ista glumačka profesija, mi smo glumci i glumimo, ali koliko vremena imate za pripremiti se za neke stvari, to je velika stvar.
Kod filma, bilo hrvatskog ili engleskog, vlada ista napetost. Kad dođete na snimanje, sve morate napraviti tada i u tom danu. To je puno napetije i ozbiljnije.