JOSIPOVA DESNICA NAJJAČA JE U HRVATSKOJ Dok se drugi 'pumpaju' u teretani, on trenira postavljajući knauf ploče; I ne odustaje unatoč obiteljskoj tragediji: 'Ivana je moj život'

JOSIPOVA DESNICA NAJJAČA JE U HRVATSKOJ

S nedavno održanog ‘ZG Stronga’, Svjetskog kupa u obaranju ruke, Josip Poleš (43) iz Brnaza vratio se s titulom viceprvaka u najjačoj +105 kategoriji lijevom rukom. U finalnoj borbi ruku je Polešu oborio Manuel Petrov (30) iz Bugarske, visok oko 180 centimetara s masom od 130 kilograma.

- U zagrebačkom hotelu “Westin” na “ZG Strongu” sudjelovalo je oko tristo natjecatelja iz cijelog svijeta. Svojim prvim nastupom na jednom tako velikom natjecanju sam zadovoljan. Nije mala stvar biti drugi u Svjetskom kupu. Ako se uspijem dobro pripremiti, Petrovu bih mogao uzvratiti već na Svjetskom kupu u Budimpešti krajem ove godine - kaže ovaj 207 centimetara visoki div u kojemu je 110 kilograma snažnih kostiju i mišića.

Svoju konstituciju, kaže Josip, duguje genetici. Njegova djeda po ocu, također Vicu, u Košutama su upamtili kao naočitog poput jablana visokog alkarskog momka, ramena širokih kao trokrilni ormar.

- Stigla je vijest da je poginuo 1941. godine na radu u Njemačkoj. Nikada se nije saznalo gdje ni kako - veli Josip.

Ne zaostaje ni genetika s majčine strane, dapače. Josipova majka Pava jedna je od sedam sestara. Sve su kao djevojke bile stasite, izraženih oblina i istaknutih prsišta.

Ujak Ivan prvak svijeta

- Ujak moje majke bio je Ivan Ivković, narodni junak koji je otišao u Ameriku i tamo deset godina bio prvak u hrvanju, a u tom je sportu osvojio i titulu prvaka svijeta. Pričali su mi da je bio moje visine, ali puno širih ramena. Nakon što se proslavio u Americi, samo jednom je posjetio rodne Brnaze. Umro je u visokoj starosti. Iza njega su ostale dvije kćerke s kojima su izgubljeni svi kontakti - kaže Josip.

Ostao je Josip živjeti kraj svoje didovine:

- U Brnazama sam izgradio obiteljsku kuću. Inače sam rođeni Košućanin. Moji roditelji, majka Pava rođena Ivković iz Brnaza i otac Vice, dobili su četiri sina. Ja sam najviši i najlakši. U prosjeku smo visoki dva metra, a kad nas vide zajedno znaju nam reći da imamo pola tone žive vage.

A onda smo se vratili na izravnu priču o Josipu i njegovu sportskom putu. Prisjetili smo se njegova prvoga javnog nastupa na nekada glasovitom “Brnaškom derneku” prije više od dvadeset godina. Te godine do tada neprikosnovenim obaračima ruke i potezačima klipa slavu je oteo visoki, štrkljasti, mršavi i žilavi mladić. Pobijedio je sve od reda i okitio se peharima, medaljama, ali i posebnom nagradom - pečenim janjcem.

- Bio sam odličan i u potezanju klipa, ali odmah sam vidio da mi najviše leži obaranje ruke. Osim u Brnazama nastupao sam na dernecima u Radošiću, Posušju, Livnu i drugim mjestima. Tada se obaralo samo desnom rukom. Svima sam bio izazov, ali ja sam u borbama redovito izlazio kao pobjednik. Do sada sam sakupio više od 150 pobjedničkih pehara i medalja - govori Josip i nastavlja:

- Kada je 2010. godine osnovan Hrvatski savez za obaranje ruke, ja sam se odmah uključio. Učlanio sam se u klub “Salona” u Solinu. Od 2016. godine preuzeo sam “Salonu”, klub preimenovao u “Južnjačka snaga” i promijenio mu sjedište u Brnaze. Kroz klub je do sada prošlo stotinjak članova. Dolazili su nabildani momci vjerujući da će samo prošetati i postati prvacima države i više. Ubrzo bi shvatili da to nije za njih i otišli. Danas u klubu imamo petnaestak aktivnih članova.

Godine nisu bitne

Već 2010. godine, kada je osnovan Savez, vi ste postali državni prvak?

- Da, te 2010. godine postao sam prvak prvi put i od tada ne ispuštam titulu. Ponekad sam prvak desnom, ponekad lijevom rukom, a dvije godine bio sam prvak s obje ruke. Prvih godina na državnim natjecanjima sudjelovao sam u kategoriji do 100 kilograma. Onda sam prešao u kategoriju iznad 105 i to, evo, traje.

Ove godine bili ste domaćini državnog prvenstva u rodnom gradu?

- Održali smo vrhunski organizirano prvenstvo za što smo dobili pohvale od svih koji su stigli u Sinj. Ja sam, naravno, potvrdio primat državnog prvaka u kategoriji +105 kilograma u lijevoj i desnoj ruci.

Do sada niste imali međunarodnog iskustva?

- Prvi put sam se natjecao izvan Hrvatske na ovogodišnjem Europskom prvenstvu u Bugarskoj. Bez ikakvog iskustva s takvih natjecanja i slabo pripremljen postigao sam šesto ili sedmo mjesto. Puno vrjednije od rezultata je stečeno iskustvo.

Kakve su vam ambicije s obzirom na to da imate 43 godine?

- Živim u nadi da će obaranje ruke biti uvršteno u olimpijske ili paraolimpijske discipline i da ću imati priliku braniti boje Hrvatske. Ima nekih naznaka da bi već na sljedećoj paraolimpijadi mogao biti uvršten i ovaj sport. Godine? Jedan Amerikanac najbolji rezultat ostvario je u pedeset petoj godini. U obaranju ruke najvažniji su snaga u zglobu šake, prstima i mišiću podlaktice. Ja sam zbog genetskih predispozicija upravo tu najsnažniji. Od nabildanih bicepsa nema koristi.

Obaranje ruke je sport za jake i mišićave. Da bi što prije dobili što veću mišićnu masu mnogi posežu za nedopuštenim dodacima, najčešće steroidima, što kolokvijalno nazivamo doping. Pitaju me što ja koristim. Ja im redovito odgovaram da u velikim količinama koristim dopušteni doping.

Što je to, pitaju, a ja im stanem nabrajati: domaću junetinu, janjetinu, kozlovinu i odojak. Poslije kolinja sve tamo do proljeća kiseli kupus i koštradinu, arambaše, friganu i sušenu pečenicu. Jedva čekam da počnu domaće pome pa da ispred sebe stavim komad domaće pancete, komad kruha, malo soli i, dakako, poslije toga čašu vina.

Nema boljeg dopinga od domaće hrane i to u obilnim količinama.

Ne ‘obaram’ po kafićima

Ipak, pozove li vas koji nadobudni, nabildani momak da odmjerite desnicu s njegovom?

- Svi u cetinskom kraju znaju da nemam premca u obaranju ruku i da se u kafićima ne želim dokazivati. S tim se jednom prigodom nikako nije želio pomiriti jedan momak iz Dugopolja. Dvometraš kao i ja, nabildan, oko 140 kilograma mišića omalovažavao je sve obarače i tvrdio da nitko nije bolji od njega. Stao je ispred mene i veli:

- Hajde, ako nisi kukavica, evo nudim ti da obaramo lijevom rukom.

Dvojio sam što učiniti. Odlučio sam prihvatiti. Organizirali smo borbu. Dobio sam ga u samo nekoliko sekundi.

Isti trenutak on je napustio kafić i od tada izbjegava susret sa mnom, a ja sam odlučio da takve izazove u kafićima više nikada neću prihvatiti.

A vaši treninzi? Kako oni izgledaju?

- Treninzi su naporni i kroz njih se treba puno više bazirati na tehniku nego na samu snagu. Ja redovito treniram u klubu, ali i na baušteli. Bavim se knaufom. Kolege mi često znaju reći kako je meni lako jer mi za stavljanje knaufa na stropove ne trebaju skale bez kojih oni ne mogu. Obaranje ruke je, vjerojatno, sport s vremenski najkraćim trajanjem. Priprema dvaju natjecatelja na borilištu ponekad zna trajati i pet minuta, a sama borba mjeri se u sekundama. Moja najduža borba bila je u Radošiću prije šest sedam godina. Trajala je iscrpljujućih dvije i po minute. Nikada nisam vidio borbu koja je trajala toliko.

Dobro, vjerojatno bi vam se netko i iz europske klase ‘obarača ruku’ također mogao suprotstaviti minutu ili dvije...

- Znajući tko bi mi se mogao suprotstaviti odlučio sam napadati europski i olimpijski tron, a i za svjetskog prvaka, ako bi se poklopile sretne okolnosti. S velikom bih sigurnošću jurišao na titulu svjetskog prvaka ako bih tome cilju posvetio bar tri godine života i puno novca. Meni su tri godine odricanja previše, a puno novca nemam. Zadovoljavam se ostajući tu gdje jesam, eventualno s iskorakom do europskog i (para)olimpijskog zlata. Jest da me nazivaju Div iz Sinja, ali vjerujte, ja nemam nerealne divovske planove.

Ono, jedno pitanje na koje se skoro pa zna odgovor... ima li novca u ovom sportu?

- Kao prvak Hrvatske ja službeno imam status zaslužnog sportaša treće kategorije. Kao takav godišnje od Sportske zajednice grada Sinja dobijem do deset tisuća kuna čime uglavnom pokrijem putne troškove na natjecanja. Od sljedeće godine moj klub “Južnjačka snaga” steći će pravo na financiranje redovne djelatnosti pa ćemo po toj osnovi dobivati vjerojatno još desetak tisuća kuna. To je sav novac. Od obaranja ruke nitko se neće obogatiti.

Inače, koristim priliku zahvaliti gradu Sinju što nam je osigurao financijsku potporu bez koje u ožujku ove godine ne bismo uspjeli organizirati državno prvenstvo.

 

Ivana je sva moja ljubav i moj život

Sva ljubav i moj život, poslije smrti supruge, je moja kćerka Ivana kojoj su dvije godine i osam mjeseci. Ona stane ispred mene, pruži svoju ručicu i kaže: ‘Tata, amo ruke!’

Nedavno poslije zagrebačke priredbe na jednoj benzinskoj postaji kupio sam dnevne novine na čijoj je posljednjoj stranici bila moja slika. Gleda ona i pita: “A tata, gdje sam ja?”

Naučila je da smo na svim slikama zajedno, a na toj slici nije vidjela sebe.

Naslovnica Regional