Čuj s kim se ja opraštam, šta je ovo – razmišlja legendarni Oliver Dragojević u polušali u jednoj sceni dokumentarnog filma "Oliverovih 70" nakon što je rekao da bi "bija zadovoljan s još deset, pa i dvadeset godina (života)". "Oliverovih 70", "mala priča o velikom glazbeniku", s čijom je premijernom projekcijom u Areni svečano zaključen 66. pulski filmski festival, snimljen je prije i za vrijeme Dragojevićeva slavljeničkog koncerta povodom okruglog rođendana sa Zagrebačkom filharmonijom u zagrebačkoj "Areni" 11. ožujka 2017. godine, njegova najvećeg i – posljednjeg.
Manje od godinu i pol dana poslije Oliver je, nažalost, umro. Nitko nije znao da će upravo to biti njegov zadnji koncert. Koncert o kojem je maštao kao dijete ("da sviram da me orkestar prati"). Ni autori dokumentarca Branko Drakulić i Lea Dekleva, niti on sam. Stoga se svaka druga Oliverova izgovorena riječ u filmu stavlja na vagu i ima posebnu težinu, ne samo njegovo obraćanje publici u "Areni" na kraju koncerta "nekom drugom prigodom ćemo se vidit, fala puno, laku noć", piše Slobodna Dalmacija.
Sve to pretvara "Oliverovih 70" u gotovo proročanski, a svakako oproštajni dokumentarac. Isto vrijedi i za riječi Oliverovih sugovornika-suradnika koji u kontekstu planova s njim vele "vrijeme radi za nas". "70 godina?! Šta mogu reć za 70 godina? Po nekim proračunima... to je već... pa 90 posto života. Mogu reć da ništa ne bi minja", govori Oliver na početku filma. Kasnije, upitan kako će biti jednom živjeti bez Olivera, kazuje da kad čovjeka više neće biti fizički, djela koja ima će ostati. Olivera, evo, nema već više od godinu dana, ali njegove pjesme ostaju i ostavljaju "trag u beskraju", kao i riječi izgovorene u dokumentarcu.
Dekleva je rekla kako su dvojili da li snimljene materijale ljubomorno zadržati za sebe ili ih podijeliti s publikom. Na kraju su se odlučili za potonje - vratiti Olivera publici, iako nije nikad otišao. I neka su. Oliverov "povratak" u pulsku Arenu, gdje je za života redovno održavao koncerte, dočekan je gromoglasnim pljeskom publike. Gledateljima, njegovim obožavateljima, bilo je lijepo doživjeti Olivera onako kako ga se rijetko moglo vidjeti i čuti.
"Nećete nać ništa novo, razumiš", veli Oliver u kratkoj odjavnoj snimci iza odjavne špice filma. No, dokumentarac je našao nešto novo ili je barem starog morskog vuka, čovjeka koji "voli jednostavne stvari", prikazao u novom izdanju kroz jedan od najintimnijih intervjua njegove karijere. Na sebi svojstven, "jednostavan" način ("niti sam mudrac, niti filozof"), Oliver govori o kompleksnim stvarima, o starosti, životu, smrti, sitnicama što život znače ("Pomogneš ako mo'š, uživat u onome šta je lipo, fala na savjetu").
Priznao je kako ga je bio strah da će doć dan kad će reć "Ne mogu više ovo...", ali, srećom, ipak "još uvik kad sjednem za klavir i odsviram dva tona, meni bude lipo". Otkrio je zašto nije pisao pjesme: "Svoju intimu ne dam nikome. Imam osjećaj da bi to bio čisti striptiz." Naravno, Oliver će pričati i o ljubavi, "osnovnom pokretaču u svim stvarima", koju je otpjevao bezbroj puta ("Što to bješe ljubav", "Vjeruj u ljubav"...).
"Ja sam jedan od onih zadrtih ljudi koji vjeruju u ta osjetila", pripovijeda dobrodošlo staromodni Oliver i dotiče se modernih društvenih mreža. "Koliko ja znam, ta osjetila se ne prenose preko tipki. To se prenosi dodirom... ali na tipke sigurno ne. I onda ta emocija se polako negdje gubi", drži pjevač i prisjeća se razgovora s pokojnim Borisom Dvornikom.
"Meni je zna Boris reć par puta: 'Slušaj, ja ti ne mogu na bini pivat, imam veliku tremu. Pa oni vrag mikrofon nema oči! Ja nemam koga gledat u oči!' Onog momenta kad ja u publici vidin da neko u prvom redu sluša i uživa, ja te oči izaberem da se mogu njima obraćat tokom koncerta. Ali, ako ti na Facebooku otvoriš čovika na sliku i ne vidiš ga i ako mu nisi blizu – ne možeš ti osjetit koja je to osoba", smatra Oliver.
Publika je ove izjave nagradila pljeskom, kao i neke spontane, ljudske, humorne momente koje je kamera zabilježila. Primjerice, kad supruga Vesna pomaže Oliveru pred koncert oko tehnikalija i kači ga za aparat, kad on na proglas "U Areni je zabranjeno pušenje" dobaci "Sad ću ja zapalit" ili zapjeva sam sa sobom "Evo mene među moje" u zapozorju, uoči izlaska pred publiku.
Takvi trenuci potrebni su filmu onoliko koliko je Oliver trebao glazbu i more. Naime, dokumentarac "Oliverovih 70" režijski nije raspojasan ni biografski sveobuhvatan da bi isprepletao arhivske i dokumentarne snimke, ali je montažno dovoljno potkovan. Nakon Oliverove (neispunjene) želje, kad pjevač govori u vezi "jednog lipog broda s krasnim klavirom nasred broda" i "deset ljudi šta su mi dragi posjest da skupa pivamo i sviramo", kreće snimka dirljive izvedbe "Broda u boci" koji "neće stići nikamo". Nešto slično, samo još snažnije, dokumentarac o posljednjim tragovima u beskraju postiže simboličnim pretapanjem himničkog "Galeba" s nezaboravnim, prekrasnim posljednjim splitskim ispraćajem Olivera na brodu koji će stići nekamo - u njegovu rodnu Velu Luku. "Lipo li je, lipo li je"...
Tako je govorio Oliver
O PRIJATELJSTVU: Moraš sve životne faze proć s nekim da bi bio prijatelj. Pet istinskih prijatelja je teško imati, a dobrih ljudi oko tebe može bit i sto. O MLADIM GLAZBENICIMA: Teško je samozatajnim mladim talentima. Dolaze novi mladi. Ako nije dovoljno glasan, ne može proć. Treba bit uporan cijelo vrijeme i vjerovat u to.
O SKROMNOSTI: Velikanu je skromnost vrlina, početniku mana. O GUŠTIMA: Ili glazba ili more, nema treće opcije.
O ŽELJAMA: Napeto mi je ić u Rio de Janeiro. Neke stvari oću još napravit... O STAROSTI: Sve više sam ljut na sebe što sam tako poodmakao s dobi. Mislim da se to događa svakome u tim godinama. Ništa neobično...
Uz Teslu najveći Hrvat
Na koncert u 'Arenu' stigle su Oliverove obožavateljice iz cijeloga svijeta. Moskva, Antwerpen, London... Za jednu obožavateljicu Oliver je 'Sunce, more, energija', dok je za drugu 'Uz Nikolu Teslu najveći Hrvat'.
Snimka koncerta
Nakon dokumentarca, uslijedila je snimka Oliverova koncerta iz zagrebačke 'Arene' pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog na kojem su gostovali brojni glazbenici (Matija Dedić, Stjepan Hauser, Antonio Serrano, Elvis Stanić).