Marko Todorov / CROPIX
Na kraju dana, nekako u ono doba kada se pod njim podvlači crta, Milan se penje na promatračnicu koju je podigao u srcu njihove doline i sjeda na platformu. Iza paprati na rubu šume nazire se košuta koja je prvi put izvela svoje mlado. Koliko joj je brige u pogledu toliko je znatiželje u visokim nogama njezina jelenka. Manje stado mlađih košuta desno je na ispaši, a dva mužjaka iz njihove generacije naganjaju se po proplanku roškajući se. Igra je to, daleko od bitke koju će voditi u vrijeme parenja i koju godinu kasnije. Dominantni mužjak uzdignute glave i zabačenih krošnjastih rogova sve ih drži na oku, iako djeluje prilično nezainteresirano. Dalje od njega još su tri jednako stara jelena, ali ni približno tako moćna. Kratak, ali glasan urlik crne slavonske svinje od ugriza suparnika nakon svađe pri koritu stvara jeku, piše Jutarnji list.
Umorno sunce polako nestaje negdje iza plitvičke šume, a za njim se povlači i nekoliko najsnažnijih preostalih zraka, gotovo naočigled. Povjetarac je zaljuljuškao vrhove najviših stabala, preslabo da bi se začulo šuštanje listova, koji su za takvo što još prezeleni. Kos je prekinuo svoju pjesmu pa s još nekoliko ptica sletio na hranilište pokupiti pokoju sjemenku i mušicu usput. Na svoju pozornicu izaći će cvrči. Mirisi kasnoga ljeta koje između sebe izmjenjuju livada i šuma prolaze točno tim putem. Tri-četiri sata, koje Milan presjedi, prođu kao sekunda ili dvije.
Ranč “Dolina jelena” u Drežnik Gradu, uz put kojim se preko Rakovice ide prema graničnom prijelazu Ličko Petrovo Selo i samo 12 kilometara od Nacionalnog parka Plitvička jezera, jedan je od najljepših i najposebnijih kordunsko-ličkih turističkih proizvoda, a gotovo je neotkriven. Da, turistički radnici zvat će ga projektom, ekonomisti će pobrojati broj grla i broj posjetitelja pa podijeliti sve to s cijenom ulaznica, vrećom kukuruza i balom sijena, a posjetitelji, njih 1200 godišnje, na ograđenih 15 hektara vidjet će ogromni zoološki vrt. No, prava istina o Dolini jelena nije u brojkama, ona se krije u srcu onog sanjara s promatračnice i njegovom pogledu koji traje četiri sata.
Pripitomljavanje lopatara
Milan Bićanić rođen je u obitelji s devetero djece, a on je jedini bio muško, i to u vrijeme kada su se životinje u staji nazivale blagom. Zadnjih 25 godina je poduzetnik koji se bavi špedicijom. S nešto prikupljenih kuna odlučio je oživiti vrijeme koje je ostavio u mladenačkim danima, rad na zemlji i svakodnevicu sa životinjama. Njegove snove slijede supruga Božica i djeca Denis, Mateja i Antonija. Od jelena i dvije košute, otprije deset godina prvih stanara ranča, danas je tamo 24 grla ove vrste jelenske divljači te još 72 jedinke lopatara, ne računajući mladunčad koju košute još drže daleko od znatiželjnih pogleda. Ne smeta im roktanje četrdesetak crnih slavonskih svinja koje čine svojevrsnu tampon zonu između dva jelenska stada, a još manje staja s tri Milanova konja.
Marko Todorov / CROPIX
Crne svinje na ranču
- Imali smo puno prostora na koji smo doveli tri jedinke, prvo da vidimo hoće li im tu odgovarati. Oni su ubrzo dobili telad pa smo im ubacili svježu krv, odnosno nove jedinke, tako da se broj povećao. Tako je sve to počelo rasti. Gradili smo infrastrukturu da bismo ih mogli pratiti, ne razmišljajući pritom da bismo se jednom mogli time baviti i možda od toga živjeti. Ova životinja ne traži gospodara, već slugu, a mi smo uživali služeći im. Tek prije dvije godine odlučili smo imanje otvoriti za posjetitelje - priča nam vlasnik Milan Bićanić.
On je uz svoje ljubimce 365 dana u godini, a ne žali ni za jednim. Brigu koju im poklanja one vraćaju dvostruko. Milanu nije lako riječima objasniti kako točno, onome tko ne voli životinje, no zadovoljstvo kojim otvara i zatvara vrata imanja i rukama pruža kukuruz i jabuke zahvalnim životinjama govori umjesto njega.
- Ne možete vi njih prevariti, pridobiti ih na hranu ili na neke trikove. Oni osjete jeste li raspoloženi, pod stresom ili ne. Ako osjete da nije vaš dan, ostavit će vas na miru i neće prići - kaže Milan.
Onda se okrene prema krdu i glasno poviče: Na, na, na. Polako i oprezno prilazi mu divljač, jednim okom gledajući jabuku koju im nudi poznati čovjek, a drugim našeg fotoreportera koji ih slika. Hrustanje voća u snažnoj čeljusti je glasno, nakon čega slijedi tiho povlačenje u šumarak. Lopatare je teže pripitomiti, ali kada čuju Milana, sami se dižu i prilaze na kukuruz. Blagost im se zrcali u očima, a snaga u rogovima. Jedno s drugim izaziva divljenje.
Marko Todorov / CROPIX
Jeleni na ranču
Dnevni ritam
Milanov se dnevni ritam sastoji od pripreme hrane i obilaska životinja. Važno je na vrijeme uočiti loše promjene na njima, na primjer bolesti koje mogu doći izvana preko hrane ili putem jedinki koje se pridružuju krdu, iako će prije toga na imanju proći karantenu, ili ozljede, koje su specifične za jelene u vrijeme parenja.
- Možda to izgleda malo okrutno, ali priroda je uredila stvari kako one trebaju funkcionirati, čovjek ih tu i tamo pokušava prilagoditi sebi. Oni naprosto odluče u jednom trenutku odbaciti neke jedinke, nitko ne zna zašto. U vrijeme parenja i poznate rike jelena dolazi do žestokih borbi u kojima ima i smrtnih ishoda, takav smo slučaj imali prošle godine, ukupno tri do sada. Postoje situacije kada moramo zadirati u stado i izvući neke jedinke. Recimo, u slučaju starije i slabije košute koju bi mogao napariti jelen. Ona neće imati mlijeka za mlado i neće ga moći othraniti. Za nas je to onda dvostruka bol. U prirodi bi taj sklad regulirali predatori koji bi uzeli svu bolesnu, deformiranu ili slabiju divljač. Dapače, stado im ih prepušta kako ne bi ugrozili vlastiti opstanak. Stado je važnije od jedinke, to je zakon prirode - priča nam Milan dodajući da umjesto predatora zakon prirode mora primijeniti on.
Marko Todorov / CROPIX
Jeleni na ranču
Među jelene ne ulazi jedino u vrijeme rike, odnosno, ako i ulazi, čini to s velikim oprezom.
- Nisu oni agresivni, ali im u tom periodu hormoni rade i svašta im smeta. Tada ne vole ničiju prisutnost, to je čin koji čekaju cijelu godinu i treba ih ostaviti na miru - kaže Milan.
Njemu je mir kod njegovih životinja dosta bitan i poklanja tome mnogo pažnje. Nisu to, kaže, lutke niti modeli na kakvoj izložbi. Gosti na imanju mogu ih zato vidjeti samo od 9 do 11 sati, odnosno od 17 do 19 u popodnevnim satima, a ostalo vrijeme životinje na njegovu ranču imaju samo za sebe. Njegovi gosti uglavnom su gosti Plitvičkih jezera i dolaze iz čitavog svijeta, iako ima dosta i domaćih gostiju iz svih dijelova Hrvatske. Priča o njegovu ranču širi se usmenom predajom, a naglašava se jedna posebnost. Vrlo je teško tako blizu prići ovoj divljači na drugim mjestima, pa osim vizualnog, nema drugih kontakata. U Dolini jelena, međutim, životinje svojim posjetiteljima jedu iz ruku, uz Milanovu prisutnost ili prisutnost stručnih vodiča. Za takvo što, kaže on, treba puno raditi, ali i poštovati volju životinja da se približi čovjeku samo kada ona tako odluči. Obično u ovakvim stadima bude gazdinih ljubimaca, životinja koja se posebno omile vlasniku, ali Milan više ne želi upasti u takvu zamku pa im ne daje imena i sve ih voli jednako. No, nije uvijek bilo tako.
- Imali smo jednu košutu kojoj smo dali ima Severina. Nije mogla dobiti tele pet godina i nakon toliko godina i truda, jer smo joj mijenjali jelene, konačno je uspjela dobiti plod. Međutim, nezgodno je jednom prilikom gurnula glavu u hranilište i u pokušaju da se izvuče srušila je cijelu konstrukciju na sebe, puknuo joj je vrat i uginula je. Za koju god jedinku se vežemo, ona nekako strada. Tako sam ih odlučio sve gledati jednako, bez obzira na to što među njima i sada ima onih koje se vole maziti i umiljavati više od drugih - kaže Milan.
Takvi su i ljudi, ne reagiraju jednako na životinje, niti one jednako doživljavaju njih. Neki su nezainteresirani, drugi uzbuđeni i sretni. Milanu je drago vidjeti dječji osmijeh, a zapazio je i neke neobičnosti u ponašanju svojih životinja koje ne može objasniti.
Marko Todorov / CROPIX
Jeleni na ranču
- Djeca s posebnim potrebama ili ona koja nemaju motoriku poput druge djece drukčija su u očima životinje i one se prema njima drukčije odnose, prema toj djeci su nekako pažljivije i dopuste im više. Osjete li nešto, ne znam, ali primijetimo da se ponašaju drukčije - kaže Milan.
Važne su mu povratne reakcije njegovih gostiju, želi čuti njihove dojmove. Oni koji se ne mogu ili ne znaju izraziti imaju na raspolaganju knjigu dojmova, koja je dobro popunjena. Djeca pričaju univerzalnim jezikom i ona će svoje dojmove prenijeti slikom i crtežom.
Posjetitelji će platiti 70 kuna da osjete Milanovo životinjsko carstvo, no za državu je, kaže on, uzgoj jelena još uvijek nepoznanica. Pašnjak na kojemu pasu ne može se prijaviti za poticaje jer je vegetativno zarastao niti se može dobiti subvencija po grlu, jer se ne radi o domaćoj životinji, već divljači kojoj pak ne odgovara otvoreni pašnjak bez paprati i žbunja.
- Košute vole intimu kada se tele. To je jednostavno njihov način života, tako da se u materijalnom smislu od ovog posla teško može očekivati lagodan život. To se može raditi samo ako se voli bez rezerve i ima volje obrađivati 35 hektara zemlje kako bi se prehranila ova stada - kaže on.
Marko Todorov / CROPIX
Ranč
Tri ljubimca
Za kraj nam je Milan ostavio posebna tri ljubimca, konje koji su također bili na ispaši. Stotinjak metara od puta kojim smo došetali vidimo samo crnog Arapa, koji je nekada bio rehabilitacijski konj za djecu s motoričkim problemima, a kobila Bela i pastuh Sokol bili su u obližnjoj udolini.
- Na, na, na - povikao je Milan jezikom kojim se obraća jelenima. Nije bilo reakcije pa je to ponovio i zafićuknuo. Odjednom su se pojavili u trku, poput dva mustanga u teksaškoj preriji, dok su im grive odskakale u zrak pa padale čas s jedne, pa s druge strane dugih vratova. U nekoj su vrsti ljubavnog zanosa, kaže Milan, iako je jalov jer je Bela dugo bila bez pastuha pa je pitanje što će tu biti. Sokol nije ujahan, ali učit će ga gazda jer misli da bi bio dobar za to. Voli se družiti i maziti, a kada jaše Belu i Arapa, i on bi išao s njima. S jelenima se, kaže, dobro slažu.
- Mislim da oni imaju neku komunikaciju, u svakom slučaju razumiju se i respektiraju - kaže Milan.
On se ne zamara velikim planovima. Želi si samo zdravlja, a dalje što bude. Nada se, dakako, da će njegova djeca nastaviti voditi ranč i nakon što on to jednom ne bude mogao te širiti sklad čovjeka, životinje i prirode po zakonima kako ih je priroda uredila, piše Jutarnji list.