Kad Ljiljana Vojković iz Gale, žena u zrelim pedesetim godinama, prestane proizvoditi opanke oputaše, ako do tada svoje znanje i umijeće ne prenese na nekoga mlađega, alkarski momci bit će prisiljeni potražiti najsličnije industrijske proizvode, kakvi se do sada nisu pojavili, ili će hodati bosi, piše Slobodna Dalmacija.
Posljednjih desetljeća, sve dok se Ljiljana nije prihvatila posla, tradicionalnu obuću s đonom od goveđe kože i gornjim dijelom ispletenim od traka isječene ovčje mješine znala je napraviti samo danas pokojna Pera Zebić iz Gljeva.
Godinama je baka Pera obuvala alkarske momke, folkloraše kulturno-umjetničkih društava ili ih je prodavala sakupljačima suvenira.
– Prije petnaestak godina, na nagovor djece, a nije me trebalo baš puno nagovarati, njih četvero i ja odlučili smo se aktivno uključiti u naš KUD "Krenica". Kako znam krojiti i šivati, za sve sam napravila narodne nošnje.
Za kompletiranje opreme nedostajali su nam samo opanci. Naučila sam da sve što mi treba u životu napravim sama. Jedino mi je pomagao suprug kad sam kao mlada supruga odlučila imati djecu.
Dobro se raspitala
Tako sam se prihvatila izrade opanaka. Najprije sam se dobro raspitala kod najstarijih u selu. Onda sam nabavila jednu goveđu i više ovčjih koža, s njih ošišala i sastrugala dlake i stavila ih sušiti. Nabavila sam skalpel, mali nožić te napravila šilo i dvije igle s većom ušicom.
U slobodno vrijeme, najčešće navečer čim bi djeca legla, počela sam izradu svojih prvih opanaka. Kad su ugledali svjetlo dana, nitko tko ih je vidio nije im nalazio mane. Uzela sam opanke i pravac u Gljev, do još žive bake Pere. Ona ih je dobro razgledala, svaki detalj, a onda je begenala riječima:
– Ćerce moja, ni ja ih ne bi bolje napravila.
Vratila sam se iz Gljeva sretna i zadovoljna jer sam kod bake Pere iz prve položila majstorski ispit – počinje svoju priču naša domaćica, za sada jedina proizvođačica opanaka oputaša, ali i brojnih drugih proizvoda iz svoje kućne radinosti.
Zbog prometnog čepa u Splitu iz kojega se nije uspijevao izvući kolega Paun, do Ljiljanine kuće u Gali došli smo s gotovo sat zakašnjenja. Uz dvije upute Ljiljaninih sumještana, do njezine kuće na vrh sela došli smo iz prve. Na samom cilju nije trebalo pitati jesmo li na pravoj adresi jer smo zatekli cijelu svitu.
Ljiljana i nevjesta joj Ana u starinskoj opravi, a s njima obučen u narodnu nošnju troipolgodišnji Ljiljanin unuk Frano. U "odboru za doček" još su bili Franina majka Andrea i suprug joj, Ljiljanin sin Petar, te iz KUD-a "Krenica" predsjednica Ivanka Munivrana i član Petar Munivrana.
– Evo, ovo vam je moj kutak. U ovih desetak kvadrata ja provodim najveći dio svoga slobodnog vremena, najviše zimi, kad se vani ne može ništa raditi. Dođem ovdje oko 15 sati, a odlazim kasno navečer, poslije 21 ili 22 sata. Kad je hladno, naložim peć.
Dođu mi susjede i prijateljice. Popijemo poneku višnjevaču, orahovac ili što se nađe, ispričamo se, ponekad i zapjevamo, a ja sve vrijeme nešto radim.
Napari oči na drugima
U okupljeno društvo ponekad znade navratiti i moj suprug. Dođe, napari oči na drugima, a onda račun ispostavi meni, za što se ja ne bunim. E, nego, kako ćemo, ja sam vam na raspolaganju – završila je uvod Ljiljana.
Pao je dogovor da svoj dio posla najprije obavi fotoreporter Paun. U skučenoj kreativnoj radionici, koju domaćica naziva prostorom za njezine hobije u kojima spaja ugodno s korisnim, pred fotoobjektivom su uz Ljiljanu pozirali još nevjesta Ana i unuk Frano. Koji je, bogme, uspješno istrgovao svoje poziranje.
U jednom trenutku odlučio je napustiti photo-session. Pristao je nastaviti samo pod uvjetom da mu majka kupi igračku kakvu on želi. Čim je snimanje bilo završeno, Frano je povukao majku za ruku i natjerao je da idu kupiti što mu je obećala.
– Sve što vidi od nas iz KUD-a upija kao spužva. Najbolji je kada počne rerati. Danas je dobar, ali nije baš u elementu kakav znade biti – s ljubavlju će o Frani baka Ljiljana, a onda smo krenuli s njezinom pričom.
Rutaši, zobnice, pregače
– Osim što pletem opanke, a čuli ste kako je počelo, na tkalačkom stanu radim tapete rutaše, tkam zobnice, šarene ukrasne torbe, pregače i sve što se na toj napravi može raditi. Od ovčje vune pletem čarape, terluke i užad, a od šiblja rakete pletem korpe i krtole.
Prije sam vezla goblene, navlake za jastuke i lancune, plela sam džempere, kape i sve što je trebalo meni, mojoj djeci i suprugu. Zime su duge, a ja sam u tim dugim večernjim satima spajala ugodno s korisnim.
Zašto opanke nazivate opancima oputarima?
– Zato što se prave od opute, odnosno ovčje kože izrezane na trake. Mi to nazivamo oputa. Od opute se isplete gornji dio opanka, a donji je, kako sam naglasila, od goveđe kože. Upravo ovakve opanke nose alkarski momci.
Troše li ih kako?
– Svake godine uzmu po desetak pari. Ako se dobro čuvaju, opanci mogu potrajati. Problem je jedino ako s opancima moraju u mokro, kad pada kiša. Tada se deformiraju, mi kažemo ražvaljaju, i nisu više za nošenje. U takvim slučajevima narudžba za potrebe alkarskih momaka višestruko se poveća.
Odakle nabavljate sirovinu?
– Od mesara iz klaonica nabavim goveđu kožu, a ovčje uglavnom od susjeda kada kolju ovce za koštradinu. Svježe kože očistim, dobro ih posolim da se ne bi pokvarile, i rastegnem ih da se suše.
Kad se osuše, od goveđe kože izrezujem komade za đon po kalupu prilagođenom broju cipela koje ljudi nose. Osušenu ovčju kožu izrezujem na trake jednake širine, kako smo rekli oputu, i tako pripremim materijal za pletenje opanaka.
Kolike su vam potrebe za kožama tijekom jedne godine?
– Sve to ovisi o potražnji kupaca. Od jedne goveđe kože mogu iskrojiti đonove za dvadesetak pari opanaka, a za jedan par potrebna je jedna ovčja koža.
Kolika je vrijednost jednog para opanaka?
– Ja prodajem par po 350 kuna.
Koliko vremena utrošite za izradu jednog para?
– Kad mi je koža spremna, za pletenje mi treba pet, šest sati. Priprema kože ovisi o vremenskim prilikama. Kad puše bura, onda sve ide kao po loju, a ako je kišno vrijeme, kožu jednostavno ne mogu obrađivati.
Koliko opanaka napravite u godinu dana?
– Mogla bih ja njih puno napraviti, ali...
Koliko pari uspijevate prodati?
– Od pedeset do osamdeset pari, u što su obuhvaćene potrebe alkarskih momaka, kulturno-umjetničkih društava i prodaja pojedincima koji ih obuju u za njih posebnim prigodama ili ih samo žele imati kao ukras. Ti pojedinci kupuju moje opanke uglavnom dok ih izlažem na sajmovima, gdje se nastojim što redovitije pojavljivati.
Rekli su nam da ste svoje znanje u pletenju opanaka oputara prenosili na mlađe, pa ste u tom kontekstu održavali i radionice?
– Jednom su me pozvali u Muzej Sinjske alke da prezentiram postupak izrade opanaka. Bilo je dosta školske djece koja su to gledala s velikim interesom.
A kako je među vašim ukućanima, pokazuje li netko među njima interes da nauči?
– Imam četvero djece, sve odraslih, i oni do sada nisu pokazivali neki interes. Ovdje u ovome kutku sa mnom najviše vremena provodi moj unuk Frano. On se zanese u igri i svaki trenutak pita da mu ponešto dadem, napravim, pomognem. Za sada mu je najdraže držati čekić i sjesti za tkalački stan.
Kada ste počeli tkati?
– Ovaj tkalački stan nabavila sam prije četiri godine. Najprije sam ga morala popraviti, a onda sam se izvještila tkati. Na njemu najviše tkam zimi, kad je kišno vrijeme i kada zbog loše kože ne mogu praviti opanke.
Što sve tkate i od čega, od koje sirovine?
– Na tkalačkom stanu izrađujem raznobojne tapete od kupljenog debelog prediva, šarene ukrasne torbice, zobnice, tapete rutaše i sve što se može proizvesti tkanjem. Zobnice ponekad tkam od grubog prediva napravljenog od ovčje vune.
Tko danas kupuje zobnice?
– Nekada su zobnice kupovali u pravilu vlasnici konja jer su u njima davali konjima zobati. Napunili bi dio zobnice žitaricama i objesili je konju o vrat da ne padne. Dok sam ja išla u školu, u zobnici sam nosila knjige. Danas se zobnice kupuju i nose uglavnom kao modni ukras.
Što su to tapeti rutaši?
– To su tapeti napravljeni od stare odjeće koja se izreže u trake. Te trake potom na tkalačkom stanu pretvaram u tapete i oni se zato nazivaju rutaši.
Vidimo da pletete i vunene čarape i terluke od grube ovčje vune?
– To je jednostavno isplesti, a ima ljudi koji ih traže.
Gdje nabavljate grubu ovčju vunu, odnosno predivo?
– Vunu je lako nabaviti od ovčara, koji inače ne znaju što će s njom, a predivo proizvedem sama. Vuna se najprije opere, potom gargaša, onda se namota u kudjelju i uz pomoć vretena prede, potom se još jednom preprede i tako dobijem vuneno predivo.
Otkada ste aktivna članica KUD-a "Krenica" i koju ulogu imate?
– Aktivna sam posljednjih petnaestak godina. I ranije bih, ali sam imala malu djecu. Ja sa skupinom žena pjevam reru. Mlađi imaju plesnu skupinu.
Imate li imalo slobodnog vremena?
– Koliko mi treba, sama sebi odredim. U svemu sam samouka. Što god vidim, znam napraviti. Imam veliku volju raditi, a zdravlje me, hvala Bogu, dobro služi. Imam i magare. Držim ga da bih zimi mogla dovesti praške iz šume koju usiječem kosirom.
Do kada, Ljiljana, sve ove aktivnosti?
– Dok me zdravlje bude služilo. Nadam se još dugo, dugo, što duže, to bolje...