Kada bismo danas mogli sjesti u vremeplov i vratiti se desetke tisuća godina u prošlost, u kameno doba, recimo u jednu od onih oslikanih špilja u kojoj se baš obavlja nekakav obred - ne znači da bismo shvatili naše davne pretke.
Mogli bismo ih vidjeti i čuti, ali "ući im u glavu" bilo bi nemoguće. U što su vjerovali, kakav su odnos imali prema prirodi koja ih okružuje, kako su gledali na rođenje, a kako na smrt - o tome postoji niz teorija, a što zalazimo dublje u prošlost, teorija je više.
Ovako o izložbi "Religije kamenog doba", koja je iz Zadra stigla na gostovanje u splitski Arheološki muzej, govori dr. Ivor Karavanić, profesor na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
On je izložbu postavio u Zadru krajem prošle godine s kolegicom Natalijom Čondić iz zadarskog Arheološkog muzeja i ovo im je prvo gostovanje.
Budući da je Damiru Kliškiću, ravnatelju splitskog muzeja, pretpovijest uža specijalnost, napominje kako sam pojam kameno doba obuhvaća golemo vremensko razdoblje od koja tri milijuna godina. Karateristika tog vremena je, dakako, proizvodnja predmeta od kamena, a pred kraj, u neolitiku, i korištenje gline, odnosno izrada keramike.
- Zapravo se ni mi danas još nismo mnogo odmakli od neolitika. Njega karakterizira proizvodnja vlastite hrane uzgajanjem biljaka i životinja i "sjedilački" način života, opaža Natalija Čondić.
Škole u špiljama
Nakon podsjećanja na školsko gradivo, imamo priliku vidjeti i dotaknuti ono malo davnih tragova prošlosti, pristiglih iz Zadra.
Ivor Karavanić i Natalija Čondić izložili su originalne predmete pronađene uglavnom na neolitskom lokalitetu Smilčić, ali i odljeve čuvenih svjetskih nalaza. Izložbom se obuhvatio vremenski isječak od sto tisuća godina.
A gdje je tu religija, gdje vjerovanja? Arheolozi nam kažu - najprije se valja odmaknuti od današnjeg poimanja religije, gdje nam prvo na um padaju kršćanstvo, židovstvo, islam, hinduizam i budizam.
Religija je vjerojatno prožimala svaki aspekt bivanja drevnog čovjeka, od lova do umiranja, a postojali su i obredi. Upravo to se da iščitati iz materijalnih nalaza.
- Kada vidite da neki predmet nema uporabnu svrhu, može se pretpostaviti da je služio u nekom obredu, kaže Natalija Čondić.
- Čuveni oslikani špiljski prostori poput onih u Francuskoj i Španjolskoj, nisu imali "stambenu" funkciju, a umjetnički su ukrašeni. Likovni prikazi životinja mogli su služiti u svrhu nekog rituala vezanog uz lov, ali i za edukaciju mlađih generacija, pojašnjava profesor Karavanić.
Od nalaza iz Smilčića, prvog našeg sustavno obrađenog - a i najvećeg - prapovijesnog nalazišta, najveću pozornost privlače dvije savršeno očuvane glinene posude. Bogato su ukrašene ornamentima, jedna stoji na četiri nožice, a drugoj je "čaša" postavljena na ljudskim nogama, u klečećem položaju. Za piće očito nisu prikladne, bile su to posude vezane uz nekakav kult.
Najstariji sir u Europi
Natalija Čondić kaže:
- O ovim posudama pretpostavljalo se da bi mogle biti svjetiljke, da se u njima držala sol ili nešto drugo. Ali, lani su ispitivanja pokazala prisutnost sira u stijenkama. Do neolitika sir nije bio poznat, a ovaj naš najstariji je u Europi. To je jako važna namirnica, prvo, jer je znatno trajnija od mlijeka, a uz to, mogu je jesti i oni koji nisu tolerantni na laktozu. Do desete godine podnose je uglavnom svi, ali kasnije, samo dio.
Sir je tako vrijedna namirnica da ne bi bilo čudno da se prinosila kao neki oblik žrtve. Pod žrtvom ovdje, dakako, ne mislimo na veliku količinu ni na cijelo janje, nego na nekoliko mrvica. Svi predmeti koji imaju nekakvo udubljenje služili su tome. Iz Smilčića je i divna figura medvjeda koji na leđima nosi posudicu, a takve se mogu pronaći na svim nazalištima iz kamenog doba, u velikim količinama.
Damir Kliškić pak veli da je očito kako "klečeća" posuda prikazuje ženu za vrijeme poroda. U tom položaju žene su tisućljećima rađale - i to puno lakše nego danas, kada se rađa ležeći na leđima. Moguće, veli on, da se u udubinu posude nakon poroda polagala posteljica.
Smrt je također u pradavnim vjerovanjima imala važno mjesto u životu. U svakom slučaju, u razdoblju o kojem je riječ ne postoje groblja u današnjem smislu, ali svakako su se štovali pokojni preci i nastojalo ih se zadržati u blizini zajednice, pa su pokapani pred nastambama, a katkad i u njihovoj unutrašnjosti. Ponekad - ne čitavo tijelo, nego samo neki njegov dio.
Iz Zadra, zbog složenog prijenosa, nisu donijeli kostur "Čovjeka iz Smilčića", starog 7000 godina, nego samo njegov likovni prikaz. Pokopan je u fetalnom položaju, a lani je analiza na Harvardu pokazala da je taj drevni migrant do nas stigao iz Azije.
Zagonetne Venere: Figurice kao fotografije
Tu su i ženske figurice, koje su znanstvenici nazvali Venerama, a jedna od najpoznatijih je Venera iz Willendorfa. Naravno, izloženi su odljevi ovih malih umjetnina. Willendorfska Venera, koja je stara nekih 25 tisuća godina, s predimenzioniranim ženskim atributima, kao i slične figurice, podložna je mnogim tumačenjima. Ovdje se može malo i maštati, a mašta i apstraktno razmišljanje nas je valjda i učinilo ljudima.
Venere, kaže profesor Karavanić, po jednoj su teoriji gospodarice životinja. Neki znanstvenici vele da je u to vrijeme bio na snazi matrijarhat. Neki opet misle da izrada ovakvih kipića ukazuje na samosvijest žena koje su ih same izrađivale. Dio kolega misli da ukazuju naprosto na plodnost, na važnost žene u smislu održavanja vrste.
Po profesorovim riječima, pronađene su svugdje, od Francuske do Rusije i zacijelo ih je bilo mnogo. Stoga jedna od teorija - po našem poimanju svakako najromantičnija - kaže da su prikazivale konkretnu ženu, nečiju partnericu, koju je muškarac nosio sa sobom na dulji put ili u lov. Da bi je se prisjetio, kao što su se nekada čuvale slike u novčanicima, a danas u pametnim telefonima.