POMOZIMO! VAPAJ BLAŽENKE JURIČIĆ Sin i ja živimo na ulici, nitko mi ne želi iznajmiti stan jer sam bolesna. Dijalizu radim u autu i krijem se od ljudi. Dajte mi sobicu, samo da se dostojanstveno liječim

POMOZIMO! VAPAJ BLAŽENKE JURIČIĆ

Molim vas, nemam više snage ni za što, rekoše mi da mi ostaju samo novine i upoznavanje javnosti.

Valjda će se onda netko u Imotskom sjetiti da mi pomogne kao samohranoj majci. Ono najvažnije, tražim stančić da mi se iznajmi, ne tražim ga besplatno, spremna sam ga platiti od svoje socijalne pomoći. No, kada kažem da primam socijalnu pomoć i da sam bolesna, svatko diže ruke od mene.

Tim riječima nam je Blaženka Juričić (43), samohrana majka iz Imotskog, posvjedočila o problemima s kojima se ona i njezin 19-godišnji sin Slaven, također ne baš dobrog zdravstvenog stanja, susreću već duže vremena, piše Slobodna Dalmacija.

- Ne znam na koja vrata u Imotskom nisam pokucala u protekla dva mjeseca. Bila sam kod gradonačelnika, u Centru za socijalnu skrb, u Crvenom križu, nema tko me ne poznaje u gradu, okreću se i kažu: "Evo, ova traži stan." Bože moj, svi možemo biti bolesni, ali zar je to razlog da mi se negdje ne iznajmi stambeni prostor. Znam dobro da u Imotskom ima dosta takvih prostora koji stoje zatvoreni, znam da vlasnici imaju po dva-tri stana, ali čim se čuje da sam bolesna i da sam na dijalizi, svatko okreće glavu. Ne radim jer sam bolesna i što tu mogu - pita se javno naša sugovornica.

Njezin zdravstveni karton opterećen je nizom dijagnoza, a od prije godinu dana mora i na dijalizu, i to čak četiri puta dnevno.

- Sama se dijaliziram. Nisam na klasičnoj hemodijalizi, već na takozvanoj peritonejskoj dijalizi koju obavljam sama. Puna dva mjeseca nemam gdje to raditi, pa postupak obavljam u svojem automobilu. To se inače mora raditi u steriliziranim prostorima i sa steriliziranim pomagalima, s opranim rukama i maskom na licu, a ja to radim uz pomoć moga sina negdje uz cestu. Krijem se da me ljudi ne vide, da nekome ne bi bilo neugodno. A kako je tek meni... Kada ljudi doznaju za dijalizu, onda se svatko udaljava - ističe Blaženka i dodaje:

- Trenutno se nalazim kod svog oca, jer mu je jedan iznajmljivač obećao da će u tri dana riješiti pitanje smještaja. No, kada se vidjelo moje zdravstveno stanje, odmah se od toga odustalo. Ne želim biti na teret nikome, od svoje socijalne pomoći spremna sam davati stanarinu za neku sobicu, pa makar sin i ja gladni bili, ali nikako to ne ide u Imotskom.

Imoćanka tvrdi da je bila kod gradonačelnika koji ju je, kako kaže, uredno primio, ali je rekao da nemaju gradskih stanova.

Blaženka je pokucala i na vrata Centra za socijalnu skrb, gdje su upoznati s njezinim slučajem i predlažu joj da ode u udomiteljsku obitelj u okolicu Zagreba ili Bjelovara.

- Da idem negdje izvan Imotskoga, da ostavim sina bez obzira na njegovu dob? To neću ni pod koju cijenu. On je trenutačno kod svog također bolesnog oca, ali želi mi pomoći u mojoj bolesti. Završio je automehaničarski zanat, da ne govorim kolika bi mi bila radost da dobije posao. Radio bi on i fizički posao, tu nema problema. Socijalna radnica Ana Marija Maršić, to je divna žena, zajedno sa mnom obišla je brojne stanove u Imotskom, kucali smo na stotinu vrata. Zvala je čak i neke vlasnike u inozemstvu da mi iznajme stan, ali nitko neće.

Dva mjeseca sam praktički na ulici. Grad ima neke prostore u starom Prekršajnom sudu. Spremna sam sama te prostore urediti, samo neka mi ih daju na korištenje. Pisala sam predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović i kada je iz njezina ureda stigao odgovor, neke službe u Imotskom su se malo trgnule, sada i oni traže krov nad mojom glavom - ističe Juričić.

Naša sugovornica naglašava da prima 960 kuna socijalne naknade i 600 kuna primanja zbog bolesti, a sin također prima naknadu za svoju bolest:

- S tim svojim novcem spremna sam platiti stanarinu i režije, a meni i sinu onda što ostane za život. Samo da dostojanstveno sama sebe liječim. Jesam li kriva za svoju sudbinu, neka se nakon ove moje ispovijedi upitaju mnogi. Svima nam se može dogoditi bolest...

Što ostaje za kraj nego apelirati na Imoćane koji imaju slobodan prostor, dostojan za najnormalniji život jedne bolesne majke i sina, da im ga iznajme. Ne bez naknade, piše Slobodna Dalmacija.

 

'S Gradom i dalje tražimo rješenje problema'

Anamarija Lončar, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Imotski, ističe da su u toj instituciji upoznati sa situacijom njihove dugogodišnje korisnice:

- Ne možemo ulaziti u detalje trenutno otvorenih postupaka pri Centru za socijalnu skrb, a tiču se korisnice i njezina kućanstva. Upoznata je sa svim pravima i uslugama iz nadležnosti našeg centra. U suradnji s Gradom Imotskim pokušali smo iznaći odgovarajuće rješenje problema, a i dalje nastavljamo aktivnosti u tom cilju.

Ivan Budalić, imotski gradonačelnik, također je upoznat s teškom situacijom svoje sugrađanke:

- Na žalost, Grad u svojem vlasništvu nema prikladan prostor koji bismo odmah mogli ustupiti gospođi i njezinu sinu. Objekt starog Prekršajnog suda je u takvom stanju da uopće nije u funkciji normalnog stanovanja. No, Grad je spreman participirati u plaćanju stanarine za gospođu Blaženku, pa apeliram na sugrađane koji imaju takve slobodne prostore da joj iziđu u susret.

Naslovnica Regional

Najčitanije