Danas 60-godišnja Jelena B. prvi je šamar od "svog muškarca" dobila još prije braka. Bila je trudna, ona i njezin zaručnik bili su na ručku kod njezinih roditelja u selu u okolici Omiša, i na tome ručku ju je budući muž i budući otac njezine djece prvi put ošamario. Šamar je primila pred očima svojih roditelja, koji su odlučili stvar ignorirati.
– Samo sam rekla da bih voljela imati pir – kazala nam je Jelena, kojoj smo nadjenuli to ime štiteći njezinu privatnost.
– Bio mi je obećao vjenčanje s pirom koji su, uostalom, željeli financirati moji roditelji. Samo sam rekla: "Ali obećao si mi pir!" Možda sam bila malo podigla glas. Malo! I oči su mi bile pune suza. Bila sam razočarana što ću se udati... ko neka sirota! On je sav pocrvenio i ošamario me. "Nećeš me sramotiti pred svojima!" Tako je kazao. I ošamario me. Moj otac je prvo spustio glavu, a onda rekao: "Zete, ako je još jednom ispred mene udariš, nemojte više nikad prijeći moj prag." Tako je rekao. Mater je gledala u pjat i mučala. Ja sam plakala... Shvatila sam sve. Shvatila sam još i prije kad mi je otac rekao da, budući da sam trudna, nemam šta birati – ili će me Mate oženiti ili mi nema spasa, u njegovoj kući neće biti mjesta za me i za tuđe dijete.
Rekao je otac tada i težih riječi, ali...
Udala sam se, rodila dvije kćeri, i do danas dobivam batine. U kući moga muža, ne u očevoj! U očevoj je kući moj muž kasnije uvijek bio uzor, čista ljubaznost. A otac se pravio lud – kaže Jelena.
Priča ove žene slična je desecima tisuća priča žena u Hrvatskoj koje žive u nasilničkome braku. Riječ je o oko 17 posto svih žena, dakle o oko tristo tisuća Hrvatica, od kojih tek mali dio njih smogne snage, hrabrosti i sredstava da prekinu krug nasilja. Na život Jelene B. nasilje je ostavilo taman pečat. Ne, njezin muž dobro je uvijek birao gdje će je udariti, a rijetko kad je to bilo po licu. To su bili podmukli udarci po trbuhu, u rebra, po leđima, po bedrima, a broj silovanja tijekom gotovo četrdeset godina braka Jelena ne broji.
– Nisam zapravo ni znala da bih to trebala nazivati silovanje – kaže sramežljivo sitna ženica, koja, usprkos životu kakav vodi, izgleda mlađe od svojih godina.
– Mislim, njima je i tako uvijek više do tih stvari nego nama. Je l' tako? Kad ja ne bih htjela, a često sam bila i umorna, živeći u kući s njim, sa svekrom, svekrvom, s dvoje djece, s poslom dok sam bila zaposlena, kad ne bih htjela, a on bi navalio... Onda sam samo ležala. Ka lutka. Ako bih se bunila, on bi mi začepio usta, držao bi me čvrsto za obje ruke, ovako, iznad glave, i učinio svoje... Ja, naravno, ne bih ni pisnula, nije mi ni trebao čepiti usta, ali njemu se to valjda i sviđalo... Ne bih pisnula od sramote, od djece, od svekra i svekrve koji su spavali u drugoj sobi – opisuje Jelena B. ono što će mudri hrvatski zakonodavac 2013. godine u Kaznenom zakonu opisati kao "spolni odnošaj bez pristanka".
Srećom, valjda su ženske udruge i surova stvarnost ipak prosvijetlile mozak zakonodavcu te će od 1. siječnja iduće godine "spolni odnošaj bez pristanka" biti izbrisan iz zakona. Naime, svaki je odnos bez pristanka silovanje, a to je li se žena borila, je li vikala, je li pokazala otpor, otpor koji je vidljiv po obrambenim ozljedama na njezinu tijelu, to ne mijenja ništa na stvari.
No stvar se ozbiljno mijenja utoliko što će ubuduće svako silovanje biti sankcionirano zatvorskom kaznom od tri do deset godina zatvora. Prethodno je odnos bez pristanka bio znatno blaže sankcioniran te je, pod uvjetom da uopće bude dokazan na sudu, nosio kaznu od šest mjeseci do pet godina, s tim što je sudska praksa znatno veći broj presuda koncentrirala na minimum, a rijetko kad na maksimum.
Neke od novosti koje donose izmjene Kaznenog zakona jesu veće kazne za nanošenje teške tjelesne ozljede bliskoj osobi – s jedne na tri godine zatvora; za nanošenje osobito teške ozljede minimalna kazna raste s jedne na tri godine zatvora, prijetnja bliskoj osobi ili trudnici, osobi s poteškoćama ili drugoj posebno ranjivoj osobi trebala bi se goniti po službenoj dužnosti i sankcionirati sa šest mjeseci do pet godina zatvora.
Za sakaćenje ženskih spolnih organa, umjesto kazne od šest mjeseci do pet godina zatvora, moglo bi se u zatvoru provesti najmanje jednu, a najviše osam godina zatvora. Ako nadređeni spolno uznemirava neku osobu – život nas uči da su to u golemoj većini žene! – mogao bi dobiti maksimalnu kaznu od dvije godine zatvora, a maksimalna kazna za bludne radnje trebala bi rasti s jedne na dvije godine zatvora.
Promjena Kaznenog zakona dio je širih promjena predviđenih kako bi se nasilje nad ženama efikasnije suzbilo. Stoga se očekuje i novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji prema kojem bi ubuduće svako fizičko nasilje u kojemu je nastala ozljeda trebalo postati kazneno djelo, a psihičko i ekonomsko nasilje ostat će prekršaji. Predlaže se i da minimalna kazna za nasilje naraste s jedne na dvije tisuće kuna, a da za ponavljače nasilja minimalne novčane kazne rastu s 5000 na 6000 kuna te zatvorske s 15 na 30 dana zatvora. Tužna je stvarnost današnje Hrvatske da je prosječna novčana kazna dosuđena obiteljskom nasilniku – samo 1727,79 kuna!
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić nedavno je podsjetila kako nije rijedak slučaj da se u Hrvatskoj teška nasilnička djela procesuiraju prekršajno te se vrlo često događa da se ozbiljni slučajevi nasilja odgovarajuće ne prepoznaju.
– Upravo zbog toga, od velike su važnosti predložene izmjene Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pri čemu je jedna od najvažnijih novina ona prema kojoj se nasiljem u obitelji, umjesto samog tjelesnog nasilja, smatra i "primjena fizičke sile zbog koje nije nastupila tjelesna ozljeda", a što bi svakako trebalo pridonijeti jasnoći zakonskog teksta te lakšem razumijevanju i procjeni pravne kvalifikacije protupravnog postupanja u smislu razlikovanja prekršaja od kaznenog djela – kazala je Višnja Ljubičić.
Teoretski, promjene dobro zvuče, no koliko će one zaživjeti i kako će se provoditi... To je teško pitanje. I do sada su postojali zakoni, i do sada su postojali sudovi, udruge, malobrojna, ali kakva-takva skloništa za žene, žrtve nasilja i njihovu djecu, i do sada su postojale udruge koje su se, svaka na svoj način i s vrlo ograničenim sredstvima, nastojale boriti za prava zlostavljanih žena, ali... Naličje je više nego crno.
– Jesam, triput sam zvala policiju – kaže i Jelena B.
– I triput sam se pokajala. Ni jedan jedini put moj muž nije niti prenoćio u policiji, a kamoli da je bio osuđen na zatvor. Svaki put bi policajci došli, pogledali mene, pogledali njega, a on je vrlo uvjerljiv čovjek koji znade zaglumiti finoću. Pogledali bi kuću, a to je lijepa, velika kuća koju su gradili njegovi roditelji i u kojoj ja nemam nikakve bračne stečevine, i zaključili da ako sam i dobila koju trisku, da to nije ništa ozbiljno, da se ništa i ne vidi, da sam neurotična ili da naprosto želim njega, moga muža, istjerati iz kuće pa se u njoj po svome komodirati – kaže Jelena gorko.
– Dabogda se oni komodirali u ovakvom životu! Nakon svih tih poziva policiji, on bi bio još gori! Od policije sam odustala davno, nema kruva od njih...
Pitanje koje vrlo često možemo čuti ili čak i postaviti, suočeni s pričom kakva je Jelenina, jest – zašto to trpe? Zašto nisu otišle?
– Zašto? Zato što sam prvo bila mlada i naivna i mislila sam da će proći, da će se on promijeniti, da su batine koje sam dobila incident, da to nije slika onog čovjeka u kojeg sam se zaljubila – kaže Jelena.
– Poslije, poslije sam shvatila da nemam kamo otići – nastavlja ona.
– Kamo? Kuda? Otac me ne bi primio s dvoje djece, moja plaća je bila takva da nisam mogla prehraniti sebe i djecu i plaćati podstanarstvo, svi su mi u familiji govorili da moram sačuvati brak, a to sam i ja htjela... Zbog djece. Zbog toga što sam se, nakon što je firma u kojoj sam više od dvadeset godina radila otišla u stečaj, našla na birou, bez primanja, bez ikakvog svoga novca. Zbog toga što sam svoga muža voljela, što je on jedini čovjek u mome čitavom životu, jer drugoga niti sam imala niti sam drugoga željela... – suze prekidaju riječi ove shrvane žene, koja nikad i ni od koga nije dobila ni podršku ni razumijevanje.
– Onda sam preko jedne bivše kolegice čula za udrugu koja nudi i besplatnu psihološku pomoć ovakvima kao ja – kaže Jelena.
– Iskreno, teško mi je uopće bilo prihvatiti da sam ja jedna od tih žena kojima treba udruga za zlostavljane. Nisam sebe uspijevala doživjeti kao zlostavljanu ženu, bez obzira na sve. Odgojena sam tako, da sve moram sama, da sam sigurno ja kriva ako nešto nije dobro... Dolazak u udrugu pomaže mi jer mogu razgovarati s nekim. To mi pomaže. Pomaže mi što vidim da se i druge žene nose sa sličnim ili još i gorim stvarima, što sam shvatila da se ja ne moram sramiti. To mi je nekako najvažnije, znati da se ja nemam čega sramiti – kaže Jelena.
Pitanje srama zlostavljanih žena najekstremnije se pokazuje u najekstremnijem obliku nasilja – onom seksualnome, bilo da se ono dogodilo u braku, izvan braka, na cesti, u zahodu kafića ili bilo gdje drugo. Žene vrlo rijetko odlučuju prijaviti policiji pokušaj silovanja ili silovanje, prije svega zato što iskustvo pokazuje da su one koje poduzmu taj korak najčešće izložene predrasudama, osudi i nevjerici okoline te dodatnoj dugotrajnoj i mukotrpnoj traumatizaciji. Prema podacima zasad jedinog istraživanja te teme u Hrvatskoj, koje je 2005. godine provela Ženska soba – Centar za seksualna prava, silovanje prijavljuje tek svaka deseta ili dvadeseta žrtva tog oblika nasilja.
– Razloga je mnogo, a ponajprije je riječ o strahu, ne samo od počinitelja i onoga što bi mogao učiniti žrtvi i njoj bliskim osobama, nego i od osude i stigmatizacije društva, okoline, pa i obitelji – nedavno je izjavila Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe.
– Cijeli postupak je traumatizacija, traje tri do pet godina, a počinitelj će u najviše slučajeva dobiti godinu dana, a izići će za osam ili devet mjeseci – govori Mamula.
– Tu je, nažalost, i osuđivanje same žrtve, često prisutno mišljenje da je sama pridonijela činjenici da je bila silovana. Zapravo, ovo je jedino kazneno djelo gdje cijelo vrijeme tražimo odgovornost žrtve, a umanjujemo onu počinitelja – kaže Mamula i dodaje kako stoga nimalo ne čudi da je broj žena koje prijave silovanje vrlo nizak, ne samo kod nas, nego u cijelom svijetu.
Brojna su istraživanja pokazala da čak 91 posto žena neposredno nakon takve traume neće reći nikome ništa, a samo se neke od njih za nekoliko godina odluče povjeriti bliskim osobama.
– Prijave policiji – kaže Maja Mamula – ostaju vrlo rijetke.
– Da nisam od mlađe kćeri dobila zeta koji je takav kakav jest – kaže Jelena B. – sigurno bih i dalje dobivala batine. Možda još gore, možda danas ne bih bila živa. No, prije pet godina se moja kći udala, a prije tri i pol rodila sina, mog unuka. E pa, dakle... Prije dvije godine su kod nas bili ostavili unuka na čuvanje i kad je zet došao po dijete, zatekao je moga muža kako me tuče. Unuk je spavao, a zet je tako pobjesnio da sam ga ja molila da prestane. Možete zamisliti? Ja sam ga molila da prestane! Samo ga je triskao... Pljas, pljas... S jedne pa s druge strane. Ovaj je kričao i batrgao se, ali uzalud, zet je i veći, i jači, i mlađi. Samo ga je pitao: "Je l' boli?" A muž je vikao: "Boli!" A ovaj i dalje: pljas, pljas... "Je l' boli?" "Boli!" "E pa vidiš, boli i nju!" To kao mene...
Onda je zet sjeo na stolicu, a ovaj se tresao na trosjedu ko prut, pa mu je zet rekao: "Ako samo čujem, ako samo pomislim da ste još jednom digli ruku na punicu, ako iti budem sanjao da ste to napravili, nema vam pomoći!" Ovaj ga je gledao ko miš iz rupe! – govori Jelena i, protivno svemu onome što je čula od psihologa u udruzi, i protivno svome dubokom kršćanskome milosrđu, priznala da joj je sjećanje na taj prizor ipak ugodno. Jest, nasilje proizvodi nasilje, ali...
– Ali nasilje se samo silom zaustavlja – kaže Jelena. – Bilo bi mi draže da je država, policija, sud, netko drugi, a ne taj mladić, ni kriv ni dužan, iskoristio tu silu i zaustavio to nasilje, ali... Bolje i ovako nego da me bacio niza skale i ubio. Jer, garant, ubio bi me, kad-tad. Ili ja njega...
Na svako prijavljeno silovanje 20 je neprijavljenih
Čak i MUP priznaje da je na svako prijavljeno silovanje 20 neprijavljenih. Te iste statistike navode da je u 2018. godini u Hrvatskoj 17 posto žena bilo žrtvom silovanja ili pokušaja silovanja, dok ih je 21 posto bilo žrtvom nekog oblika fizičkog nasilja.
Konkretnije u brojkama, koje je na temelju statistika MUP-a prikupio Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, lani je 69 djevojaka i žena u Hrvatskoj prijavilo spolni odnos bez pristanka, a od tog broja 27 počinitelja bile su osobe bliske žrtvama.
Preklani je prijavljeno 67 takvih djela, a 2016. prijavljeno ih je 116. Silovanje je policiji u prvih sedam mjeseci ove godine prijavila 41 žena, što je više nego u istom razdoblju lani, kada ih je bilo prijavljeno 36. Cijele prošle godine policiji je prijavljeno 56 silovanja, 2017. godine – 61, a 2016. godine – 81. Smanjivanje broja prijava teško da je dobra vijest – žene se sve rjeđe usuđuju prijaviti silovanje.
Psihologinja Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe, prikupljala je podatke u razdoblju od deset godina. Objavila ih je u znanstvenom radu, a iz tih brojki proizlazi da je od 2000. do 2010. policiji prijavljeno ukupno 6625 kaznenih djela svih vrsta seksualnog nasilja.
Povećanje broja kaznenih djela među bliskim osobama
U prošloj godini zabilježeno je povećanje broja kaznenih djela među bliskim osobama. Analizom podataka MUP-a, zabilježeno je ukupno 3198 kaznenih djela s elementima nasilja među bliskim osobama, što je za 5,5 posto više nego u 2017. godine.
Navedenim kaznenim djelima ukupno je stradalo 3347 žrtava, što je za dva posto više žrtava nego u 2017. godini. Od ukupnog broja stradalih žrtava, 2537, odnosno 75 posto, je žena. To je gotovo dva posto više nego u 2017. Od ukupnog broja počinitelja nasilja među bliskim osobama, muškaraca je 91 posto.
Lani prekršajno prijavljene 10.272 osobe
Zbog prekršaja počinjenog nasiljem u obitelji lani su prekršajno prijavljene 10.272 osobe, od toga 7983 muškarca i 2289 žena. Evidentirano je ukupno 2434 recidivista prekršajnog djela nasilja u obitelji. Prema evidenciji Uprave za kazneno pravo Ministarstva pravosuđa, zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koju izriče sud u prekršajnom postupku određena je od strane nadležnih tijela prema 505 osoba, dok je u konačnici svega šest osoba završilo tretman.
"Ovakav odnos između određenih mjera tretmana počinitelja/ica i osoba koje su u konačnici prošle kroz tretman i završile ga u osnovi pogoduje nasilnicima, a žrtve odvraća od prijavljivanja nasilja dokle god ono ne prijeđe u sferu kaznenih djela", smatra Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, koja upozorava na trend brutalizacije obiteljskog nasilja.