Bacili smo izračun na papir i zaustavili se na brojci od 30-ak tisuća koraka, koliko ih 58-godišnji splitski poštar Marko Ojdanić dnevno napravi na potezu od Koteksa, Gripa, Plakaluše, đirom preko Dubrovačke ispod južnog ulaza u tunel, do istočnog dijela bolnice Firule. Pa malim uličicama oko Poljičke, od kuće do kuće, i natrag. Prije nekoliko dana, na 20- tisućitom zamahu nogom, malo iznad pumpe u Ulici kralja Zvonimira, između brojeva 101 i 103, na podu je ugledao novčanik. Onako okrugao, očuvan, ženski, preklopni. Vani je padala jaka kiša, svijeta je unaokolo bilo malo i nikako, prenosi Slobodna Dalmacija.
Pognuo se, uzeo ga u ruku, otvorio, pogledao, vidio lijepu hrpicu love, i bez razmišljanja odmah utrčao u obližnju Optiku Deni, kod vlasnice Denize Lakoš Lešin, želeći se s nekim pouzdanim, sigurnim posavjetovati. Prva i jedina mu je misao bila da nađeno vrati vlasniku. Ali, isto tako nije želio sam prekapati po zamotuljku novaca, pogledati što se sve krije unutra. Mudar je Marko, zna kako ima svakojakih ljudi na ovom svijetu. Čak i onih koji bi nalaznika mogli kritizirati kako u nađenom nešto nedostaje. Zato mu je osoba od povjerenja bila prijeko potrebna.
- Možda će se netko i priupitati zašto nisam novčanik stavio u džep, onako sve, kao, nisu to moja posla. Netko bi možda to i napravio, ali ja vam nisam od takvih. Nisam tako odgojen, nisam tako ni svoju dicu odgajao. Kada sam vidio taj smotuljak kuna unutra, odmah mi je palo na pamet da je možda nekome to sve šta ima ovaj misec. Nečija penzija, ušteđevina, hrana. Bit će ga sad baš traži. Ma da je u njemu bilo i ne znam koliko love, isto bi odmah pomislio, moram ga vratiti vlasniku. I onda smo ga Deni i ja otvorili, i u njemu našli 1500 kuna, osobnu kartu i zdravstvenu iskaznicu. Prošlo nas je i uzbuđenje, znali smo tada da ćemo nekoga usrećiti. Izgubiti novac, dokumente, to je baš muka – veli Marko.
Zvao je četrdeset puta
Novci su bili odvojeni, podijeljeni u skupine, ovdje 150, ovdje 200 kuna, očito namijenjeni za plaćanje računa. Vlasnica je bila gospođa iz Splita, 1940. godište, godinu dana, kaže Marko, mlađa od majke mu, s adresom iz centra grada. Deni je odmah prionula traženju, ubacila je podatke na internet pokušavajući pronaći kontakt. Bio je to bingo, odmah ga je našla, kućni. Nazvali su je, no žena se nije javljala. Marko je potom uzeo novčanik, spremio ga u svoju poštansku torbu i krenuo dalje. Taj je dan, priča nam, ženu zvao barem 40-ak puta.
- Ništa. Samo je zvonilo. Dođe sutra, i ja zovem opet. I opet. I u jednom trenutku javi se ona. Ispričam joj ko sam, što sam našao, i pitam je je li zna koliko je novaca imala u novčaniku. Kada je rekla da je bilo 1500 kuna, e tek tada mi je srce bilo na mistu. Računica je štimala u lipu. Umirovljenica je, ispričala mi je kako je išla u doktora, i da novčanik nakon što je izašla iz taksija nije dobro umetnula u džep košulje. Kliznuo je, a ona nije primijetila. Rekla mi je da ako mi se žuri, neka joj ga ostavim u ordinaciju u koju ide na pregled. I da uzmem 200 kuna za nagradu. A ljudi moji, ma nije da je i to malo, ali što će meni ako njoj treba više. Neće me tih 200 kuna spasit, a njoj to može bit velika potreba – priča Marko.
I tako su se konačno našli treći dan, susret je bio u ordinaciji, u koju je ušla ona s dvije štake u rukama. Marko joj je predao njeno blago. Ona ga je opet htjela nagraditi s 200 kuna, ali on je opet s dubokim hvala odbio. Skroman onakav kakav je, ispričao nam je ovu priču u slučajnom susretu. Nekoliko smo ga dana nagovarali da to razglasimo svima, kako bismo pokazali da ima među nama poštenog i dobrog svita. Ma kakvi, nikako nije želio pristati. Tek kada je vlasnica novčanika nazvala njegove šefove kako bi ga nahvalila, tek tada smo Marka slomili. Ali odmah nam je naveo kako je to njemu sve normalno, i da bi uvijek tako nešto napravio. Poštar je već 25 godina, zadnjih 15 u kvartu Gripe – Firule. I veli nam kako se već tu toliko udomaćio da ljude koje poslom posjećuje, a bogme i oni njega, doživljava kao obitelj.
Petnaest kilometara s 15 kilograma na leđima
- S vremenom se upoznamo, pričamo, slušam ih, pričaju o svojim životima, bolestima, dici, unucima, onome što kuhaju za ručak. To je ono najljepše u ovom poslu, rad s ljudima. Svaki dan prođem 15 kilometara u prosjeku, koji put više, koji put manje, uglavnom s 15 kila prepune torbe na leđima. Ali da mi neko ponudi sjedilački posal, ja bi ga odma odbija. Ma kakvi, biži, biži. Nema šanse. Ja ovo volim više od svega. Uvik ima ćakula, bakice mi skuvaju kavu, nađe se i kolača, a u vrimenu od penzija uvik se dobije i koja kuna za nagradu šta sam je donija. Znate što ću vam reć, prije je tih kunica od penzije bilo puno više, kriza čini svoje. A reći ću vam i ovo, oni šta imaju manje novaca, neko bi rekao sirotinja, čak daju više od onih šta imaju puno. Takvi su vam ljudi naši – doznajemo sitnice iz poštarskog života.
Dobre je kičme, nije se nakrivio od teške torbe. Bogme ni bore mu nisu postale sudrug. Kaže kako je to od pješačenja, aktivnog života, friške arije. Najgore mu pada kiša, najbolje je zimi, pošta ih je dobro obukla, pa leda, hladnoće nema. Ljeti su u kratkim hlačama i bermudama, a gdje god da dođu, uvijek ih netko ponudi hladnom vodom i sokom. I da je ovaj posao privlačan, pokazuje i mladost, veli nam kako radne snage ima, i da mladi ljudi vole ići u poštare.
- Dnevno prođem 200 kuća, i od svega toga samo šest, sedam ima lift. Sve ovo ostalo je bez njega. I ako treba, penješ se i na zadnji kat. Ako imaš koju bakicu ili didu šta se ne može spustit u portun, a kako ćeš drugačije doć do njega nego uza skale. Ne možeš doletit do njih ko golub. Šalim se. Ali ljudi su baš uviđavni, većina se njih spusti dole kad pozvonim, već smo prijatelji, a i znaju kako naša torba nije baš laka. Kad treba i zvonim malo duže, mladost voli spavat. E i šta sam primijetio, u zadnjih nekoliko godina stiže ogromna količina paketa iz Kine. A sve je manje čestitki za Božić, Novu godinu, rođendane. Nestaju polako, mobiteli su ih uništili. A nekad je čestitki rukom napisanih bilo more – priča nam junak dobrog i poštenog srca Marko Ojdanić.